Foto: Index. Davor Pongračić / Cropix

KAKVE god presude bile, suđenje za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića ostavit će gorak okus u javnosti kao i ono Mladenu Šlogaru za ubojstvo Ivane Hodak. Sve miriše na aljkavo obavljen Uskokov posao. I to ne samo zato što je Uskokov krunski svjedok, Tomislav Marjanović, kako ga svi (pa i on sam sebe) opisuju, lažov, manipulator, kriminalac, narkoman i ucjenjivač, nego i stoga što ključne Uskokove dokaze pobija svjedočenje nezavisnog telekomunikacijskog vještaka prof.dr.sc Miroslava Bače, konkretno u slučaju šestooptuženog Slobodana Đurovića, vjenčanog kuma Sretena Jocića, te drugooptuženog Luke Matanića za kojeg nije niti jasno koja je trebala biti njegova uloga u planiranju ubojstva te koji je u jeku planiranja atentata koji je digao državu na noge polagao - vozački ispit.

Analiza koju dajemo pokazuje kako je teza o udruženoj zločinačkoj organizaciji koja je likvidirala Ivu Pukanića zbog njegova pisanja o duhanskoj mafiji u Nacionalu blago rečeno bila nategnuta Uskokova konstrukcija čija vjerodostojnost pada na ispitu nedokazanog postojanja karike koja u planiranju atentata povezuje prvih pet optuženih - Slobodana Đurovića - i njegovog navodnog nadređenog, Sretena Jocića, za kojeg se sumnjalo da je naručitelj ubojstva. Nategnuta priča završila je izmjenom optužnice iz koje je izbačen Joca kao naručitelj atentata (naručitelj - nepoznat), dok je Đurović izgubio ulogu organizatora. No i dalje optužnica u slučaju Slobodana Đurovića pati od velikog nedostatka dokaza.

Za sve optužene tužiteljstvo traži maksimalnu zatvorsku kaznu u trajanju od 40 godina, odnosno 240 godina ukupno.

Optužnica temeljna na iskazu Tomislava Marjanovića

Istraga o ubojstvu Ive Pukanića od samog početka je fokusirana na duhansku mafiju kao da nikakva druga teza nije ni dolazila u obzir za razmatranje, pa tako ni prvi iskaz prvooptuženog Roberta Matanića pred istražiteljima - da je u sve upleten "netko iz Zagreba, blizak vlasti". Sadržaj optužnice koju je sastavio Uskok gotovo u cijelosti je zasnovan na iskazu Tomislava Marjanovića čiju smo (ne)vjerodostojnost analizirali dalje u tekstu. Elemente za sklapanje optužnice koji su im nedostajali, Uskok je uzeo od iskaza Roberta Matanića. Optužnica je u drugoj fazi nadopunjena optužbama o planiranju ubojstva Hrvoja i Novice Petrača, a što ponovno smrdi na Uskokovo vrludanje.

Osim Uskoka, u slučaju ubojstva Pukanića i Franjića nije se iskazala ni policija. Dva tjedna prije kraja suđenja isplivala je na površinu skandalozna činjenica o tome kako je policajac Nenad Šipušić zatajio informaciju koju mu je otkrio Amir Mafalani - u centru Zagrebu se sprema ubojstvo. Radi se, podsjetimo, o razdoblju neposredno nakon ubojstva Ivane Hodak kada je Zagreb bio u "stanju pripravnosti" te kada su na snazi bile posebne mjere sigurnosti. Svejedno, policajac nije našao za shodnim obavijestiti svoje nadređene o tome niti isto unijeti u službenu bilješku.

Vještak protiv vještaka: "Nije zabilježeno praćenje Pukanića"
 
No, krenimo redom, zapravo od telekomunikacijskog vještačenja zanimljivog i zbog načina na koje je ono provedeno. Prvi vještački nalaz iznesen pred sudom u svibnju ove godine izrađen je u MUP-ovom Centru Ivan Vučetić, a potpisuje ga Stanislav Peruško, inače vještak za jaku struju i eksplozive (?!). Sam nalaz je sastavio Odjel za kriminalističko-obavještajnu analitiku, onaj isti koji je u predistražnom postupku sudjelovao u prikupljanju podataka i koji je itekako odgovarao tužitelju iz Uskoka Slobodanu Šašiću. Obrana se usprotivila nalazu ističući da je iz svega navedenog nezakonit. Sutkinja Ivana Kršul naredila je angažman drugog vještaka, onog za telekomunikacije i informatiku, prof. dr.sc. Miroslava Baču.

Bača je napravio nalaz koji nema veze s onim njegova prethodnika, a u svemu ključna je njegova izjava kako praćenja Ive Pukanića, usprkos tvrdnjama krunskog svjedoka Tomislava Marjanovića, nije bilo. Prema njegovom nalazu može se govoriti tek o pojavljivanju optuženika na određenim mjestima, ali ne i o praćenju Ive Pukanića. Izjavu vještaka donosimo na način na koji je zavedena u sudskom zapisniku: "Na posebno pitanje branitelja trećeoptuženika navodim, a to sam naveo i u nalazu, da u niti jednom trenutku nije zahvaćena podudarnost kretanja Ive Pukanića i nekog od optuženika u ovom postupku u smislu praćenja, izuzev na dvije lokacije koje sam naveo u svom nalazu".

Bača dalje obrazlaže kako se Pukanić često kretao na području Velike Gorice te išao u pravcu mora, no da u tim situacijama nije zabilježena komunikacija optuženika u blizini Ive Pukanića. Kako bi dokazao objektivnost svoga nalaza, Bača je zabilježio prisutnost optuženika na lokacijama Ilica 107 (Pukanićev stan) i Vlaške 40 (zgrada Nacionala) i onda kada na tim mjestima nije bilo Ive Pukanića. Uzmimo, međutim, u obzir da je Bača u analizi utvrdio učestalo kretanje optuženika oko Ilice 107 i Vlaške 40, i to više desetaka puta i onda kada se Pukanić nije nalazio na tim lokacijama. To se odnosi na Roberta Matanića, Amira Mafalanija, Željka Milovanovića i Bojana Gudurića - svih osim Slobodana Đurovića. Ime Slobodana Đurovića ne pojavljuje se ni vezano za adresu Gomboševa 10, na kojoj se nalazi stan koji su unajmili optuženici i gdje se navodno planirao atentat na Pukanića.

(Ne)vjerodostojnost krunskog svjedoka

Dodajmo, međutim, to kako je krunski svjedok Tomislav Marjanović u svome četverodnevnom svjedočenju ustvrdio kako je on zajedno sa ostalim optuženicima Pukanića pratio svuda po gradu te da je osobno na svakodnevnoj bazi obilazio zgradu Nacionala. Međutim, ne postoji nijedan Marjanovićev poziv zabilježen iz centra grada. "Nisam utvrdio niti jedan podatak koji bi telefonske brojeve koji pripadaju Tomislavu Marjanoviću u razdoblju od 1. svibnja do 23. listopada 2008. (dan ubojstva Pukanića i Franjića, op.a.) locirao na lokacijama oko Ilice 107, a niti Vlaške 40", ustvrdio je Bača. To se slaže s iskazom svjedoka Tomislava Pribanića koji je kazao kako je Marjanović izbjegavao centar grada jer je nekome dugovao novac.

Varljivo sjećanje krunskog svjedoka

No, šlag na kraju priče svakako je dio Marjanovićeva svjedočenja u kojem on tvrdi da se nekoliko dana prije samog ubojstva posvađao s Robertom Matanićem i odustao od planiranog atentata, a što mu je dalo mogućnost dobivanja statusa krunskog svjedoka. Krunski svjedok, naime, ne može biti osoba koja je sudjelovala u atentatu. Telekomunikacijski vještak, međutim, tvrdi - u razdoblju od 17. do 26. listopada Tomislav Marjanović ostvario je 50 ostvarenih telefonskih kontakata s Robertom Matanićem, kao i to da je u posljednjih deset dana prije ubojstva Marjanović svakodnevno boravio u Gomboševoj 10. Marjanović se izmotavao kako se ne sjeća tih telefonskih poziva i da nije siguran da su se oni odvili. Ne sjeća se ni da se čuo s Matanićem na dan ubojstva.

Svi Matanićevi iskazi

Izuzetno su zanimljivi i iskazi Roberta Matanića koji su se u određenim vremenskim intervalima neprestano korigirali. U iskazu danom odmah nakon uhićenja, Matanić je tvrdio da je glavni naručitelj ubojstva netko iz Zagreba, blizak vlasti i Ivi Pukaniću. To mu određeni novinari dobro upućeni u ovaj proces nisu zaboravili, neprestano napominjući kako se radi o teoriji koja ima uporište. No, taj je Matanićev iskaz izignoriran. Matanić je kao naručitelja atentata zatim identificirao Vladimira Zagorca, no kasnije je taj iskaz povukao pod objašnjenjem kako ga je Uskok izigrao i nagovorio ga na lažni iskaz obećavši mu status svjedoka pokajnika u slučaju da prozove Zagorca kao naručitelja, a Đurovića kao posrednika. U određenim krugovima drži se kako nije nimalo slučajno što je taj iskaz potonuo onda kada je Petrač odlučio svjedočiti protiv Vladimira Zagorca u slučaju krađe dragulja (u protivnom bi Uskokova optužnica u nedostatku dokaza protiv Zagorca pala). Zagorec nikad u vezi tih optužbi nije ispitan, a tome se protivio izričito Uskok. "Postavlja se pitanje kako je moguće da na temelju takve izjave Zagorec ne bude niti ispitan, a ja sam na temelju iste te izjave optužen i pritvoren", istaknuo je u svojoj četverodnevnoj obrani Đurović. Na početku suđenja, 3. veljače 2010. godine, Matanić jedini od optuženika iznosi svoju obranu tijekom koje ostaje pri ranijem iskazu da su za ubojstvo Pukanića i Franjića odgovorni Željko Milovanović i Bojan Gudurić, no kazao je da je lažno teretio Jocića i Đurovića ponovivši da ga je Uskok izigrao nudeći mu posebne statuse ako ponovi taj iskaz pred sudom. Jocić nikad nije ispitan i tome se također protivio izričito Uskok. Da zaključimo, Matanić ni u iskazu od 30. listopada, ni u iskazu od 31. listopada, kao ni u onom od 21. studenog 2008. nije u nikakvu vezu s ubojstvom doveo Đurovića ni Jocića.

U iskazu danom pred sudom u veljači Matanić je ponovio ono što je istražiteljima kazao i 22. studenog 2008. - kako se na dan uhićenja na Spačvi našao sa Slobodanom Đurovićem vezano uz neka dugovanja i posudbu novca. Policija je Đurovića uhitila 29. listopada 2008. na graničnom prijelazu Spačva. Ukoliko je upleten u ubojstvo, nejasno je zašto bi se Đurović vraćao u Hrvatsku šest dana nakon atentata dok je cijela zemlja na nogama. Postoji, naime, nezanemariva vjerojatnost kako je Đurović na Spačvi 29. listopada 2008. uhićen slučajno, u paketu s ostalima. No, bez Matanićeva izmijenjenog svjedočenja od 22. prosinca Uskok ne bi bio mogao podići optužnicu protiv Đurovića. Također, iz Đurovićeve putovnice razvidno je kako je on u navedenom razdoblju napravio tri jednodnevna "izleta" u Hrvatsku, i to 16. lipnja 2008., 23. rujna 2008. i 29. listopada 2008., što ponovno demantira niz navoda Tomislava Marjanovića.

Uskokov krunski svjedok ucjenjivao za promjenu iskaza

Vjerodostojnost krunskog svjedoka konačno je poljuljana i optužbama koje su prošle prilično nezapaženo u hrvatskoj javnosti, a to je da je Marjanović tražio 300.000 eura mita kako bi odustao od iskaza kojim tereti Slobodana Đurovića. Prema napisima agencije In Medias Res, početkom listopada 2009. Uskoku je prijavljeno da Tomislav Marjanović ucjenjuje optuženog Đurovića, a u prijavi je priložen i dokazni materijal u obliku maila u kojem Marjanović Đurovićevom odvjetniku Damiru Uroiću predlaže da se navedeni iznos izvuče od Đurovićevog brata (agencija In Medias Res je u posjedu toga maila). Uskok je izignorirao tu prijavu te ju zatajio pred javnošću. Ona je nešto kasnije spomenuta u sudnici.

Konačni obrat u procesu dogodio se dva tjedna prije samog kraja suđenja. Mafalani je ustvrdio kako ga je Matanić nagovorio da lažno tereti Jocića i Đurovića. Štoviše, posvjedočio je, a što se pokazalo istinitim, da je policiji deset dana prije atentata kazao kako se u centru grada sprema neko ubojstvo. Policajac Nenad Šipušić tu je informaciju zatajio kolegama i nije ju ni unio u službenu zabilješku. Policija je ostala skrštenih ruku. Mafalani također u svojoj obrani nigdje nije upleo Đurovića u planiranje atentata na Pukanića.

Što očekivati od takvog Uskoka?

Na kraju ostaje na čitateljima da zaključe radi li Uskok s ciljem otkrivanja istine ili s ciljem dokazivanja vlastitih unaprijed smišljenih konstrukcija. Napomenimo i to kako ovdje ne ulazimo u pitanje jesu li optuženi za ubojstvo Pukanića i Franjića krivi ili nevini, taj posao prepuštamo pravosuđu. Ovdje govorimo o (ne)sposobnosti Uskoka da prikupi neoborive dokaze ne samo kada govorimo o slučaju atentata na Pukanića i Franjića, već i u svim ostalim slučajevima koji su pred tim Uredom, ili onih koji su ostali iza njega. Uzmimo u obzir kako su pred Uskokom u bliskoj budućnosti možda slučajevi od povijesne važnosti za Hrvatsku te se nameće pitanje - kakvu istragu u tim slučajevima možemo očekivati?