Foto: Bruno Konjević/Cropix

SVAKI put kad se u Hrvatskom saboru povuče pitanje glasovanja hrvatske dijaspore i ukidanje prava istoj, u prosječnom stanovniku Republike Hrvatske neviđeni bunt udara luđački kao zaglavljeni rudar u prsnom košu, žlijezde artikulirano sakupljaju pljuvačku među škrgutavim zubima, teško disanje prijeti ravnom linijom na EKG-u, političari kao aždaje zaposjednu govornicu, a odnekud se poput vodenih kozica na bijelom trbuhu jave i apsolutno svi relevantni kolumnisti ovog podneblja, izrazito meritorni za bajku o opskurnim primitivcima u čijim skučenim, umnim automobilima radi samo desni žmigavac.

U priču se zatim doda nepogrešivi sastojak mrtvih ustaša što pod čudima Gospe Međugorske uskrsnu kad god treba zaokruživati glasački listić, te za kraj jedan vanilin šećer i ono s čim uvijek igrate na sigurno, a to je plaćanje, odnosno neplaćanje poreza. Naravno opet ste dobili godinama poliran i sočno dopunjavan scenarij sa milijunima razloga zašto bi se bijelo-čarapnim nametnicima trebalo ukinuti pravo glasovanja.

Situaciju u "pravoj dijaspori" ne poznajem najbolje, jer sam i sama taoc višegodišnjih zastrašivanja sa nevještim govornicima hrvatskog jezika i lošim poznavateljima prilika u domovini, ali vrlo vještim nosačima zlatnih križeva oko vrata,  koji čim sjednu u svoj svježe oprani dvanaest cilindarski bolid, jednim pokretom prsta daju dozvolu Thompsonu da rasturi karoseriju ultimativnim hrvatstvom. No međutim, iz kuta ove "dijaspore koja to nije", možda po prvi put otkad je samostalnosti Republike Hrvatske, potpuno je neopravdan strah od glasovanja Hercegovaca na skorašnjim izborima. I živih i mrtvih. Jer uz sve pridjeve o desničarenju koje im znalci kače na revere neumoljivo, Hercegovci danas uistinu nemaju za koga glasovati. Vrijeme mitskih baba, istuđmaniziranih do zadnjeg atoma senilnih kostiju je prošlo svršeno vrijeme.

Narod čezne za političkim liderom dok bespomoćno gleda svoju premijerku i predsjednika

Sinonim hrvatski političar, s druge strane, postao je raritet kao krdo afričkih slonova na zelenim pašnjacima Posušja. Danas biramo konvertitske spodobe koji sa zvanjem političar imaju zajedničko samo radno mjesto. Zašto bi dakle Hrvat u Bosni i Hercegovini glasovao za tetu Jadranku i njene patuljke? Ni najzagriženiji domoljub kojemu iznad uzglavlja visi uramljen Poglavnik i Prvi Predsjednik, ni iz njihovih stamenih lica ne može izvući više kredita da mu se ovakva današnja desnica nađe u milosti. Paradoksalno je tužna slika tragičnih ostataka lopovskog režima dezertera Sanadera i premijerke koja orgazmički uživa u prostoj radosti koju joj donosi već sami naziv te funkcije.

Premijerka, o kako to gordo zvuči! Idealno da se kao paun šepuri na ruševinama gospodarski i socijalno potpuno rasturene zemlje. A ustvari je na čelu najkorumpiranijeg sustava koji ljudima svakodnevno stvarnost pretvara u životarenje. Sasvim politički nestabilna i bez ikakva logičnog pravca kojim ide, nju ne brine ništa osim usklađivanja boje rumenila i košulje za novi uliznički susret sa Pahorom. Zašto bi se i brinula? Pa ona dolazi iz stranke gdje kad govna dođu do grla šef bježi glavom bez obzira. Ili se naruče nekakvi neredi na stadionu. Pa i pod cijenu pretučenog mladića na kojemu se izredala sva policijska agresivnost ili pod cijenu gubitka nečijeg oka. To su tek kolateralne žrtve velikih Bogova spina, koje vrijedi otrpjeti za još koju godinu u kojoj će butine milovati kožna fotelja Banskih dvora.

Narod je s pravom potpuno politički dezorijentiran. Žedan bilo kakvog pomaka dok sve ide prema oštrim ivicama ponora. Čezne za političkim liderom dok bespomoćno gleda nedostatak tih osobina u svojoj premijerki i predsjedniku. U trenutku kad im zemlja grca u dugovima i problemima, oni se natječu tko će kome više zviždati na stratištima, oni se raspravljaju oko banalnosti, oni se ponizno našetavaju po komšiluku, zanosno gledajući u ono što nikada neće posjedovati – slovensku lukavost i srpsku prefriganost, dok nasmijani pristaju na sve kako im kažu, pa i na more, pa i na zajedničke udžbenike, te bez razmišljanja prodaju svoju zemlju i čast poštenog naroda. Najmanje je danas onog hrvatskog u  strankama takvog predznaka i najmanje socijalnog u strankama koje takav program navodno zastupaju. Ostala je samo bjesomučna borba za vlast. Na jednoj strani nesposobna vladajuća garnitura, a na drugoj oporbena alternativa bez alternative u kojoj je više unutarnjeg razdora nego u ruševinama nakon nekog razornog potresa.

Sranje nikad nije bilo veće

Ne trebate stoga nasjedati na kolektivnu histeriju i bojati se Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Jer oni su previše zaokupljeni dok u svojoj zemlji, na zauvijek sjebanom meridijanu bolan-ba, očajnički traže bar jednog Hrvata među svojih šest političkih stranaka. Bar jednu osobu koja posjeduje mrvicu nacionalnog ponosa. A sve što imaju su materijalistički gadovi koji trguju sa opstojnošću svog naroda za dobrobit svojih uhljebljenih udova. Koji doktrine svojih stranaka koje su ih dovele na vlast, prodaju kao musava Moldavka frajeru u nuždi. Klaune koji plešu pod zadanim ritmom Zagreba i Sarajeva, političke profitere koji se udružuju s Banja Lukom. I kad god pomislite da vam je teško pod HDZ-om, sjetite se nas. Jer o nama se brinu čak tri takva – dva naša i jedan vaš.  A sranje nikad nije bilo veće.