KAPA dolje don Živko. U redovitoj rubrici u Jutarnjem listu Živko Kustić napisao je najbolji tekst povodom proteklog Praznika rada, a u kojemu najdojmljivije izgleda svojevrsno kajanje. Kaje se Kustić što se Crkva u "doba najezde komunističkih diktatura toliko bila uplašila da je gotovo kanonizirala privatno vlasništvo".

Bili smo lakomisleni, priznaje, i nismo se pitali što bi "sveti Josip sa svojim šegrtom Isusom imao od tog nauka". A kada je došao kapitalizam bilo je kasno pa ne treba još kasniti i da se sadašnje stanje stvari nazove pravim imenom. Najprije Kustić konstatira da nikome ne pada na pamet slaviti dan kapitala, što je i logično - on nije ugrožen.

A zatim slijedi žestoka kritika "bezobzirnog kapitalizma", za kojega kaže da je "iskonsko krivovjerje s kojim se istinska vjera ne može pomiriti". I zato poziva pomalo buntovno da "1. maj moramo slaviti". Naravno da Kustićev tekst treba čitati sa zrnom soli. Jer on bi bio cjelovita kritika "raspojasanog kapitalizma" (kako ga je nazivao čak i Franjo Tuđman) tek da mu je dodano još nešto.

I sama Crkva je u ovakvom kapitalizmu dobro omastila brk

To je da je i sama Crkva u ovakvom kapitalizmu dobro omastila brk, uostalom kao i bogatunska kamarila koja je okruživala Tuđmana, i malo tu vrijedi što se Kustić jada da kapitalizam "religiju ružno zlorabi". Kako? Time što ju je nakrcao zemaljskim dobrima da jedva pod njima diše? Pa za to postoji odličan lijek, tko Crkvi brani da se odrekne takvog "zlorabljenja" ili ga svede na mjeru koja neće ovoliko bosti oči?

Ipak ne povlačim što sam rekao u pohvalu Kustićevu tekstu, jednostavno zato što nitko nije ovako otvoreno i jasno progovorio o grabežljivom, predatorskom kapitalizmu danas i ovdje. I u ovom mjestimično manjkavom tekstu još uvijek je rečeno više nego što su rekle sve političke stranke, sindikati i mediji zajedno.

Jedini koji su se domašili ovako visoko, pa i više, su studenti koji su organizirali najosvješteniji protest protiv sadašnjeg stanja u svih ovih dvadesetak godina hrvatske samostalnosti. I, eto, zato sam za osobu tjedna odabrao Karla Marxa da podvučem tu nesnosnu gluhoću kojom Hrvatska nosi samar dosad najgore vrste kapitalizma.

Marx nije bio nikakav čangrizavi kapitalomrzac

I kada sam ga već izvukao iz zaborava, što se po svijetu sve češće radi, recimo da on nije bio nikakav čangrizavi kapitalomrzac, naprotiv divio se pokretačkoj snazi kapitalizma. Ali je predvidio ono što upravo gledamo. Da će u neobuzdanom bujanju i globalizaciji dotaknuti glavom plafon i početi potkopavati samoga sebe.

Jedino što nije pogodio, zapravo potpuno je promašio, jest da kada do toga dođe naokolo neće biti nikoga da preuzme kormilo broda koji se počeo opasno naginjati. Dakle, i drugdje u svijetu vlada spomenuta gluhoća, ali se barem kroz masovne ulične demonstracije naziru punktovi otpora, dok je u Hrvatskoj sve donedavno vladalo beživotno, paraplegično ništavilo. A to je utoliko čudnije i iz jednog razloga o kojem mlađi jedva da išta znaju.

Baš su, naime, Zagreb i Hrvatska bili za bivšeg poretka rasadište najplodotvornije, potpuno neortodoksne marksističke misli, koja je mogla pomoći protiv tog ništavila. Na žalost, uz nju se šlepala i armija šalabahter-marksista koji su dosadili i bogu i vragu svojim izlizanim marksističkim mantrama. A pokazat će se da su baš oni junaci novog vremena.

Zbrisali u prvu mišju rupu

Dok kapitalizam još nije bio prešao hrvatsku granicu do najsitnijih su ga detalja izučavali na primjeru drugih, ali kada je osvanuo i ovdje, što je bila prilika da ga opipaju i provjere svoje golemo "znanje", oni su zbrisali u prvu mišju rupu. I otamo ni do danas ne izlaze.

Naravno da je kapitalistički dođoš zadovoljno primio kako je dočekan u Hrvatskoj, jer koliko god se kitio liberalno-demokratskim frazetinama o slobodi govora on je na nju osjetljiv kao razmaženi cureta. Pogledajte to kroz primjer Todorića i njegovog Agrokora, i vidjet ćete da tu nema bitne razlike u odnosu na komunističke vlasti prije devedesetih.

Iz istog razloga taj je osjetljivi dođoš zadovoljan i što su sve relevantne lijeve stranke i sindikati (ponajprije SDP i SSSH) odbacili svoje korijene. I potražili nove uzore u inozemstvu, za koje sam bog zna po kom kriteriju su birani. Tako se šef SDP Zoran Milanović opredijelio za britanske laburiste i Blaira, iako nitko živ ne zna što bismo to lijepog od njih trebali preuzeti.

Slično, samo još puno gore, je sa sindikatima, iako lijevi sindikalni pokret u Hrvatskoj ima više nego respektabilnu tradiciju. I, eto, kada vidiš kako se hrvatska ljevica silno trudi da od nečega napravi ništa, što drugo nego ponovno pozdraviti onu Kustićevu "1. maj moramo slaviti". To je bar nešto.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Wikipedia