Foto: Arhiva

"KAKO Agencija za civilno zrakoplovstvo u svojim priopćenjima za medije odriče bilo kakvu nadležnost ili odgovornost za zrakoplov koji je u opasnosti, pripremili smo mali tekst koji problematizira ovo pitanje", poručili su iz Udruge opće avijacije RH. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:

Za zrakoplov u opasnosti nitko nije odgovoran

"Organizacija službi za traganje i spašavanje (SAR) u Republici Hrvatskoj godinama pati od "dječjih bolesti". Uspostavom Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS) i donošenjem odgovarajućeg zakona, niti izdaleka nije riješen problem same potrage za nestalim zrakoplovima, brodovima ili fizičkim osobama. Posebno treba istaknuti kako smo u obvezi kao zemlja članica UN i organizacije ICAO ispoštovati standarde i preporučenu praksu utvrđenu u Annexu 12, a što faktički nismo ispunili do danas. Godinama na stranicama Agencije za civilno zrakoplovstvo stoji nedovršen "Nacrt Nacionalnog programa sigurnosti u zračnom prometu" dok sama Agencija u javnim priopćenjima, odriče bilo kakvu nadležnost ili odgovornost za taj dio sigurnosti. Dok je u uređenim državama i Agencijama sigurnost jedna i jedinstvena, ispada da nadležnost CCAA seže do datuma proizvodnje flastera, koji se nalaze u kutiji prve pomoći zrakoplova ali ne i do problema tko će i kada i kako pomoći tom istom zrakoplovu u slučaju prinudnog spuštanja bilo gdje u RH.

Tijekom svih ovih godina često smo bili svjedoci nekoordinirane, neučinkovite i na koncu vrlo spore potrage za nestalim zrakoplovom ili pojedincem, a u nekim slučajevima nestali zrakoplovi se nisu pronašli niti nakon nekoliko dana. Koliko je faktor vremena važan u ovim postupcima ne treba posebno spominjati, ali slika koju Hrvatska u svezi s tom problematikom ima u Europi je vrlo negativna. Dok se u EU, Kanadi ili SAD doslovce natječu u brzini pronalaska i prijevoza unesrećenih do mjesta gdje im se može pružiti pomoć (tzv. Zlatni sat), kod nas se unesrećene pronađe nakon nekoliko dana kada je obično kasno.

Žalosno je da niti danas nemamo barem jedan zrakoplov posebno opremljen u tu svrhu traganja (IC kamere, senzori kretanja, prijemnici, programska podrška, postupovni priručnici za posadu, oprema koja se baca unesrećenima iz zrakoplova, medicinska oprema  itd). Više nego žalosno jest da nam vojska obavlja zadaće koje bi trebale obavljati specijalizirane civilne službe ili firme. Niti jedna civilna osoba koja se na taj način spašava ili prevozi nema pokriće osiguranjem. Zar se nitko u državi ne pita što će se dogoditi ako spasilački (vojni) zrakoplov doživi udes, a to nije rijetkost jer se često leti u vrlo lošim vremenskim prilikama? Slučaj nesreće tzv. vukovarskog helikoptera je i više nego žalostan jer pokazuje svu nesposobnost sveukupnog sustava reagiranja na nesreće. Kontrole i rukovođenja, zapravo niti nema, sve se odrađuje stihijski i vrlo sporo, presporo za unesrećene. Cijela šuma pravilnika i SOP-ova nije riješila suštinsko pitanje, već se stječe dojam da se odgovornost za akciju stalno prebacuje sa "središnjice" na lokalne centre i obratno.

Ako se sjetimo tragične pogibije četvorice pilota u nesreći na Velebitu (veljača 2009), svima je jasno da:
- Hrvatska nema odgovarajuće zrakoplove niti uređaje koji bi odmah detektirali mjesto pada (vidi obvezu u čl. 2.6.4 Annexa 12)
- zrakoplov je otkriven prekasno
- četvrti pilot pronađen je tek nakon mjesec dana
- istraga mjesta nesreće nije obavljena niti nakon 6 mjeseci, kada je većina dokaza uništena vremenskim utjecajima
- potragu i spašavanje obavlja vojska i GSS, s upitnom obučenošću i nedostatnom opremom (dakle ne radi se o profesionalcima).

"Ako bilo koja osoba (a ne dao bog stranac) nastrada zato što nije na vrijeme i na odgovarajući način pronađena i prevezena do bolnice, jao si ga nama"

Donekle je za razumjeti ako u slučaju nesreće Rona Browna kod Cavtata 1996. nismo imali odgovarajuću opremu i mjesto udesa velikog Boeinga pronađeno je puno prekasno. No, nije za razumjeti da od tog događaja nismo naučili ništa o važnosti organiziranja učinkovite potrage te spašavanja.

Zar je ovoj državi takav problem nabaviti barem jedan specijalizirani zrakoplov (avion ili helikopter) koji bi bio odgovarajuće opremljen u skladu s navedenim standardima? Zar je problem barem jedan centar na zemlji opremiti uređajem za primanje signala sa satelitskog sustava COSPAS-SARSAT? Zašto država izbjegava barem organizirati mogućnost sufinanciranja jedne takve službe, koja bi postupala po civilnim normama - jer spašava i prevozi civile? Gledajući iz tog kuta, zašto nadležno tijelo za upravljanje civilnim zrakoplovstvom u RH - Agencija za civilno zrakoplovstvo - ne upozori ministre prometa, obrane i zdravlja, da civile smiju prevoziti samo civilne firme s odgovarajućim odobrenjima?

Zašto se na koncu konca, ne bismo ugledali na razvijeni svijet, umjesto da se koprcamo u vlastitom loncu neznanja i neučinkovitosti, Agencije za civilno zrakoplovstvo?

EU to traži od nas, a na nama je da pokažemo jesmo li dio razvijenog svijeta. Jer ako bilo koja osoba (a ne dao bog stranac) nastrada zato što nije na vrijeme i na odgovarajući način pronađena i prevezena do bolnice, jao si ga nama".

######
U cilju promicanja kulture sigurnosti, tekst je pripremio član udruge Đani Bodlović - heliFOR.eu
Member of European Helicopter Safety Team (EHEST)

Launched on November 2006, the European Helicopter Safety Team (EHEST) brings together manufacturers, operators, research organisations, regulators, accident investigators and a few military operators from across Europe. EHEST is the helicopter branch of the ESSI, and also the European component of the International Helicopter Safety Team (IHST). We are committed to contribute to the goal of reducing the helicopter accident rate by 80 percent by 2016 worldwide, with emphasis on improving European safety.
######