Ekskluzivno na Indexu: Tko je zarađivao na ratu u bivšoj Jugoslaviji - pročitajte posljednji dio 2. knjige!
Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"
INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.
Deveti dio: Kopar kao najveća hrvatska luka i 3500 tona oružja iz Rumunjske
U Kopar su dolazili i brodovi s oružjem koje je bilo namijenjeno Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tada je u Sloveniji nastala skupina utjecajnih pojedinaca koji su iskorištavali svoju nadležnost, kršili zakone i rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, a svoje ponašanje prikrivaju još i danas. O tome kako su ljudi koji bi trebali progoniti krijumčare oružja u biti sami organizirali transporte brodova, puno govori pismo zapov- jednika Postaje granične policije u Kopru Mirka Slukana. "Prijevoz oružja za potrebe Slovenije preko luke Kopar počeo je u lipnju 1991. Posao je vodio pomoćnik ministra obrane Ludvik Zvonar. Za operativne poslove bio je zadužen službenik Ministar- stva unutarnjih poslova Milan Kogoj", napisao je u uvodu. Zvonar je organizirao i nadzirao pet "službenih" brodskih pošiljki oružja za Sloveniju. Kogoj je u srpnju 1991. u Poljskoj pokušao mijenjati jugoslavenske dinare u devize. "Ja sam se uključio na početku, kad sam otkrio te prijevoze i o njima izvještavao načelnika Uprave za unutarnje poslove Dušana Moljka. Sve je teklo profesionalno. Tako sada mogu samo pretpostavljati da se oružje prevozilo preko Kopra. Iz postojeće dokumentacije koju imaju Luka Koper, carinarnica, agencije, špediteri i prijevoznici, nije moguće razabrati ili dokazati da se radilo o prijevozu oružja", naveo je Slukan.
Opisao je i ulogu granične policije u luci koja je djelovala po naredbama državnog vrha: "Naša jedinica nema nikakve dokumen- tacije o prijevozima jer je nikad nismo skupljali. Ako je iz nekog dokumenta bilo moguće razabrati da se radi o oružju, taj je odmah bio uništen." Još je više Slukan otkrio u razgovoru s kriminalistima koji su istraživali trgovinu oružjem. "Kod Moljka su više puta bili Bavčar i Janša. Imali su sa sobom telefon i bili u neposrednoj vezi s brodom", priznao je. Uvoz oružja za Hrvate, u kojem Slukan više nije djelatno sudjelovao, već je samo pratio posao, operativno je nadzirao Drago Ferš. O tranzitu za Hrvatsku je "tada odlučivala trojka Igor Bavčar, Janez Janša i Miha Brejc."
Oko brodskih transporta, bez obzira radilo se o "službenoj nabavi" oružja za Sloveniju, tranzitu ili preprodaji, pojavljivalo se i pitanje kako prikriti posao, jer je u rujnu 1991. Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na pošiljke oružja i vojne opreme u Jugoslaviju. Rezolucija je zahtijevala potpuni nadzor uvoza i izvoza oružja u republike bivše zajedničke države. Slovenski nacionalni koordinator međunarodnog organa za nadzor embarga Samcomm bio je carinski inspektor Franc Kunej. Na položaj ga je imenovala Vlada, iako mu nije dodijelila nikakve ovlasti niti dala upute. Zato je sam predlagao da Slovenija u Samcommu sudjeluje s dva inspektora. "Naša je država tako bila smještena među kontrolore. A ako su Slovenci u ulozi kontrolora, onda nas sustav kod kuće ne može nadzirati i ne možemo dobiti niti strane nadzorne misije", kasnije je objasnio. Time je postigao da ni na Brniku ni u Mariboru, niti u Luci Koper, nije bilo stranih kontrolora. Tada je Kopar bio doista jedina luka na istočnoj obali Jadrana koja nije bila pod međunarodnim nadzorom.
Ponuđenu priliku trgovci oružjem su brzo iskoristili. Franc Kunej je priznao da je pristao na sustav nadzora od strane vlastite države da bi spriječio opasnost gospodarske špijunaže iz inozemstva, iako je istovremeno "nehotice stvorio uvjete za sigurne tranzite oružja, zbog čega mu je beskonačno žao." Nadzor nad uvezenom robom, za koji je bila zadužena carinska uprava, bio je u Luci Koper posve neučinkovit. Carina pri prelasku oružja preko granice jednostavno nije htjela obavljati svoj posao. Direktor Carinske uprave Franc Košir tada je glede pošiljki oružja bio u bliskim kontaktima s Ministarstvima obrane i unutarnjih poslova i njihovim tajnim službama. Vrlo kritičan prema radu carinika bio je i zapovjednik postaje granične policije Mirko Slukan: "Carina je bila u te poslove snažno upletena. Njezin upravitelj je dozvoljavao izlaze robe iz luke. O brodskim pošiljkama bila je pravovremeno obaviještena, ali nije poduzela nikakve mjere."
I špediteri, zaposleni u luci, upozoravali su na neobično ponašanje carinske službe, koja je imala sve ovlasti za otvaranje i pregledavanje tereta, ali je posao radije prepustila Sigurnosno-informativnoj službi. Carinsku službu je najteže optužio savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova Franc Kosi koji je jednostavno rekao da su novac od prodaje oružja upotrijebili za "potkupljivanje carinika kod kuće i u inozemstvu."5
Republički savjetnik u Ministarstvu obrane Ludvik Zvonar je zapisao da u Kopru "bez naredbe Sigurnosno-informativne službe carini i graničnoj policiji nije bilo moguće istovariti brodove." Brojne nepravilnosti tijekom trgovine oružjem nisu utjecale na karijeru utjecajnog direktora carinske uprave Franca Košira. Posve suprotno. Izgleda da su se zbog informacija koje je imao neki političari više bojali njega, nego on njih. Carinu je vodio šesnaest godina, od lipnja 1991. do studenog 2007. Dvije godine kasnije postao je predsjednikom humanitarne organizacije Crveni križ Slovenije.
Do početka veljače 1992. najmanje jedanaest brodova dovezlo je oružje u tranzitu za Hrvatsku.
Dolazak više brodova s oružjem za Hrvatsku potvrdio je i Ludvik Zvonar u prosincu 2010. Spomenuo je da je pri prijevozima robe s triju brodova, koje je organizirao VIS, došlo do većih manjkavosti. Na nepravilnosti je nadređene više godina prije upozoravao zapovjednik granične policije Mirko Slukan. "Problemi pri prijevozu oružja počeli su se pojavljivati u listopadu 1991., kad su djelatnici Sigurnosno-informativne službe počeli s poslovima oko prijevoza oružja za potrebe Hrvatske. Sve poslove je u Kopru vodio djelatnik VIS-a Vojko Furlanič", napisao je. "U VIS-u na tom području sada radi Ivan Pregelj jer je Furlanič maknut zbog grešaka. Moljk mi se zadnji put javio 6. siječnja 1992. Rekao mi je da je već umirovljen. Tada mi je i savjetovao da pri prijevozu oružja u Hrvatsku ne preuzimam nikakve zadaće jer su velike nepravilnosti."
Spomenuta tri broda bila su Ali-B, Herman C. Boye i Hel. Podatke o njima u Ljubljanu je odnio tada najviši policijski šef na obali Dušan Moljk. S tim su brodovima bile povezane najveće nepravilnosti od strane onoga tko je vodio organizaciju prijevoza kroz luku. Prijevoz njihova tereta inače je organizirao VIS pod vodstvom Mihe Brejca. Za Kopar je bilo nadležno operativno područje sa sjedištem u Postojni koje je vodio Miklavž Lukman. U siječnju 1992. zadaće oko dolaska brodova počeo je obavljati Drago Ferš. Podatke o greškama Moljk je, dakle, odnio tajnoj službi koja je sama bila odgovorna za nepravilnosti. Zato ne iznenađuje da o oružju s ta tri broda skoro više i nema dokumentacije. A to može značiti samo dvoje: ili su dokumenti i dalje tajni ili su uništeni.
No, nekoliko papira o brodovima u tranzitu ipak se očuvalo. "Prvi brod s oružjem koje je u cijelosti bilo namijenjeno Hrvatskoj, doplovio je 12. listopada 1991. Bio je to brod Ali-B koji je došao iz Bejruta", zabilježio je Slukan. Njime je iz Libanona došlo trideset i šest šestmetarskih i dva dvanaest metara duga kontejnera. Teret je bio deklariran kao "tehnička roba" ili "pocinčane cijevi." Ipak je uskoro došlo do nepredviđenih komplikacija. Kad se na brodu pokidala pregrada, oružje se rasulo i radnici su ga s broda ručno prebacivali na teretna vozila.
Po gradu se odmah počelo govoriti da u luci prebacuju oružje za Hrvatsku. Kasnije su stanovnici Kopra mogli brzo utvrditi kad je došao brod s oružjem za susjednu državu. Tada su se, naime, pred ulazom u luku pojavili brojni kamioni s hrvatskim registarskim tablicama. O brodu Herman C. Boye, koji je doplovio 19. listopada 1991., nema puno podataka. Osim spominjanja u Slukanovom pismu, naveden je još samo u "izvještaju o transportima oružja preko teritorija Republike Slovenije." U njemu piše da je pristao s neutvrđenom količinom oružja. Nešto je više podataka o brodu Hel koji je došao 20. studenog 1991. iz poljske luke Gdynia. Dovezao je devet kontejnera s devedeset tona oružja.
Pet dana kasnije iz iste je luke došao brod Edith. Pristao je 25. studenog 1991. S njega su istovarili pedeset tona robe deklarirane kao "medicinska oprema". U biti se radilo o oružju koje je još iste večeri prevezeno u Hrvatsku. Vozila su ga dva kamiona, a pratili službenici VIS-a. Prije nego što su došli do međunarodnog prijelaza Bregana, direktor Miha Brejc je od graničnih policajaca depešom zahtijevao da im omoguće neometan prijelaz. Kamioni su prešli granicu u 21 sat.
O komplikacijama s nekim brodovima koji su u jesen 1991. doplovili u koparsku luku Ludvik Zvonar je početkom prosinca te godine pisao ministru Janši. Obavijestio ga je o najavljenom dolasku brodova Hel i Edith. U međuvremenu je posrednik ministru izručio brodski teretni list za jedan kontejner koji bi prema Zvonarovim najavama 2. ili 3. prosinca došao brodom Edith. No, broda nije bilo ni prvog ni drugog dana i Zvonar se o tome informirao kod voditelja operativnog područja VIS za Kopar, Miklavža Lukmana. Dobio je iznenađujući odgovor: Edith, za koji je Lukman naknadno provjerio ime, u luku je doplovio još 25. studenog, a četiri kontejnera s njega odmah su preuzeli Hrvati. Informacija je kod zaposlenih u Ministarstvu obrane izazvala šok. Netko je, naime, preko Slovenije prevozio oružje bez njihova znanja. Zvonar je Janši zajamčio da će učiniti sve u vezi toga što je bilo u njegovoj moći i molio ga da o događaju obavijesti ministra unutarnjih poslova Bavčara. No, još nije bio kraj iznenađenjima. Zvonar je Janši u istome pismu poručio: "20. listopada 1991. u Luku Koper doplovili su brodovi
Opatija i Aga II. Tjedan dana kasnije Opatija je došla ponovno. S dolaskom brodova s teretom za Hrvatsku nisam imao nikakve veze", zapisao je republički savjetnik i naglasio da su "na dolasku navedenih brodova radili djelatnici VIS-a, Lukman i Furlanič." Iz zapisanog je moguće zaključiti da je VIS nadzirao neke brodove, a da o tome nije obavijestio Ministarstvo obrane.
No, to su bile razmjerno male pošiljke u usporedbi s teretima koji su iz crnomorske luke stizali u sljedećim tjednima. Kontejnera s oružjem i streljivom bilo je toliko da su za njih teško pronalazili dovoljno kamiona. Prva pošiljka iz Rumunjske došla je u Kopar u noći 12. prosinca 1991. brodom Dina, kojim je zapovijedao libanonski kapetan Abdul Kader Assafiri. Dovezao je pedeset i četiri šestmetarska kontejnera i pet polovnih kamiona ukupne težine sedamsto pedeset i sedam tona. U kontejnerima je prema službenoj deklaraciji bila "poljoprivredna oprema"54. Roba je bila utovarena na Malti i u tranzitu za Mađarsku. No, muškarci koji su brod dočekali u koparskoj luci dali su naslutiti da je na njemu sve osim "poljoprivredne opreme". Čekali su ga, naime, pripadnici VIS-a i predstavnici hrvatskih Ministarstava obrane i unutarnjih poslova.
Sljedećeg je dana hrvatski ministar obrane Gojko Šušak pisao kolegama Igoru Bavčaru i Janezu Janši. "Brodom Dina je za potrebe obrane Hrvatske došlo šezdeset kontejnera sa sljedećim oružjem: 15.000 automatskih pušaka, 10 milijuna komada streljiva i 3000 raketa za višecjevne bacače raketa. Molimo vas za istovar i tranzit preko teritorija Slovenije. Unaprijed hvala", poručio je hrvatski ministar. U lučkoj dokumentaciji zapisano je da je brod doplovio iz libanonskog glavnog grada Bejruta. Dakle, iz države koja se netom bila izvukla iz dugogodišnjeg građanskog rata. No, popis tereta, koji je poslao Gojko Šušak i u kojem prevladava streljivo, pobuđuje ozbiljnu sumnju da se radi o rabljenom oružju koje je ostalo od međuetničkih sukoba. Kad bi se doista radilo o rabljenom oružju iz građanskog rata, na brodu bi se moglo očekivati više različitih tipova pješadijskog oružja i manje streljiva. Teret s broda Dina bio je sličniji pošiljci iz tvornice streljiva ili vojnih skladišta nego raznovrsnom pješadijskom naoružanju kršćanskih ili islamskih milicija.
Dopis hrvatskog ministra Janši i Bavčaru odmah je oživio djelovanje pojedinaca u tajnim službama. Sljedećeg dana, 14. prosinca 1991., direktor Voma Andrej Lovšin rukom je napisao molbu da "otvore" državnu granicu.
"Ovlaštenjem ministra Janeza Janše molim vas da omogućite tranzit za potrebe Ministarstva obrane Republike Hrvatske preko teritorija Republike Slovenije. Tranzit će se izvršiti dana 14. i 15. prosinca 1991., preko graničnog prijelaza Bregana (relacija Kopar – Ljubljana – Bregana)", zapisao je i pored žiga Ministarstva obrane još se i vlastoručno potpisao.
Pismo je brzo došlo u ured direktora VIS-a Mihe Brejca u Mini- starstvu unutarnjih poslova, koje je potom naredilo otvaranje graničnog prijelaza Bregana. U međuvremenu je u Kopru tekla velika logistička operacija. Oružja i streljiva s broda Dina bilo je toliko da su ga kamioni morali prevoziti barem dva dana. Rasporedili su ih u manje konvoje od po pet kamiona kako na slovenskim cestama ne bi pobuđivali previše pozornosti. Prva dva su državnu granicu prešla 14. prosinca 1991. navečer.
Slijedilo je još pet konvoja s istim brojem kamiona; zadnji od njih prešao je granicu 16. prosinca rano ujutro. Deset kamiona oružje je vozilo čak dva puta. Sve skupa su s četrdeset kamiona u dva dana s broda Dina u Hrvatsku prevezena pedeset i četiri kontejnera. Veliki tranzit oružja bio je uz temeljite sigurnosne mjere i u strogoj tajnosti uspješno završen. Osim pušaka i streljiva, hrvatska je vojska dobila i rumunjske višecjevne raketne bacače, koji su ubrzo nakon toga počeli bljuvati vatru i smrt po neprijateljima. Takvih "rabljenih kamiona", kao što su bili opisani u deklaraciji, kasnije je došlo još više.
Ulazak u novu godinu 1992. u Hrvatskoj nije prošao bez pucanja. Već 1. siječnja srpske su snage nastavile s gađanjem Novske, ratni zrakoplovi su bombardirali ciljeve kod Rijeke i općinu Vrbovsko u Gorskom kotaru. U međuvremenu su u Kopru očekivali najveću pošiljku oružja. Stigla je 2. siječnja 1992. rano ujutro brodom Ani, koji je plovio pod zastavom karipske državice Sv. Vincent i Grenadini. Iz službene dokumentacije moguće je razabrati kako je zadnja luka iz koje je doplovio bila ciparski Limasol. No, brod s velikom količinom oružja opet je došao iz jedne od luka u Crnom moru. Teret je tada bio težak 1878 tona. Sadržaj kontejnera zabilježen je u dopisu koji je hrvatski ministar Gojko Šušak poslao slovenskim kolegama Janši i Bavčaru. "Na brodu Ani je roba iz dokumentacije o tranzitu, 105 kontejnera u dužini od 20 stopa.
U kontejnerima je:
1. artiljerijsko streljivo različitih kalibara 20.000 komada
2. streljivo za minobacače kalibra 82 i 120 milimetara 10.000 komada
3. rakete kalibra 122 milimetra 3.000 komada
4. ručni bacači RPG-7 250 komada
5. rakete za RPG-7 10.000 komada 6. pet vozila s raketnim lanserima kalibra 122 milimetra
Kamioni za prijevoz vozila još nisu rezervirani. Njihove ću vam brojeve dostaviti naknadno. Molimo za odobrenje i tranzit preko teritorija Republike Slovenije i izlaz na graničnom prijelazu Obrežje – Bregana", napisao je Šušak.
Popis i brojevi kontejnera s broda Ani inače pokazuju da ih je zapravo bilo 94. Identični brojevi upisani su i u lučkoj dokumen- taciji. Hrvatski ministar je kontejnerima najvjerojatnije pribrojao i devet kamiona koji su stigli brodom. Pet kamiona imalo je u prtljažnom prostoru namještene višecjevne raketne bacače kalibra 122 milimetra. To je bilo smrtonosno oružje sovjetskog podrijetla i rumunjske proizvodnje koje Hrvatska vojska još uvijek koristi. Za njega je brod Ani dovezao dodatnih 3.000 raketa. Istu količinu raketa je dva tjedna prije dovezla i Dina. I puške koje su krajem 1991. godine i početkom 1992. u velikom broju prevozili preko Slovenije bile su iz rumunjskog izvora. Hrvatski gardisti su pred televizijskim kamerama, naime, bez zadrške pokazivali novo oružje. Radilo se o još jednoj varijanti najraširenije automatske puške na svijetu. Rumunjski kalašnjikovi su se od jugoslavenskih, mađarskih, bugarskih i drugih varijanti vidno razlikovali po tome što su sprijeda, na rukohvatu ispod cijevi, imali namještenu dodatnu pištoljsku ručku.
Sljedeća pošiljka oružja koja je u koparsku luku stigla 21. siječnja 1992. brodom Rima, jasno pokazuje odakle je i prije nje dolazila velika količina oružja. Devetočlanu posadu opet je vodio Abdul Kader Assafiri, dakle kapetan koji je nekoliko tjedana ranije zapovijedao brodom Dina. Dovezao je trideset i sedam šestmetarskih i trinaest dvanaestme- tarskih kontejnera ukupne težine 858 tona. Roba je navodno dolazila iz Singapura, a usput je stala na Malti.
No, popis brodske posade pokazuje drukčiju sliku. Na listu papira istim su rukopisom upisani ime broda, zastava pod kojom je plovio i osobni podaci članova posade. Svi su bili libanonski državljani.
Podatke je upisao kapetan broda Abdul Kader Assafiri. U rubrici "luka iz koje je brod došao" istim je rukopisom i istom olovkom upisano "Constanta", dakle najveća rumunjska luka. No, kasnije je netko olovkom drukčije debljine precrtao riječ "Constanta" i drukčijim rukopisom upisao "Bejrut". Skoro je sigurno da su početnu rumunjsku luku prikrili još kod prijašnje plovidbe kapetana Assafirija. I za brod Dina koji je doplovio 12. prosinca 1991., naime, pisalo je da je došao iz Bejruta, iako je dovezao oružje iz Rumunjske.
Da su spomenuta tri broda doista doplovila iz Constante potvrdili su i tadašnji službenici slovenskih tajnih službi koji žele ostati anonimni. Teret s broda Rima bez problema je nastavio put na hrvatska bojišta. Kamioni s kontejnerima državnu su granicu prešli 24. i 25. siječnja 1992. Prvi dan je vozilo trideset i devet kamiona, koji su bili podijeljeni u više konvoja. Prema naredbi direktora VIS-a Mihe Brejca policija je otvorila granicu na Bregani. Potom se sedamnaest kamiona u Kopar vratilo po ostale kontejnere. Sljedećeg dana, 25. siječnja, granicu je prešao i zadnji konvoj od šest kamiona.
Brodovi Dina, Ani i Rima su iz rumunjske Constante u mjesec i pol dovezli više od dvjesto kontejnera oružja i streljiva ukupne težine 3500 tona. Tim pošiljkama završili su najintenzivniji transporti oružja preko Slovenije u Hrvatsku.
Koparska luka bila je u vrijeme najvećih sukoba u Hrvatskoj njezin jedini prozor u svijet i glavni put opskrbljivanja. 1991. i 1992. godine brodovi iz Bugarske, Poljske, Ukrajine i Rumunjske hrvatskim su braniteljima dovezli više tisuća tona oružja i streljiva. Luka Kopar tada je bila najvažnija hrvatska luka.
Ulomci iz prve knjige
> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu
> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem
> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora
> Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne
> Šesti dio: Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima
> Sedmi dio: Noćna krađa dokumenata u Ljubljani i "Vukina Express"
> Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni"
Ulomci iz druge knjige
> Prvi dio: Od dinara i maraka do oružja, skupa s atentatima i albanskom mafijom
> Drugi dio: Preprodavačko čvorište u Beču: "Grk" Dafermos i družina
> Treći dio: Čermak i Zagorec bili su najvažniji kupci, a postali su najbogatiji generali
> Četvrti dio: Tajne bogatstva Čermaka i Zagorca, što je bilo sa Šuškom i Reihl Kirom?
> Peti dio: Bugarska veza - državno poduzeće Kintex
> Šesti dio: Poljska linija u rukama vojne tajne službe WSI
> Sedmi dio: Ukrajinska veza - u škripcu mafije iz Odese
> Osmi dio: Svi putovi vode u Kremlj
O AUTORIMA
Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.
Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.
Brže učitavanje članaka, bez ometanja dok čitate.
10 eura mjesečno.
Facebook
Google