Foto: FAH

NAKON što hrvatskim državljanima od 1. srpnja više neće trebati dozvola za rad u Njemačkoj, prema nekim procjenama očekuje se da će u tu zemlju godišnje otići oko 10.000 Hrvata. I u prve dvije godine članstva Hrvatske u Europskoj uniji tisuće mladih ljudi ondje je potražilo priliku za bolji život pa su pretpostavke o još intenzivnijem odlasku opravdane.

Put Berlina uskoro kreće 28-godišnji Marko. Nakon godina nezadovoljstva situacijom u Hrvatskoj pokušat će u Njemačkoj ostvariti više za sebe. Kaže, kreće od nule. Za početak planira raditi nižerangirane poslove i pri tome računa na pomoć rodbine.

"Za mlade i sposobne ljude nema baš mogućnosti za napredovanje i svi te iskorištavaju umjesto da nešto možeš zaslužiti svojim radom, a mislim da se to može napraviti u nekim normalnim državama, da će te netko možda manje iskorištavati, a možda bolje platiti. Ne očekujem brda i doline, nego normalnu situaciju da radim za normalne novce koje dobijem u dogovoreno vrijeme i da od plaće mogu preživjeti", kaže Marko.

"U mojoj se firmi priča 49 jezika, komuniciramo na engleskom"

33-godišnja Antonija odselila je u Njemačku prije više od godinu dana za dečkom koji je posao u IT struci u Muenchenu našao preko oglasa. Dogodilo joj se to u pravo vrijeme jer je baš tada dobila otkaz u tvrtki u kojoj je radila nekoliko godina, nakon što je novi vlasnik zatvorio gotovo cijeli ured.

"Na početku mi je bilo teško jer je to bila velika promjena. Najveći problem je bio što sam bila jako usamljena jer nikoga nisam poznavala. Upisala sam tečaj njemačkog jezika, tamo sam upoznala dosta ljudi i odmah je sve bilo lakše", kaže Antonija. Posao je našla nakon nekoliko mjeseci, zaposlila se u jednoj multinacionalnoj kompaniji po preporuci kolegice koju je upoznala na tečaju jezika.

"Razlika raditi u Njemačkoj i Hrvatskoj je velika pogotovo na mom poslu jer se u mojoj firmi priča 49 jezika. Komuniciramo na engleskom pa je odmah to drugačije. Što se tiče poslovne kulture ona je na puno višoj razini. Puno je lakše dogovarati se sa šefom i ljudima. Najviše se cijeni tvoja sposobnost, koliko si odgovoran i koliko možeš pružiti firmi".

"U prvom se redu osjećam kao Europljanin"

Da je u Njemačkoj kultura rada na visokoj razini, govori i Marina. Radi se puno, ali se rad i cijeni. Ona je svoj život u Njemačkoj započela na studentskoj razmjeni, a nakon što je u nekoliko tvrtki odradila praksu, ponudili su joj zaposlenje. Zadovoljna je standardom i načinom života, a činjenicu da je stranac na vlastitoj koži ne osjeća.

"Stranci su uvijek stranci, ali u današnje vrijeme globalizacije kada čak i Nijemce njihov posao i fakultet ponekad tjera iz jednog dijela Njemačke u drugi tako se i unutar Europe ljudi sele. Ja se u prvom redu osjećam kao Europljanin, a potom kao Hrvat, kao Nijemac se neću nikad osjećati niti to želim. Ali to ne znači da se osjećam strano u ovoj državi", rekla je Marina.

Mladima koji razmišljaju o odlasku ili ostanku, poručuje: "Ni na jednom pojedincu nije cijeli teret generacije ili države, ja sam isto tako otišla jer nisam razmišljala kako svi mi mladi moramo ostati u Hrvatskoj već sam razmišljala kako je to moj život i trebam napraviti nešto za sebe. Smatram da treba biti sebičan osobito kada se gradi karijera i da treba ići trbuhom za kruhom, mozgom za kruhom".

Da se nema što izgubiti i da treba probati, govori i Antonija, a zajednička im je poruka da je najjača karta za odlazak znanje njemačkog jezika.