TKO SE IMALO razumije u temu hopsalica i hodalica za bebe, odnosno tko je i sam bio u dilemi nabaviti to svom bebaču ili ne, sigurno već zna da o tome postoje samo dva stava - apsolutno da i apsolutno ne! Pomalo oprečno, zar ne? Postoje roditelji koji već na samu pomisao grizu na njihovu upotrebu, i postoje oni koji su svojim bebama dali da uz njihovu pomoć hodaju ili hopsaju a da to nikako nije utjecalo na sam motorički razvoj njihove djece. I da, i oni grizu na one koje grizu...

Nekada davno većina je djece (naših generacija, a i onih starijih) u jednom periodu svog života odrastala u hodalicama prvenstveno zato što je to tada bilo sasvim normalno. I vjerojatno će svi reći da im se od njih ništa strašno nije dogodilo. Znamo da znanost napreduje i da se mišljenja brojnih stručnjaka drastično mijenjanju, a to se definitivno može reći i za ovu temu.

Naime, hopsalice i hodalice i druga slična moderna oprema namijenjena je prvenstveno bebama nehodačima. Takva oprema ne služi kao pomoć pri učenju hodanja, nego nekako više za bebinu zabavu, odnosno za trenutke kada se roditelji moraju posvetiti nekim drugim stvarima. Svakom je roditelju potreban neki mali dnevni predah i takva im oprema u tome svakako pomaže (baš kao i viper, baby gym... ).

No vratimo se tim oprečnim stavovima.

Specijalisti fizijatri danas najčešće imaju stav kako su i hopsalice i hodalice nužno zlo, zapravo bolje ih je uopće ne koristiti i to, kako navode, iz nekoliko razloga:

1. U hodalici će beba početi hodati prema naprijed, a prirodni tijek razvoja hoda je prvo hod u stranu pa potom naprijed i to jednostavno ne treba dirati s obzirom na to da je u shemi razvoja malog djeteta to jednostavno tako ucrtano.

2. Hodalice su na kotačićima pa dijete u njima leti amo-tamo, što oni nazivaju pokretanjem na mahove, a ono motorički za to nije sposobno i zbog toga razvija kompenzacijske mehanizme čija shema ovisi o djetetovom razvojnom nivou, tj. njegovim stvarnim motoričkim sposobnostima. U svakom slučaju kompenzacijski mehanizmi su jedna nadogradnja motornog razvoja koja narušava normalan, idealan tijek razvoja djeteta.

3. Zbog hodalice koja bebi daje veliku sigurnost u kretanju povećava se mogućnost pojave nespretnosti jer je sigurnim hodanjem u hodalici (i opuštanjem u hopsalici) narušen razvoj obrambenih reakcija.

4. Posebno veliku štetu hodalice mogu imati na dijete koje ima smetnje u razvoju, posebno cerebralne poremećaje kretanja i tada ga se nikako ne smije na svoju ruku stavljati u hodalicu jer se time pospješuje razvoj patološke nadogradnje osnovnog oboljenja. To je, kažu stručnjaci, razvoj pogrešnih kompenzacijskih mehanizama koji su zapravo nenormalni obrasci položaja i pokreta što znatno otežava cijelu situaciju, a mogu biti teži od osnovnog oboljenja.

5. Ako je hodalica bebi previsoka, beba se neće oslanjati na cijela stopala, nego na nožne prstiće, odnosno na nepuna stopala, posebno njihov vanjski dio.

Razlozi koje stručnjaci navode svakako imaju logike, međutim, što je onda sa svima nama koji smo u takvim hodalicama odrastali? Hodamo li normalno? Jesmo li imali kakva motorička oštećenja? Jesmo li zbog hodalice danas loši u fizici jer nam je boravak u hodalici drastično promijenio inpute u mozgu (o, da, ima i takvih teza)?

Upravo se takvim protupitanjima brane svi oni koji su unatoč možebitnim upozorenjima okoline (znamo da se za svaku sitnicu koju neka mama ili tata izgovori naglas uvijek javi netko tko je "pametniji i stručniji") svom djetetu nabavili jedno od takvih pomagala. I kako kažu - moja beba naprosto uživa, a ja imam malo vremena za stvari koje uz nju inače ne bih mogla(o) obaviti (brzinski tuš, nalakirati nokte, isfenirati se, obrijati se...).

Problem je naime u tome što je takva oprema namijenjena bebama u dobi od kada počnu samostalno sjediti (nikako ne ranije), pa do njihovih prvih koraka - dakle za nekih 6 (7, 8) - 12 (13) mjeseci kada bebe postaju dosta zahtjevne (vječito traže neku zabavu jer nije da više samo papaju i spavaju), te vrlo aktivne. I ako im se ne pruži nekakva aktivnost postaju prilično frustrirane (da ne kažemo naporne) jer mame ipak nisu dadilje koje se isključivo bave samo djecom. Da ne govorimo o obiteljima s više djece kada dvije ruke i jedna mamina/tatina glava jednostavno ne mogu biti razapete na sto strana. U tom slučaju jedna hopsalica ili hodalica definitivno spašava stvar.

No valja ipak znati neka pravila - stručnjaci sigurno ne pričaju nebuloze i valja ih poslušati pa takvu super opremu ipak dozirati. I još važnije - pravilno ih koristiti jer ako će mu zaista biti previsoka bebač će se definitivno služiti samo prstićima što bi moglo dovesti do određenog oštećenja.

Isto je i s hopsalicama gdje čak možda i više nego u hodalicama položaj mora biti namješten tako da dijete punim stopalom gazi i odupire se od poda te da ne prebacuje sve težište na guzu i još uvijek mekanu kralježnicu.

Dakle tu su brojni razlozi za i protiv, a roditelji koji se odluče za nabavku (danas ima brojnih varijacija na ovu temu) trebali bi znati da je investicija u nju, u odnosu na to koliko će se dugo koristiti, popriličan izdatak (nije kao kolica koja ćete koristiti barem dvije godine).

I još važnije od toga - ne očekujte da ćete s hopsalicom ili hodalicom stvoriti dugotrajan mir u kući jer velika većina djece već nakon 15-ak minuta počinje pokazivati znakove da hoće nešto novo. Uostalom, to bi trebao biti i nekakav optimum (2-3 puta dnevno) da se bebici doista ne počnu događati spomenute razvojne smetnje.