Foto: AFP

22. kolovoza 1992. godine svijet su obišle jako ružne slike iz Njemačke: u Rostocku je skupina desnih ekstremista uz odobravanje građana zapalila prihvatni centar za azilante.

Kako podsjeća Deutsche Welle, nasilna skupina, među kojima je bilo i inače "mirnih i poslušnih" građana, okupirala je prihvatilište u kojemu su bili podnositelji zahtjeva za azilom, izvikivala parole protiv stranaca, bacala kamenje, a na kraju i zapalila zgradu u kojoj je u tom trenutku bilo oko 100, uglavnom vijetnamskih "gastarbajtera".

Na snimkama koje su se danima vrtjele na svim svjetskim TV postajama jasno se vidjelo oduševljenje rulje kada bi od vatre puknulo staklo na prozoru zgrade, svaki veći plamen vatre dobivao bi ovacije, kao da su jedva čekali da vide i nečiji leš.

Srećom, nitko nije poginuo.

Neredi su trajali više dana, a policija je, kako podsjeća DW, shvatila da bi trebala ozbiljnije postupiti tek dva dana kasnije. Kada se u jednom trenutku ispred zgrade okupilo oko tisuću nasilnika iz cijele Njemačke.

No eksplozija nasilja naspram stranaca je bila iznenađujuća samo za one koji su žmirili na oba oka ili su u situaciji u kojoj se Njemačka nakon ujedinjenja borila s teškim socijalnim problemima, bili zabavljeni rješavanjem drugih političkih pitanja. Situacija se kuhala nekoliko tjedana prije samih napada kada su stanovnici prepune "Kuće suncokreta" (nazvane tako zbog murala na zgradi prihvatilišta) počeli, prisiljeni neljudskim uvjetima u zgradi i visokim ljetnim temperaturama, kampirati u parku ispred zgrade. Ubrzo nakon toga su se stanovnici počeli žaliti na "smeće, galamu i krađe". Agresija prema došljacima potpomognuta je i činjenicom da je nakon ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke, svaki peti žitelj istočnog dijela države ostao bez posla. U socijalno napetoj situaciji su i mediji "odradili" svoj dio posla. Posvuda se, kako se prisjeća Wolfgang Richter, nekadašnji povjerenik grada Rostocka za pitanje stranaca, pisalo o "kriminalnim podnositeljima zahtjeva za političkim azilom" i "rijekama izbjeglica" (uglavnom iz zemalja bivše Jugoslavije) koje dolaze u Njemačku ali koje je "već puna do vrha".

Da bi skandal bio još veći, pobrinulo se i pravosuđe. naime, kažnjena su samo 44 počinitelja, a najveća zatvorska kazna bila je samo tri godine!