Montaža: Index

UZ IGRAČKE junake i tragičare, svako izdanje svjetskog prvenstva donosi i heroje i antiheroje među izbornicima.

Kao što postoje igrači koji "čine razliku" na najvećem natjecanju, ili to propuste napraviti, tako na istom mjestu svjedočimo i rađanju novih i gašenju etabliranih trenerskih imena.

Tako je bilo i u Brazilu, gdje su osim onih neiskusnih, razočarali i proslavljeni i bezumno preskupo preplaćeni treneri.

Istovremeno, svjedočili smo nevjerojatnom usponu i uspjesima onih koji preživljavaju sa "sićom", a sjajne uspjehe ostvarili su sa još siromašnijim igračkim kadrom.

Krećemo s herojima: Jorge Luis Pinto sjajno je vodio Kostraiku, najveće iznenađenje, zapravo senzaciju turnira. Bez poraza je osvojio prvo mjesto u skupini ispred Urugvaja, Italije i Engleske, nakon čega je njegova momčad u osmini finala na penale izbacila omraženu Grčku, te na isti način ispala od Nizozemske u četvrtfinalu. Zamislite da je netko prije SP-a rekao da če Kostarika doći tako daleko bez poraza!

Na SP-u su reprezentacije vodila čak tri Kolumbijca (osim njega Suarez Honduras i Rueda Ekvador), ali nijedan njihovu zemlju, kojoj je na klupi bio Argentinac Pekerman.

Argentinci su također imali tri predstavnika, jer Sabella je vodio domovinu, a Sampaoli Čile, kao i Talijani (Prandelli, Capello, Zaccheroni), te Nijemci (Loew, Klinsmann, Hitzfeld).

Ogromne simpatije pobrao je i Miguel Herrera, iznimno emotivni izbornik Meksika, koji je napadačkim pristupom, proživljavanjem svake akcije njegovih igrača i luđačkim slavljem svakog gola koji bi postigli, bio jedan od najomiljenijih likova na SP-u.

Jose Pekerman do četvrtfinala je s četiri pobjede vodio Kolumbiju, iako je ostao bez najboljeg strijelca Falcaa. Istina, dobio je zato Jamesa Rodrigueza, koji je do poraza protiv Brazila i ispadanja, slavljen kao najbolji igrač prvenstva.

Joachim Low u pravom je trenutku pokazao da nije tašt i kako zna priznati pogrešku, jer za četvrtfinale protiv Francuske potpuno je promijenio momčad nakon velikih kritika javnosti i navijača, a ekipa mu je to vratila pobjedama i titulom, prvom za Njemačku nakon 24 godine.

Louis van Gaal jednostavno mora biti tu, usprkos eliminaciji od Argentine na penale u polufinalu, jer izbornik čija momčad aktualnog prvaka Europe i svijeta pobijedi 5:1 i koji onda u četvrtfinalu u 120. minuti utakmice onako matira suparnike zamjenom golmana, jedan je od najvećih.

Što se tiče razočaranja, pometimo prvo ispred svog praga i istaknimo Niku Kovača. Neisukstvo ni njemu, ni onima koji su ga birali nitko ne uzima kao olakotnu okolnost, jer s momčadi koja ima Modrića, Rakitića i Mandžukića u naponu snage i zenitu karijera, jednostavno je morao više od jednog poraza u tri utakmice skupine. Uz to, griješio je taktički, izborom igrača i njihovim razmještanjem po terenu.

Što tek reći za 9 milijuna eura plaćenog Capella, koji zarađuje 50 puta više od Herrere, a u tri utakmice nejake skupine, s Rusijom uzme tek dva boda?

Roy Hodgson sljedeći je raskošno plaćeni (3.5 milijuna funti godišnje) debakl od izbornika, jer osvojio je jedan jedini bod i sa SP-a ispao prije zadnjeg kola.

Vicente del Bosque također "mora biti unutra", bez obzira na minule zasluge, jer izbornik apsolutnih prvaka "svega", ne smije sa svojom reprezentacijom obranu svjetskog naslova okončati nakon dvije utakmice skupine.

Luiz Felipe Scolari odavno se u trenerskom svijetu puno bolje prodaje nego što stvarno vrijedi, a polufinalni debakl Brazila od Njemačke (ali ne samo to, nego i sastavljanje momčadi za SP, odnosno nepozivanje igrača koji su morali biti u ekipi) pokazao je gdje mu je mjesto.