Kako je strip u Hrvatskoj doživio renesansu i najbolja izdanja u 2015.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Fibra, Booksa, Kvadrat, Facebook, Grafika Index
KAD sam prije šest godina radio priču o situaciji na hrvatskoj strip sceni, možda najupečatljiviju dijagnozu tadašnjeg stanja postavio mi je Nebojša Radić, glavni urednik izdavačke kuće Bookglobe. Prema Radiću domaće je strip tržište tada bilo jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane. Karikirano sigurno, ali u to vrijeme Radić nije bio ni daleko od istine.
I dok je strip na ovim prostorima nekada, u sedamdesetima i osamdesetima, proživljavao svoje zlatne dane i bio poveznica, gotovo pa vezivno tkivo, generacija i generacija te bio medij koji je svojim čitateljima u velikoj mjeri usmjeravao i sam životni put, nakon rata stvari su se totalno promijenile.
Naravno, jasno je da se vremena mijenjaju, skupa s njima i prioriteti mladih, a progres je neizbježan. No ostaje činjenica da je strip kod nas više od dva desetljeća bio doslovce na konopcima, bilo da govorimo o autorstvu, čitateljstvu ili, nešto manje, o izdavaštvu, gdje su nekolicina entuzijasta poput Radića ili Marka Šunjića, glavnog urednika Fibre, kao svojevrsni Don Quijotei doslovce jurišali na vjetrenjače, davajući sve od sebe da hrvatskoj publici ponude sve što je vrijedno iz svijeta devete umjetnosti.
Čitatelja je bilo sve manje, a nadareni domaći autori, i scenaristi i crtači, da bi preživjeli odlazili su van (Igor Kordej, Esad Ribić, Goran Sudžuka, Goran Parlov…), da bi trbuhom za kruhom rintali za strane izdavačke kuće. Stara i nekoć vjerna publika odrasla je, ima druge, važnije prioritete, prilagođava se promijenjenim društvenim vrijednostima i trendovima, a mlađa funkcionira na nekim sasvim drugim vrijednosnim kriterijima i privlače je neki sasvim drugi oblici zabave.
Strip je gotovo iščezao s kioska i povukao se u geta strip-knjižara kojih je kod nas jako malo. Naklade vrtoglavo opadaju, a samim tim i cijena albuma vrtoglavo raste, što je danas strahovit udar po džepu potencijalnog strip-čitatelja. Tim domino efektom, strip je iz sveska koji je bio pristupačan svakom evoluirao u skupi hobi koji sebi mogu priuštiti samo rijetki.
U redu, jasno je da se ne možemo uspoređivati s ogromnim strip tržištima poput, primjerice, francusko-belgijskog, gdje postoje stotine velebnih strip-knjižara i gdje se pojedini strip albumi prodaju u stotinama tisuća primjeraka, ili pak američkog, gdje je primjerice ''Maus'' Arta Spiegelmana (jedini strip dobitnik Pulitzera) uvršten u syllabuse različitih kolegija na fakultetima, ali svejedno, takva banalizacija stripa kod nas od strane kulturnih elita razočarava.
Rekonzervatizacija javnog ukusa i oseka kulturne politike stvorili su posljednjih godina prostor koji su popunili kulturni mediokriteti čijim okoštalim glavurdama očito nije jasno da se među nekim šarenim koricama često krije veće blago nego u mnoštvu smeća domaće i svjetske književne produkcije.
Izdavački biznis u najvećoj mjeri nepredvidiv je. Nije to samo hrvatski kuriozitet (premda je na hrvatskom tržištu prilično izražen) već je to prilično točan opis poslovanja čak i najvećih američkih ili japanskih izdavača - čak i ako iza vas stoji beskonačna količina novca za agresivnu marketinšku kampanju. Pojava cyber tehnologije u dobroj je mjeri udaljila i vjernu stripašku publiku od klasične forme stripa u papiru. Klinci će danas preko svojih smarthphoneova za par dolara skinuti aplikaciju i preko nje će čitati na svojim tabletima i telefonima najnovija izdanja Spidermana ili Supermana. Međutim, unatoč tome, na velikim svjetskim strip tržištima strip autori i dalje mogu dobro živjeti. Bestseleri se prodaju u par stotina tisuća primjeraka, a u posljednja vrijeme svjedoci smo sve većeg upliva sedme umjetnosti u devetu. O novcu koji se u tom slučaju zavrti, bespredmetno je i razgovarati.
Kod nas je situacija posve drugačija. Na tržištu koje je odraslo na Zagoru, Alan Fordu i klasičnim franko-belgijskim humorističnim i avanturističkim stripovima, drugim riječima, na stripovima koji svojoj publici uglavnom ne nude ništa više od bezbrižne zabave i banalnog eskapizma, teško je bilo očekivati da će pojava tvrdoukoričene visoke umjetnosti u mediju stripa izazvati masovnu histeriju i kupovinu na veliko. Naravno da neće, posebice kad pritom uzmemo u obzir ''svagdanju borbu'' hrvatskog malog čovjeka, kojem je prioritet preživljavanje, a ne kolekcionarstvo strip izdanja koje zbog ''kvake 22'' i problema začaranog kruga ponude i potražnje koštaju po nekoliko stotina kuna.
Naime, uzet ćemo za primjer esencijalno remek djelo devete umjetnosti ''V kao Vendetta'' velikog Alana Moorea. Premda, kad usporedimo cijenu ovog Fibrinog master-piecea (220 kuna), prekrasno dizajniranog i u svakom drugom slučaju impozantnog, s cijenama običnih slikovnica ili meko-ukoričenih pretparačkih i banalnih romančića, koji se za stotinjak kuna mogu kupiti u hrvatskim knjižarama, složit ćemo se da to nije skupo. Načelno nije (posebice kad te cijene usporedimo s istim izdanjima u SAD-u, Velikoj Britaniji ili Francuskoj), no realno jest skupo. Jer koliko ljudi u Hrvatskoj danas može za strip izdvojiti tu svotu? Jako malo.
Međutim, kad bi naklada ''Vendette'' (ili bilo kojeg drugog izdanja) bila veća od ''zacementiranih'' 500 komada (to je nekakva standardna brojka primjeraka koje Fibra izbaci po pojedinom naslovu), samim tim bi i cijena bila manja, ali naklada ne može biti veća, jer i od ovih 500 primjeraka dobar dio završi u skladištu Marka Šunjića. Drugim riječima, da je strip jeftiniji, ljudi bi ga više kupovali i cijena bi bila niža, no jeftiniji ne može biti jer ga ljudi ne kupuju zbog cijene. Kako smo već rekli, ''kvaka 22''.
Kad to sve sagledamo, rekli bismo sumrak stripa u Hrvatskoj i s pravom bi se upitali tko bi normalan davao silan novac za autorska prava, dizajnere, prevoditelje, lektore, korektore i slične pripadajuće troškove, kad u idealnoj varijanti na temelju prodaje nekog stripa može završiti tek na pozitivnoj nuli.
Srećom, takvih luđaka ipak ima, a najluđi među njima je Marko Šunjić, glavni i odgovorni urednik Fibre, najagilnije nakladničke strip kuće u ovom dijelu Europe. Čovjek čija je upornost i tvrdoglavost na neki način izvukla strip u Hrvatskoj iz zatvorenog i sebi dovoljnog kružoka i kroz remek djela devete umjetnosti poput ''Mausa'', ''Vendette'', ''Watchmena'', ''Eternauta'', ''Persepolisa'' ili ''Asteriosa Polypa'', učinila ga ponovno aktualnim i mondenim te napravila nemoguće – o stripu se ponovo priča.
Od 2008., kad je pokrenuo Fibru, Šunjić je svojim sredstvima, svojom voljom i trudom, korak po korak, gradio put nekim novim klincima, koji će preko njegovih izdanja shvatiti da strip nije samo ležerna zabava za tinejdžere, već da se neki naslovi bez dvojbe mogu mjeriti s najvećim klasicima svjetske književnosti.
''Kad nemaš financijski teret nad glavom da moraš zaraditi, onda imaš slobodu. A ako imaš ljude stalno zaposlene, koje moraš plaćati, onda moraš zaraditi za njihove plaće, samim tim onda moraš i razmišljati na način: ''Objavio bih ovo, ali hoće li se prodavati?''. A moj način odlučivanja je takav da nešto pročitam i, kad zatvorim posljednju stranicu, to je to, znam hoću li ili neću to objaviti. Sve ovisi o tome je li mene taj strip toliko dirnuo ili oduševio da sam spreman uložiti vrijeme i novac da ga objavim. I svjestan sam unaprijed da radim neke naslove koji neće proći, ali what the fuck, meni su bitni i nema veze što će donijeti minus'', u jednom je intervjuu priču oko Fibre i svog specifičnog načina poslovanja pojasnio Šunjić, pa je dodao:
Marko Šunjić i slavni hrvatski stripaš Goran Sudžuka
"Ovako, kada imaš odgovornost prema zaposlenicima koji od toga žive. Vidi, i ja sam zaposlenik i želim se prema suradnicima ponašati kako želim da se moji poslodavci prema meni ponašaju. Suradnicima, dizajnerici, prevoditeljima, lektorima…, sve se plaća na vrijeme. Nema zajebancije. Osim toga, poprilični sam control freak i puno toga mi smeta kad npr. čitam neka tuđa izdanja; oko je toliko istrenirano da umjesto da čitam strip, samo uočavam greške pa se nerviram. Ako zaposlim nekoga da radi prijelome, bojim se da bih opet potrošio puno vremena na reviziju učinjenoga onako kako ja mislim da treba'', zaključio je Šunjić, plastično dokazavši koja je cijena uspjeha do kojeg je nedvojbeno došao.
Činjenica da ga je Jutarnji 2013. izabrao među 50 ljudi koji su promijenili Hrvatsku i da je štand Fibre posljednjih godina pravi hit na Interliberu, jasan su pokazatelj nevjerojatnog uspjeha koji je postigao revitalizirajući ovaj medij.
Na valu kojeg je pokrenuo Šunjić (uz Fibru, pokrenuo je i sad već kultni portal stripovi.com) zajahali su mnogi mladi strip fanatici, a strip se na mala vrata ponovno vratio na mjesto koje mu u stvari i pripada. O stripu danas pišu ugledni hrvatski književnici, o stripu se priča na televiziji, o stripu se ponovno govori i raspravlja. I to o pravom stripu. Strip je ponovno in. Također, i država je u posljednjih godinu, dvije prepoznala strip i Ministarstvo sve više pomaže izdavačima putem otkupa, što nije mala stvar u vremenima kad se svaka kuna barem tri puta mora prevrnuti u rukama.
Veliki Igor Kordej i kritičar Matko Vladanović na strip tribini u Booksi
U Makarskoj iz godine u godinu organizira se ''Mafest'', a u Zagrebu ''Crtani romani šou'', dva strip festivala svjetske klase. Književni i strip kritičar Matko Vladanović već niz godina u kultnom zagrebačkom književnom klubu Booksa vodi sjajne strip tribine, a Vlado Šagadin, vlasnik nakladničke kuće 2X2, koja uglavnom objavljuje autorske stripove mladih domaćih majstorica poput Sonje Gašperov, Sare Divjak ili Ivone Pipal (premda je prije dvije godine objavio i u svjetskim razmjerima hvaljenu autobiografsku priču srpsko-kanadske umjetnice Nine Bunjevac ''Zemlja otaca'') jedan je od organizatora i ''24-satnog crtanja stripa'', fantastičnog projekta i genijalne platforme s koje će se u svjetsku strip orbitu lansirati mladi domaći talenti, kojih u posljednjih nekoliko godina ima sve više.
Kao i izdavača koji se u većoj ili manjoj mjeri, naravno, ovisno o svojim mogućnostima (uglavnom financijske prirode) trude da bi strip bio i danas dostupan. Zato bi bilo nepošteno ne spomenuti i entuzijasta Tina Ćurina i njegovu kuću ''Strip Centar Tino'', zatim ''Strip Agent'', ''Libellus''...
Kad ovim mladim snagama, koji su potpuno popravili anemičnu krvnu sliku hrvatske strip scene pridodamo i stare vukove, koji pokroviteljski paze na svoju mladunčad - Vjeku Đaniša, čovjeka koji godinama volonterski i iz čiste ljubavi prema stripu izdaje kultni magazin ''Kvadrat'' i Darka Macana, stripaša, crtača, scenarista, izdavača, blogera, dobrog duha stripa u nas, čovjeka koji je na koncu i pokrenuo kod nas prvo 24-satno crtanje stripa i koji je odgojio generacije hrvatskih stripaša - onda zaista mirne duše možemo zaključiti da danas strip u Hrvatskoj niti je jednom nogom u grobu, niti je drugom na kori od banane.
Štoviše, strip je u posljednjih par godina u Hrvatskoj prodisao, življi je nego ikad i trudi se pronaći svoje mjesto pod suncem, a to je stvar koja nas zaista može i mora veseliti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Vjerujem da ovaj izbor ima i nekih rupa, da će svatko od vas izabrati neki strip kojeg ovdje nema i pitati se zbog čega je to tako. Međutim, kako je svaki izbor stvar osobnog stava autora, njegovih afiniteta i subjektivnih sklonosti, takav je i ovaj te čvrsto stojim iza njega. Naravno, neka izdanja koja me itekako zanimaju poput nastavka senzacionalne ''Trgovine'' Loisela i Trippa još nisam pročitao, no vjerujem kako će biti vremena da napišemo i po koju riječ o svim stripovima koju su zaslužili biti spomenuti.
No, da ne filozofiramo, krenimo redom, od petog mjesta prema prvom:
IMOVINA – RUTU MODAN
Nakon smrti svoga sina, Regina Segal vodi unuku Miku u Varšavu, nadajući se povratku obiteljske imovine izgubljene za Drugoga svjetskoga rata. Dok upoznaju modernu Varšavu, Regina je prisiljena sjetiti se proživljenih poteškoća, dok se Mika počinje pitati nisu li razlozi njihova dolaska možda drukčiji od onih koje joj je baka navela.
Rutu Modan hrvatska je publika mogla upoznati prije četiri godine kad je Fibra objavila njen jako hvaljeni grafički roman ''Izlazne rane'', priču o kompliciranoj vezi dvoje mladih ljudi u ratom pogođenom Izraelu. Već tada mogli smo primijetiti nedvojbeni talent Modanove, pogotovo u grafičkom izričaju, koji je pod jakim utjecajem Hergéa i Tintina. Modan fantastično primjenjuje Hergeovu jednostavnu čistu liniju koju obogaćuje pažnjom prema jako naglašenim pozadinama, no za razliku od belgijskog meštra, ona u ovaj stil unosi i određeni socijalni element koji nije vidljiv u njegovom radu. Ona svakom prizoru u priči daje izvanredan stupanj autentičnosti, zbog čega ovaj strip funkcionira i kao sjajna kulturološko-antropološka studija.
Međutim, ''Izlazne rane'' imale su nekoliko ozbiljnih problema. ''Izlazne rane'' dobile su pohvale strip industrije (nagrađena je Eisnerom 2008.) i mainstream medija, koji su naglašavali da su likovi najbitniji dio (vrhunac) knjige. Treba se zapitati je li knjiga hvaljena više zbog onoga što jest ili onoga što nije. U oštrom kontrastu na stereotipne stripove, tempo namjerno nije dramatičan (paničan), pristup dramatizaciji je podcijenjen umjesto preuveličan kako bi se naglasio neki emocionalni stav, a priča svjesno nije uljepšana nekim vještačkim detaljima i pretencioznim zapletima, što joj daje jedan izrazito naturalistički štih.
Naturalistička je nota neobična za stripove, a možda je i to ono na što recenzenti reagiraju. No, naturalizam ne predstavlja ništa bez dinamike, bez brige za likove i njihovu karakterizaciju. ''Izlazne rane'' po svojoj ogoljenoj suštini i načelnoj ideji same autorice bez sumnje slijede poetiku indie subkulture, a baš tu dolazimo do osnovnog problema kojeg Modan nije znala riješiti.
Baveći se širim kontekstom ove priče, Modan u ''Izlaznim ranama'' zaboravila je na svoje glavne junake, a oni su suština, oni su poanta, oni su temeljni i jedini cilj. Barem žanra u kojeg možemo svrstati ''Izlazne rane''.
Međutim, sve ono što je štekalo u ''Izlaznim ranama'' u ''Imovini'' je odrađeno gotovo pa savršeno. Na ono sve što je bilo dobro u njenim ranijim radovima, Modan je ovdje itekako napredovala u građenju jedne velebne priče kroz odnose među ljudima. Izuzetan adut ''Imovine'' je autoričin je talent za ''ubadanje'' detalja. Znate, oni detalji koji funkcioniraju poput legendarnih dijaloga u kultnim filmovima koji će se vječno pamtiti i citirati.
Odmah na početku romana vidimo kako Regina i Mika putuju avionom u Varšavu. U avionu je kaos jer dobar dio putnika čine djeca koja zajedno sa svojim nastavnikom odlaze u Poljsku obići koncentracijske logore iz Drugog svjetskog rata. Razgledavajući plan puta i program obilazaka nastavnik, Židov naravno, razočarano kaže:
''Više mi se sviđa Majdanek nego Auschwitz. Puno je strašniji''.
Čini mi se da je ovaj detalj posveta autoironiji Woodyja Allena, koji se u svojim filmovima itekako igrao s predrasudama o Židovima, dodatno ih potencirajući, pritom itekako koristeći činjenicu da je njemu kao Židovu to dozvoljeno. Također, u ovom detalju, ali i općenito u karakterizaciji likova u ''Imovini'' primjećujemo i sličnost i s ''Mausom'' Arta Spiegelmana. Spiegelman je dobio Pulitzera napisavši biografiju svog oca Vladeka, poljskog Židova koji je preživio pakao Auschwitza.
Međutim, Art je svoga oca prikazao kao čangrizavog, jako teškog čovjeka, koji pod stare dane postaje sve više isključiv i pun predrasuda. Jedan od najupečatljivijih trenutaka u povijesti stripa bez sumnje je detalj pri kraju knjige kad se Art, njegova djevojka i Vladek voze automobilom. Putem naiđu na crnca koji stopira i prime ga u automobil. Za cijelo vrijeme vožnje vidno nervozni Vladek nije progovorio ni riječ, no kad je ih putnik napustio osuo je paljbu po sinu i snahi rekavši da nisu normalni jer su pustili u automobil crnca, koji ih je mogao opljačkati. Na to Artova djevojka poludi i kaže Vladeku kako ga nije sramota tako nešto reći, posebice jer je i sam preživio strahote predrasuda i ta na onaj najdrastičniji način - preživio je holokaust. Vladek je na to samo mirno rekao:
''Ne mogu vjerovati da možeš uspoređivati crnce i nas Židove.''
U svakom slučaju, ''Imovina'' je prekrasno štivo koje vas mora oduševiti i strip koji jednostavno vapi za ekranizacijom. Idealno za Woodyja Allena, koji je u posljednjih par godina ionako napustio svoj New York i zajebava se po europskim metropolama. Pa eto, nakon Londona, Barcelone, Rima i Pariza, zašto ne bi snimio film i u Varšavi?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
FRANK CAPPA – MANFRED SOMMER
Prije nego što je u masovnim medijima postalo moda mahati zastavom pacifizma, ekologije i upirati prstom u kršenje ljudskih prava, Manfred Sommer to je već činio svojim stripovima o Franku Cappi. Svojom proročkom inteligencijom Sommer nije stvorio tek nezaboravan avanturistički strip, već i neogoljeno, brutalno i etičko svjedočanstvo o genocidima naše nedavne povijesti, uz pomoć ovog mitskog ratnog dopisnika zgroženog ratom.
Na prvi pogled, bez da smo uronuli u priče o kojima kroz oči antijunaka Cappu pripovijeda Sommer, lako se možemo uhvatiti u zamku i na temelju samo prividne sličnosti Cappu usporediti s Cortom ili Mister Noom. Međutim, ni izbliza to nije tako. Istina, ''Frank Cappa'' je avanturistički, antiratni strip čiji je protagonist mimo svoje volje (hm, je li to doista tako ili je potraga za pustolovinom upravo ono što ga hrani i zbog čega živi?) upetljan u brojne sukobe na raznoraznim krvavim toponimima širom kugle zemaljske. Ipak, s remek djelom Huga Pratta i svima nam dragim Jerryjem Drakeom osim te prividne i površne sličnosti nema nikakve veze.
Najprije, Hugo Pratt je kroz avanture Corta Maltesea, koristio snove, magiju, ezoteriju, mistiku, mitologiju brojnih naroda, fikciju i fakciju, kako bi na samo sebi svojstven, eteričan i magičan način, ispričao svoje priče o turbulentnim godinama između dva svjetska rata. S druge strane, Mister No, koliko god nam svima drag i simpatičan, ipak je bio produkt masovne strip produkcije, samim tim lišen neke veće umjetničke težine. Frank Cappa je nešto posve drugačije. Manfred Sommer svog junaka gura u krvave epizode bezbrojnih ratova koji su obilježili vrijeme nakon Drugog svjetskog rata do dana današnjeg, a kako su u tim ratovima uglavnom žrtve mali i svijetu nebitni narodi, u Sommerovom djelu možemo primijetiti ozbiljnu i oštru kritiku licemjernoj zapadnoj civilizaciji, koja pronađe empatiju za žrtve tek da se i sama nađe u škripcu.
Frank Cappa je strip koji u prvom redu pokazuje kako biti i ostati čovjek u vremenima kad je humanost gurnuta na marginu. A baš danas takva nam štiva itekako trebaju.
SOLITUDINIS MORBUS – SERGIO TOPPI
Sergio Toppi slavni je talijanski crtač, scenarist i ilustrator, no prije svega – virtuozan umjetnik. Bio je samouki crtač koji je, stjecajem okolnosti, zbog nekonvencionalna stila i urođena otpora prema strogim pravilima ostao lišen formalne akademske naobrazbe. U mladenačkim danima bio je predodređen za studij medicine i nikada nije čitao stripove u djetinjstvu, no slučajno zamijećen svezak "Asso di Picche" na uličnom štandu u Bologni odvest će njegovu karijeru u potpuno suprotnom smjeru. Od tog prijelomnog trenutka do posljednjih dana, strip će ostati Toppijeva jedina ljubav i strast.
Nakon ''Kolekcionara'' i ''Sharaz-de'', Fibra je izbacila još jedno Toppijevo remek-djelo: omnibus od 28 priča koji obuhvaća presjek jedne prebogate karijere i pokriva širok raspon tema - od pustolovine do horora i fantastike.
Pažljiviji čitatelj pronaći će u ovim pričama niz referencija na raznolike hermetične doktrine, mistične predaje pojedinih naroda i stvarne povijesne ličnosti. Neki drugi u Toppiju će prepoznati samo sjajna crtača i intrigantna pripovjedača ekscentričnog stila. No njegovi virtuozni crteži teško da će ostaviti ravnodušnim čak i najzagriženije pristaše realističnog pripovijedanja u stripu.
Vrlo detaljan, pažljiv u sitnicama i obuzet opsesivnom pozornošću za svaku pojedinost, Toppija nikako ne smijemo doživljavati isključivo kao crtača, jer on je ujedno i genijalan, slikar, pisac i redatelj. Njegov stil, njegovo umijeće vizualne naracije je fantastično. Čak i kad nema puno teksta, a najčešće i jest to tako u njegovim stripovima, Toppi pokazuje svoju virtuoznost u neverbalnom. Pokazao je koliko je zapravo film sličan stripu. Ili strip filmu.
Nije nikada oklijevao dirnuti u tabu u temama kao što su bolest, fizičko i mentalno propadanje, ludilo, otuđenost, siromaštvo u čitavoj svojoj ružnoći. Toppi nas uglavnom u svojim stripovima zapravo upozorava da ga slijedimo i da mu vjerujemo dok nas vodi kroz zastrašujuće prašume svoje mašte, svijesti i podsvijesti. Pravi užas je neizreciv, njega je nemoguće na pravi način predstaviti i baš zbog toga je Toppi jako često zalazio na ona područja nesvjesnoga koja ne dopuštaju razliku stvarnoga i nestvarnoga, svijetla i tame, a tu je kao veliki meštar crno-bijeloga, dodavao sive tonove: materijalizirao je sjene, davao im je život, opipljivost, punoću. I uspio je u nemogućem – kao jedan od zaista rijetkih u stripu, uspio je neuhvatljivo učiniti dohvatljivim.
Gledajući njegova djela, njegove crteže, table ili ilustracije, čovjek ostaje zapanjen promatrajući istančanost i preciznost njegova tuša, kaledioskopsku kompoziciju prizora i bogatstvo detalja. Sergio Toppi je uz Dina Battagliu, još jednog od plejade onih čija su grafička djela vizualni užici, Gustav Klimt svjetskog stripa. Samo za napomenu, u jednoj od epizoda ''Solutudinisa Morbusa'' u kameo ulozi pojavljuje se i sam Klimt, što je autorov hommage jednom od najvećih umjetnika ikada.
SEDAM ŽIVOTA KOPCA – COTHIAS & JULIARD
Ciklus Sedam života kopca jedan je od najupečatljivijih pothvata francuskog stripa, istinska ''Ljudska komedija'' smještena u stoljeće Henrika IV. i Luja XIII. Strip pripovijeda neobičnu sudbinu Ariane de Troïl, odvažne mlade žene čiji se život isprepleće sa životom legendarnog maskiranog pravednika, Kopca.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
U maniri Alexandrea Dumasa, Cothias raspliće konce tragedije u kojoj se susreću povijesne ličnosti i fikcionalni likovi iz njegove bogate mašte, dok Juillard potpisuje crtež koji odiše elegancijom i ljepotom. Ovo nezaobilazno romaneskno remek-djelo od svog prvog pojavljivanja s razlogom je postalo jedno od najznačajnijih klasika stripa.
Ovo što vidite gore predgovor je sjajnom izdanju Fibre, no ''Sedam života kopca'' funkcionira na puno više nivoa nego što je to u kratkim crtama navedeno.
Najprije, premda graniči sa klasičnom komedijom zabune, ''Sedam života kopca'' u prvom je redu mučna drama jedne progresom i protokom vremena razvaljene plemićke obitelji, od čijeg su utjecaja ostali samo tragovi - grb i prezime. Čitajući Cothiasovo pismo imamo osjećaj da smo uvučeni u neku pomaknutu krležijansku tragikomediju, u ''Glembajeve'' natopljene finim francuskim vinom.
Narator cijele ove ''odiseje'' jedne obitelji, ali cijele jedne epohe je sam Vrag, u ljudskom obliku, koji se koristi ironijom i sarkazmom kako bi prikazao jad i bijedu ljudske vrste – njenu pohlepu, zlobu, licemjerje, primitivizam, zadojenost, kako vjersku, tako i političku, ali i svaku drugu.
''Sedam života Kopca'' je remek-djelo francuske škole stripa koje je napisano i nacrtano da bi se uživalo u njemu.
SANDMAN 3, 4 – NEIL GAIMAN & MIKE DRINGENBERG
Strip Sandman scenarista Neila Gaimana, jednoga od najprodavanijih svjetskih strip-autora prema New York Timesu, najznačajniji strip je devedesetih godina. Kao bogata mješavina modernih mitova i mračne fantastike u koju su neprimjetno utkani suvremena književnost, povijesna drama i legende, Sandman se također smatra jednom od najoriginalnijih i umjetnički najambicioznijih serija modernoga doba. Do svoga svršetka 1996. znatno je pridonio umjetničkom sazrijevanju stripa, a sam postao fenomen pop-kulture.
Od 2008., kad je izbacila svoja prva izdanja i kad je pionirski, nevino i naivno zakoračila u svijet strip nakladništva, pa sve do danas, kad se prometnula u vjerojatno vodećeg i najplodnijeg izdavača na ovim prostorima, iz Fibrine ''kabanice'' izašli su deseci remek djela, klasika zbog kojih je strip, nekoć zabava za tinejdžere, tijekom vremena zasluženo dobio status umjetnosti, no priča o mračnom Pješčaru i četiri goleme, impozantne knjižurine bez sumnje su najambiciozniji pothvat s kojim se Šunjić uhvatio u koštac. I srećom, u tome je uspio.
Treća knjiga donosi nekoliko ključnih priča, uključujući "Kratke živote", u kojima Smutnja nagovara Sna, svoga starijega brata, da joj pomogne naći odmetnutog brata, Silu. No, njihovo putovanje kroz Svijet budnih ima dramatične posljedice po obitelj Vječnih i odnos Sna i njegova otuđenog sina Orfeja. U ovom izdanju nalazi se i spektakularna kratka priča "Ramazan" o mladom kralju drevnoga Bagdada i njegovu dogovoru sa Snom koji će gradu podariti besmrtnost.
Nije Gaimanov "Sandman" bio prvi strip koji je neizbježno prizivao postomodernu, sumnjivo je čak i koliki je dio goleme vojske fanova stasale devedesetih bio svjestan Gaimanove metaliterarnosti, no kritika je (kojoj je nakon golemog uspjeha Spiegelmanovog "Mausa" trebalo još dokaza kako strip, ipak, nije samo dječja literatura) jedva dočekala priliku za razbacivanje teškim teorijskim pojmovljem koje se, ne bez razloga, moglo odreda primijeniti na svaku pojedinu stranicu Gaimanovog stripa. "Sandman" je tako, i kriv i dužan, postao paradigmatskim primjerom postmoderne i kanonskim tekstom dvaju, do tada zaraćenih, tabora – onog literarnog i onog stripovskog.
Nije dovoljno samo reći da je Sandman pomaknuo čitav jedan pravac u kojem se dotadašnja strip scena kretala, pojaviše u aspektu naracije, koja je u Gaimanovu rukopisu posve slobodna, a u isto vrijeme izuzetno vjerodostojna. Gaiman u Sandmanu koristi dva opozitna univerzuma: služi se bićima koja su i starija i moćnija od svega onoga što mi poznajemo, a smješta ih u naš jadni i obični svijet. U Sandmanu dolazi do sudara sna i jave, surove realnosti i bezgranične mašte.
Odmah na početku storije o kralju snova, u epizodi ''Preludij i Nokturno'', bilo je jasno da se pred nama stvara povijest, ne samo stripa, no također je bilo evidentno da je Gaimanov rad još u povojima. Da se traži i hvata zalet. Kroz daljnji rad, kroz sve ostale epizode Gaimana smo upoznali kao iznimno talentiranog pisca koji će iz stranice u stranicu, iz epizode u epizodu dotjerivati i pročišćavati svoj talent i stil te progresivno razvijati svoj prvobitni koncept – serijal o snovima, osobnim, stvarnim i izmišljenim, i proširiti ga na način koje će redefinirati način modernog pripovijedanja u književnosti.
Iskreno, prvi tom priča o Sandmanu čitao sam još davno i iskreno nisam bio nešto previše impresioniran. Razbarušenost i stihija, kaos Gaimanovih misli i ideja nisu me uvjerili da je budućnost ovog serijala nešto toliko važno i vrijedno, međutim, ako se nešto da naučiti iz vlastitih životnih iskustava, onda su to greške, a na njima pametan čovjek uči. Suma sumarum, ništa ljepše nije nego kad te nešto tako ugodno iznenadi.
Da bi čitateljima barem donekle približio o kakvom se djelu radi, citirat ću Mikala Gilmorea, strip kritičara Rolling Stonea, koji je sjajno detektirao važnost i vrijednost Sandmana:
''Sandman Neila Gaimana vjerojatno je najmaštovitija i krajnje zaprepašćujuća knjiga u današnjem 'srednjostrujaškom' stripu, a ujedno je i najradikalnija. Gaiman u njoj pripovijeda jezive, zapetljane, ponekad turobne priče o kapricioznim bogovima i krhkim ljudima, a uspijeva i da izvede sjajan trik tako da samu Smrt učini, na koncu konca, nečim za što doista vrijedi umrijeti. Ipak, najveća, ali i najuznemirujuća snaga Sandmana leži u tome što su svi njegovi užasi i sve njegove nade duboki i poznati koliko i samo srce. Čitati Sandmana znači čitati nešto što debelo prevazilazi običan strip; čitati Sandmana znači čitati moćnu novu književnost, svježu od odjeka mitova koji nikad ne zastarijevaju".
Ovo je .
Homepage nacije.
ovdje. Atraktivne fotografije i videe plaćamo.
Imate važnu priču? Javite se na desk@index.hr ili klikom
Želite raditi na Indexu? Prijavite se
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati