Foto: lukarijeka.hr

ZADNJIH mjeseci možete čitati kako je Hrvatska pri dnu ljestvice konkurentnosti, zaposlenosti, pa i standarda u odnosu na zemlje Zapadne Europe koje su nam uzor. No, istina je sasvim drugačija. Hrvati su najbogatiji narod na svijetu. Zašto? Uzet ćemo kao primjer morske luke.

Nedavno tako riječki Novi list piše (a novinar Darko Pajić se potrudio i usporediti podatke): "U prvih šest mjeseci ove godine promet riječke luke porastao je oko 5 posto i ukupno je iznosio 4,9 milijuna tona, dok je u istom razdoblju u slovenskoj luci Kopar promet povećan za 4 posto, što znači da je ukupno pretovareno 9,26 milijuna tona. Podaci pokazuju kako u Rijeci i Kopru nema značajnijih odstupanja u trendovima, ali je također evidentno da nema ni očekivanog snažnijeg povećanja prometa kontejnera na Brajdici, gdje je zabilježen simboličan rast od svega 1 posto (…). Istovremeno je Kopar nastavio rast po stopi od 13 posto, te će i ovu godinu završiti s prometom na razini oko 650.000 TEU-a po čemu je slovenska luka prva na sjevernom Jadranu."

Za one koji nisu iz prometne ili pomorske struke – TEU je kratica za "twenty-foot equivalent unit", standardizirani kontejner od 20 stopa, 6,1 metar, ili jednostavnije onaj "kraći" kontejner.

Blagodat države koja ima more

Još se u osnovnoj školi uči kako su države koje imaju izlaz na more na neki način privilegirane u odnosu na one čije granice nigdje ne izlaze na plavu površinu mora i oceana. Pitanje pristupa moru je gospodarski toliko značajno da Konvencija UN o pravu mora posebno regulira: "Neobalne države imaju pravo pristupa moru i od mora radi ostvarivanja prava predviđenih Konvencijom, uključujući prava koja se tiču slobode otvorenog mora i zajedničke baštine čovječanstva. U tu svrhu neobalne države uživaju slobodu tranzita preko područja tranzitnih država svim prijevoznim sredstvima."

Hrvatska po ovom kriteriju, morske obale, spada u definitivno najbogatije države svijeta – dugačka, iznimno lijepa i zaštićena obala, gomile zavjetrina, skloništa, luka i lučica, dovoljna dubina mora i za najveće brodove – te u zaleđu cijeli niz neobalnih država kojima smo prirodni izlaz na more: Austrija, Mađarska, Češka, Slovačka, a dijelom i Srbija, pa i Bosna i Hercegovina – koja ima izlaz na more, ali ne i tehnoloških mogućnosti izgradnje luke.

Sve te države prirodno su okrenute na Jadran koji je jednostavno njima važna i nužna veza sa svijetom. Veza, koja se sve više ide kroz – Sloveniju.

Lekcija iz povijesti

Carstva koja su u prošlosti vladala ovom zemljom iznimnu pažnju su posvećivala prometnicama i lukama. Pristup moru bio je tako važan da se za njega i varalo i krivotvorilo – podsjetimo se samo "Riječke krpice" kojim je na bečkom dvoru promijenjen izvorni članak 66 Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine. Time je Rijeka prepuštena Ugarskoj.

Kasnije, krenula je i gradnja pruge prema Rijeci. Teška, brdska pruga dovršena je 1873. Da bi se mogla bolje iskoristiti, negdje pred prvi svjetski rad uvode se na pruzi Moravice-Rijeka lokomotive oznake MAV 601. U to doba bile su najjače u Europi. Dakle prije više od 100 godina – neki činovnici i neki planeri u Mađarskoj smatrali su tu vezu prema moru toliko važnom da su zaposlili najbolje inženjere, najbolje stručnjake za obradu metala, najbolje strojare i najbolje profesore ugarskih politehnika kako bi napravili stroj od skoro 100 tona težine koji je brzinom od 60 km/h vozio terete prema Rijeci.

A Rijeka je tada bila svjetska luka – jedan originalni pojas za spašavanje s Titanica podsjeća nas i danas kako je Carpathia, brod koji je spasio brodolomce Titanika, plovila na liniji New York – Rijeka.

Zemlja bez strategije

Jasno nam je da Kraljevina Jugoslavija nije imala interesa razvijati industriju u Hrvatskoj. Jasno nam je i da je u Socijalističkoj Jugoslaviji bio prioritet pruga Beograd-Bar. Ali, naša vlastita država, Republika Hrvatska, slavit će naredne godine četvrt stoljeća postojanja, više od pola punog radnog vijeka, dovoljno vremena da dijete prođe put od rodilišta do mladog čovjeka s diplomom medicinskog fakulteta – no vlakovi i dalje voze prugom rađenom davne 1873. godine. Da, obnavlja se. Ali to će i dalje biti obnovljena pruga iz 1873. godine.

Među svim stotinama kilometara autocesta, među svim dvoranama, arenama, fontanama, svime što je sagrađeno novcem poreznih obveznika u zadnjih 24 godine, nije se našlo novca za suvremenu dvokolosječnu prugu prema Rijeci. U planu je. I čini se da će biti u planu i dalje.

Političari vole graditi ceste, jer možete otvarati dionicu svakih 10 kilometara, uz traku u bojama zastave, djevojke u narodnim nošnjama, janjetinu i razdragane lokalne političke aktiviste. Pruga se gradi malo drugačije i dulje, jednostavno – kada je puste u pogon nećete više biti ministar. Zato pruge ne rade političari nego državnici. Mi čini se državnika nemamo. A bez dobre pruge, nema jake luke. Jednostavno, ne možete 3000 kontejnera koji dođu jednim brodom nakrcati na kamione.
Dodatno, ukoliko zaželite nešto uložiti i neki pogon pokrenuti u Rijeci, pa evo i u Zadru i u Splitu, čije luke također vape za teretima – čak i da smislite, evo teleportiranje – spetljat ćete se u pravnim preprekama.

Negdje 2008. godine Hrvatska je u sklopu pregovora o pridruživanju Europskoj uniji osuvremenila svoj model koncesija (a na pomorskom dobru djelatnost obavljate upravo – temeljem koncesije). Hodogramom usklađenja utvrđena je tada lista od 21 sektorskog zakona koji su imali obvezu biti usklađeni s Zakonom o koncesijama i to u razdoblju od 1. siječnja do 1. lipnja 2009. godine. Među njima bio je i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, bez kojega ne možete na obalu postaviti ni malo veći suncobran, a kamoli neki pretovarni sustav. Godine 2012. dobili smo i još noviji Zakon o koncesijama (promijenio se EU okvir). Novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama – još nemamo.

Dakle, ne samo da kaskamo tehnološki, nego zapinjemo i pravno – i da se od 2008. godine pojavio netko dovoljno lud i bogat da uloži, evo milijardu eura u razvoj nekog terminala, to se pravno praktično ne bi moglo provesti. Temeljni propisi nisu usklađeni, uredno piše u službenim izvješćima, i svaka ulaganja su – bajkice. Bez ulaganja nema radnih mjesta. Bez radnih mjesta nema ni drugoga. Jednostavno.

Novac koji ostaje drugima

Od kada smo ušli u Europsku uniju, izgubili smo prihode carina iz ne-EU zemalja. Idu u briselsku blagajnu. Protivnici EU će reći: "Eto, rekli smo vam!"

Međutim, postoji i druga strana. Zemlja gdje se roba carini ima pravo zadržavanja 25% carina u ime administrativnih troškova. Pa ako ste logistički centar za nekoliko susjedni država ulaskom u EU ne da gubite novac od carina – već dobivate više! Ako trgovac iz Beča naruči 10 kontejnera elektroničke opreme iz Kine, ti uđu u EU preko Rijeke i roba se tamo carini – Hrvatskoj ostaje 25% za "administrativne troškove". Dodajmo trgovca iz Praga, Bratislave, Budimpešte…

Ako ste pametni i imate more, luku i brzu i kvalitetnu carinsku službu – zarađivat ćete i više. Mi tu šansu jednostavno – ne koristimo. A EU nam za to definitivno nije kriva, EU nam je omogućila da u biti kao pomorska zemlja zarađujemo dodatno!

I još kažemo da nismo bogati?

More je novac. Luka je novac. Poveznica mora i drugih neobalnih država je novac. Promet u luci je novac koji generira drugi novac: zapošljava i logističare i špeditere i informatičare, a u pametnijoj varijanti otvara i druga radna mjesta.

Da oni najbogatiji poduzetnici s Wall Streeta gledaju kako im novac izmiče morem dalje, prema drugoj luci, pokupili bi najbolje stručnjake: inženjere, bankare, sveučilišne profesore, posjeli ih u dvoranu i rekli im da nađu rješenje kada da roba ostane kod njih. Da neko afričko pleme tako gleda kako njima zanimljiva roba putuje rijekom – sazvali bi plemensko vijeće, sjeli bi oko vatre najmudriji starci, najbolji lovci, volonter koji vodi školu i misionar i išli smisliti kako će tu robu privući i napraviti nešto pametno za selo, recimo sagraditi školu.

A Hrvati će uredno sjediti na kavici (istini za volju, bolja od one smeđe vodice koja se pije u Americi), kroz naočale za sunce gledati lijepe velike brodove kako odlaze u luke Kopar ili Trst i ponavljati: "K'o ovo more platit?" Možda će se i sjetiti kojeg vica o Slovencima i moru, recimo kako imaju u Sloveniji samo jedan otok i taj je na jezeru. No, naši sjeverni susjedi se neće više ljutiti na takve viceve – Slovenija je za razliku od Hrvatske dokazala da je pomorska zemlja. Mi smo samo zemlja na moru.
Trebamo li zaista sve dati u monetizaciju, koncesiju, rasprodati ili nešto treće, da bi opet došao tuđin koji bi više od nas cijenio ono naše, i koji bi kao prije 100 godina negdje u nekom uredu u Budimpešti sakupio najbolje koje ima i naložio im da sva znanja ulože u razvoj prometnog pravca prema Rijeci?

Ili smo zaista najbogatiji narod na svijetu, pa nam sve to ne treba, možemo sjesti, piti capuccino i gledati lijepe, velike brodove?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala