Foto: Davor Pongračić / Cropix

LUKA BEBIĆ više nije izdržao: "Staziću, ti si prirodna nepogoda". Nije li to najveći kompliment koji je neki zastupnik SDP-a dobio u proteklih sedam godina?

Zamislite, neki HDZ-ovac toliko se naljutio da je prozvao nekoga iz SDP-a "prirodnom nepogodom". To je nečuveno. Ako se Stazić zbog svog oporbenog ponašanja bude morao opravdavati Zoranu Milanoviću, uvijek može reći da nije znao.

Nije znao kako se ponaša konstruktivna opozicija. Nije znao da se mora suzdržavati od napada, da ne smije ljutiti HDZ, da ne smije dizati prašinu, napadati Kalmetu, Bajića, Kosoricu, Sanadera, Bebića i kompaniju, da ne smije koristiti teške riječi i postavljati zločesta pitanja. Da ne smije biti konkretan u kritici vlasti. To naprosto ne priliči zastupniku SDP-a. Da se ponaša onako, božemeprosti, opozicijski.

Što takav čovjek radi u ovakvom SDP-u?

Jer to je danas zapravo Nenad Stazić. Jedini oporbenjak u SDP-u. Preciznije, jedini SDP-ovac koji se ponaša onako kako se od oporbenjaka zapravo i očekuje: kritizira, upozorava i ironično spušta, artikuliran je i direktan, često duhovit (a to je u SDP-u poseban raritet) i vrijedan (to isto), a pred svojim biračima i javnosti uspijeva ostaviti dojam političara koji ne kalkulira. Nije oportunist, niti kompromiser. Spreman je s HDZ-om se potući po njegovim pravilima. Često balansira na granici dobrog ukusa, ali ga nikad još nije prešao. Sigurno se pitate što onda takav čovjek radi u SDP-u?

Upravo je u tome specifičnost Nenada Stazića. Ne u tome što je nametljiv, uporan, sustavan, što je "prirodna nepogoda", što kopa po vladajućem smeću i što svojim pitanjima i dobacivanjima neopisivo živcira HDZ-ovce. Specifičnost je prvenstveno u tome što takav zastupnik dolazi iz redova ovakvog SDP-a. Da se razumijemo, Stazić nije nekakav otpadnik ili buntovnik, nije nekakvo dežurno smetalo poput Ivice Pančića kojeg su se jedva čekali riješiti jer je bio prežestok za ekipu s Iblerova trga. Stazić je lojalist. Čovjek od povjerenja šefa stranke. Uvijek uz SDP i uvijek na liniji. Pa što onda takav čovjek radi u ovakvom SDP-u?

Što takav čovjek radi u ovakvoj politici?

Ali možemo tu priču malo i proširiti. Nakon što se Damir Kajin ispucao i ispuhao, Stazić je zapravo ostao najžešći oporbeni zastupnik. Onaj koji se u javnosti voli nazivati narodnim tribunom. Herojem opozicije. Gotovo pa udarnikom. U saborskoj čamotinji i žabokrečini, u ustajaloj političkoj močvari koju je faktički postalo zabranjeno uzburkati, među likovima kao što su Ivo Josipović i Zoran Milanović, Stazić se uspio nametnuti kao "prirodna nepogoda". Kao jedan od rijetkih fajtera na političkoj sceni. Onaj koji uspijeva naljutiti HDZ-ovce. I koji je uspio iz Jadranke Kosor izvući drugi najveći kompliment: "Ja se apsolutno ničeg ne bojim, pa ni vas". Kad je nešto slično rekla Milanoviću?

Izbrendirao se u aferi kamioni

Stazić se "izbrendirao" u aferi kamioni. Kao šef istražnog povjerenstva uspio je rasvijetliti slučaj korupcije koju je načeo predsjednik Mesić, a zataškala HDZ-ova saborska većina. Tu je dokazao da je ozbiljan zastupnik koji je sposoban voditi parlamentarnu istragu.

U Hrvatskoj politici uvriježilo se sumanuto pravilo: oni koji kritiziraju, čine to bez pokrića, a oni koji navodno nešto znaju, ljubomorno to skrivaju od javnosti. Stazić je uspješno spojio oba svijeta. U SDP-u ima sigurno većih stručnjaka od njega, kao što ima i onih koji nemaju blagog pojma ni o čemu. Ali on je dokazao da je spreman učiti, da se u javnim istupima može biti konkretan, a da kritike ne moraju biti isprazne. Spojio je naizgled nespojivo: stil i sadržaj.

Što radi u SDP-u? Iskače iz monotonije

I tako je postao HDZ-ov politički neprijatelj broj jedan. "Prirodna nepogoda". Onaj koji vlast drži na oku i na prstima. Onaj koji artikulira nezadovoljstvo građana. Onaj koji ne mora biti histeričan da bi bio primijećen. Onaj koji u pola glasa može biti ubitačniji od onog koji urla iz petnih žila. I opet se pitamo: što takav čovjek radi u SDP-u? Odgovor: iskače iz monotonije.

I da zaključimo: Nenad Stazić postao je jedini SDP-ovac kojeg se vladajući boje. Osim kad se ne boje sami sebe i svojih "paralelnih struktura". Postao je raritet i iznimka. A to ipak najviše govori o hrvatskoj opoziciji.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje