DRŽAVNI vrh bio je u četvrtak na sjednici Vlade, pa na postrojavanju na Trgu bana Jelačića, pa na vojnoj ceremoniji u Vukovaru. Kao da je proslava Dana državnosti bila njihova privatna zabava. A tko zna, možda i jest. Jer ipak je ovo njihova država Državni vrh jedini je i slavio. Zna se i zašto. Vjerojatno ima za to više razloga od običnih građana.

Da nije bilo Hrvatske televizije vjerojatno ne bismo obratili pažnju na Dan državnosti. Ovako smo na mali milijun načina pratili što rade (i kako se zabavljaju) predsjednici Republike, Sabora i Vlade, dok su istovremeno kamere isljeđivale ljude po kafićima, pitajući ih znaju li što se danas slavi. Svi su uglavnom znali, ali nisu previše marili. Prepustili su Mesiću, Sanaderu i Bebiću da obave formalnost umjesto njih. Gradovi nisu bili okićeni zastavama, nije bilo ljudi na ulicama, nije bilo vatrometa, veselja, ponosa... I to je za Andriju Hebranga bio veliki problem.

Spopao ga je osjećaj velike tuge. "Sustavno se radi na uništavanju nacionalnog obilježja, uništili smo najveći dio obilježja Dana državnosti", izjavio je Hebrang, te žalosno konstatirao kako "samo manjina zna da se slavi Dan državnosti". To je točno. Samo manjina trenutno uživa u hrvatskoj državnosti. Samo manjina u Hrvatskoj dobro živi. Samo manjina ubire plodove onoga što su zasijali prije 18 godina. Samo manjina slavi, samo se manjina ponosi i veseli. A zna se o kojoj manjini je riječ.

Hrvati ne padaju više na takve fore

Turistička kampanja pod sloganom "Kada srce kaže da" apelira na nacionalni ponos hrvatskih građana koji bi trebali ove godine ljetovati na Jadranu i time spasiti turizam i državni proračun od propasti. Najnoviji izvještaji govore da Hrvati ne padaju više na takve fore. Možda ih srce vuče prema Jadranu, ali ih novčanik vuče prema Tunisu, Turskoj, Grčkoj ili - Jarunu. Hebrangov je vjerojatno sposoban podnijeti hotelski aranžman na Jadranu. Sanaderov možda i krstarenje na jahti. Nažalost, točno se zna cijena domoljublja. Više ne pali slogan "Hrvatska u mom srcu", nego "Hrvatska u mom džepu". I baš oni kojima su puna usta Hrvatske, najbolje od nje žive. Ostalima je za Dan državnosti namijenjena mjerica vojničkog graha na Bundeku. Kao u pučkoj kuhinji.

Kome je danas uopće do slavlja? Tko je danas ponosan zbog ovakve Hrvatske? I kome je do veselja kad je druga vijest u prigodničarskom Dnevniku HTV-a potrgana zastava u Kninu? I opet, po starom receptu, umjesto slavlja kreće huškanje i podizanje strasti, opet je nacionalizam ispred domoljublja, a mrziti tuđe važniji poriv nego voljeti svoje.

Kome je danas do slavlja?

Hrvatima je već dosta zastava. Naročito onih potrganih. Od zastava se ne živi, kao što se ne živi ni od hrvatske državnosti. Ne živi se od domoljublja, a još manje od nacionalizma. Od toga živi - i to jako dobro - samo ona Hebrangova "manjina". Ona koja je u četvrtak slavila i veselila se. I pritom još imala obraza kritizirati sve ostale zbog čega se ne vesele zajedno s njima.

Kome je danas do slavlja? Sve smo dalje od Europske unije, ekonomija je u rukama stranih vlasnika - iako ni oni domaći nisu puno bolji - vlast je ogrezla u aferama i skandalima, kriminal iskače iz svake paštete, o Domovinskom ratu više se govori na Haaškom ili domaćem sudu nego na proslavama, četvrta smo najzaduženija zemlja u svijetu, a svjetlo kojem se povremeno razveselimo usred tunela najčešće bude vlak u punoj brzini.

Zbog čega uopće trebamo biti ponosni? Zbog toga što ne damo ni pedalj našeg mora Slovencima? Ili zato što smo bliži Europi nego što je to Srbija? Ili zato što imamo tako prekrasno more na koje je teško dovesti čak i domaće turiste? Ili nam stvarno preostaje da budemo ponosni zbog države same?

Nažalost, Dan državnosti je privatni tulum vladajuće garniture koji traje punih 18 godina i na kojeg građani nisu pozvani

Pokojni Vlado Gotovac uporno je ponavljao: "Hrvatska da, ali ne bilo kakva". Govorio je to u jeku najveće privatizacijske pljačke devedesetih godina, u doba gospodarske propasti, u eri gušenja slobode medija, vrijeđanja opozicije, rata s Haagom, najžešće međunarodne izolacije tijekom koje su mnogi samozvani "domoljubi" napunili džepove. Tada je također manjina uživala.

Danas ta ista manjina narodu opet maže oči zastavama i pozivanjem na nacionalni ponos, ponovno ratuje s Haagom, prkosi Europi, vodi u gospodarsku propast, guši medije, uništava opoziciju i uživa u hrvatskoj samostalnosti, neovisnosti i državnosti. A ostali, ona većina građana pred dužničkim ropstvom i pred vratima burze, naguravaju se oko sirotinjskog kazana. Čak i za Dan državnosti.

Zar je onda čudno što taj praznik obilježavaju samo Sanader, Mesić i Bebić, te što Hebrang nariče nad "uništenim nacionalnim obilježjima"? Narodu je svega muka, a u tome im nikakva sentimentalnost, isprazno domoljublje, ni mahanje zastavama neće pomoći. Nažalost, Dan državnosti nije njihova zabava, već privatni tulum vladajuće garniture koji traje punih 18 godina i na koji građani nisu pozvani.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Neja Markičević, Drago Sopta/Cropix