Foto: Zvonko Alač

PREŽIVJELI smo sve ono čime su nas plašili prije odlaska u Brazil: horde pljačkaša, bande ubojica, armije prosjaka, zombije iz favela, rojeve komaraca malaričara i amazonska plemena s otrovnim strelicama u "pljucama", 25 tisuće kilometara i 48 sati u avionima i na aerodromima, te oko 1000 kilometara autobusom i autom, ali kako preživjeti povratak u "surovu hrvatsku realnost"?

NIšta vas ne može pripremiti za povratak u Hrvatsku, čijom televizijom caruje ostarjeli pimp Božo s "pratiljama" u kladari

Po povratku iz Brazila u domovinu najbitnija funkcija za čuvanje živaca i mentalnog zdravlja, nije konačno dobro se naspavati i tako ublažiti 14 besanih noći i jet lag ili nakon dva tjedna fast food sranja pojesti nešto žličasto, jušno i povrtno, nego na daljinskom stisnuti mute, ili još bolje, crveno dugme, jer da sam znao kakva odurna medijsko-marketinška histerija oko SP-a vlada Hrvatskom, "ne bih se vraćao".

Gore nego u Brazilu, koji "organizira" SP i čije televizijske kuće napadnim vodviljskim skečevima i hinjenom euforijom animiraju građane da budu urnebesno sretni jer im u zemlji traje SP, iako trećinu njih ne može manje biti briga za to, dok je druga trećina ogorčeno protiv njega, a treća na bilo kakve načine nastoji profitirati na svima nama koji smo tamo bili.

Nije da mi je ona brazilska realnost proteklih tjedana bila puno bolja, ali tamo se, sve do samog kraja ekspedicije nisam susreo s problemom kronično praznog novčanika, koji je u Hrvatskoj poprimio kataklizmične razmjere. Ali, tako mi i treba kada sam putovao na kraj svijeta zbog Nje.

NIsam se ni zaputio na kraj svijeta zbog interesne skupine mladih bogataša i starih podrepaša

O Brazilu vam pišu reporteri koji nisu mrdnuli iz hotela, a jedini izlazak im je u čoporu do stadiona

Vidio sam zato u Brazilu mnoge "reportere" kojima je vrhunac avanturizma bio otići do FIFA-ine "fan zone", dok su sve one ugroze iz uvoda shvatili previše doslovno i preplašeno, pa se nisu micali iz hotela, osim kad bi brazilski zrak okusili tek čoporativnim odlaskom i povratkom taksijima na presice i utakmice, skoro držeći se za rukice, na plus 30 obučeni u duge rukave i nasaftani sredstvima protiv komaraca.

Obloženi, ali ne repelentima, nego besramno visokim svotama, u domovinu se vraćaju "heroji nacije". Zapravo, neće se vratiti, nego će s po 160 tisuća eura nagrade za dva poraza u tri utakmice zapaliti u razvijene zemlje gdje žive i rade za svoje klubove, za koje igraju neusporedivo bolje nego za svoju zemlju.

Kovaču, tvoja "objašnjenja" ne zanimaju ljude koji su djeci otkidali od usta da bi u Brazilu navijali za Hrvatsku

Kovač i igrači nemaju nikakva opravdanja za debakl koji su doživjeli u Brazilu. Kaže kako nema "Luiza Gustava"? Ima zato Rakitića, Modrića, Mandžukića i Perišića i što je s njima napravio? Pobjeda protiv divlje kamerunske horde, poraz od Neymara (sudac nije jedini krivac!) i sramotna predaja protiv Meksika.

Baš nitko od hrvatskih navijača u Brazilu s kojima smo pričali nije ni najmanje bio zadovoljan igrama Hrvatske, čak ni nakon što je pregažen Kamerun. Kada se nakon mjeseci planiranja, štednje, trošenja i 20-satnog leta dočepate Brazila, ali ne u aranžmanu saveza, nego zato što ste "djetetu otkinuli od usta", ne zanimaju vas tapšanja po ramenima, ni titule moralnih pobjednika, tim prije što za ovo dvoje nije ni bilo razloga, posebno kad uzmemo u obzir nekoliko vanserijskih igrača u najboljim godinama, na kojima je Kovač morao temeljiti igru, umjesto da ih je podređivao Sammiru, a od Olića radio krilo.

Čak je i s navijačke tribine vidljivo da Pletikosa i Srna već neko vrijeme ne mogu, ali za smjenu generacija treba imati nos i muda