LJETO, obala, vikendica. Vrućina. Zvizdan. Upravo ste pripremili bevandu, sjeli za stol pokriven plastičnim stolnjakom. Ispred vas pogled, u daljini graja djece na plaži, čuju se cvrčci, a iznad vas miriše borovina. E, pa jedna stvar je kriva.

Uz tradicijsku dalmatinsku kuću borovina u pravilu nije rasla nad krovom. Mogla je biti murva, mogao je biti rogač. Ali stare su generacije imale vrlo dobar razlog da Pinus halepensis, alepski bor, ne puste blizu kuće.

No, krenimo redom.

Tragedija se dogodila i puno je pitanja

Požar se dogodio i šteta nije samo materijalna, pretvorio se u tragediju. Jedna poginula osoba, nekoliko ih se bori za život. Zato je sasvim legitimno i potrebno pitati: je li sustav mogao bolje zaštititi ljude?

SRUUK, sustav koji upravo postoji kako bi stanovništvo upozorio na neposrednu opasnost, nije poslao upozorenje. Prometnice očito nisu bile na vrijeme organizirane za sigurnu evakuaciju. Na uskim i zakrčenim cestama nastao je kaos u kojem su i vatrogasna vozila teško prolazila. Vidjeli smo automobile kako voze zahvaćeni plamenom. Dio ljudi spas je morao potražiti na moru, gdje su ih izvlačili Lučka kapetanija, druge službe, ali i lokalni ljudi svojim brodovima i brodicama. 

Ne govorimo o tome je li država mogla zaustaviti buru ili spriječiti svaki požar. Govorimo o onome zbog čega postoje Civilna zaštita, planovi evakuacije, vatrogasni putevi, policija na terenu i sustavi javnog upozoravanja. Znamo da je teren Omiške Dinare jako težak, no možda je trebalo ipak koji požarni prosjek viška. Koji hidrant više? Treba li nam možda i pokoji brzi desantni brod?

Ovo se nije pretvorilo u još veću tragediju samo zahvaljujući iznimnom zalaganju ljudi na samom terenu. Uz jak vjetar, uz noć, bez mogućnosti pomoći aviona, vatrogasci, policija, ljudi iz kapetanija i mnogi civili učinili su gotovo nemoguće.

Ozbiljna država se ne smije graditi na improvizacijama

Ozbiljna država ne može se osloniti na to da u paklenom kaosu svi krenu improvizirati, onako partizanski, kao u zbjegu 1943. godine. Ozbiljna država, kako vatrogasci uvijek iznova i pomalo dosadno ponavljaju, požar počinje gasiti još zimi, prije nego što se pojavi.

O odgovornosti države i o tome je li se moglo napraviti više još će se sigurno pisati. Usput, samo nemojte papagajski ponavljati "više kanadera", jer niti su svemogući, niti novi DHC-515 danas uopće postoji kao gotov avion koji možete kupiti.

Ostaje pitanje - kako smo sami uredili prostor u kojem živimo?

Treba realno i hladno postaviti još jedno pitanje. Kako smo uredili prostor u kojem živimo?

Požari se događaju. Ne trebaju vam ni teroristi ni piromani. Dovoljan je udar groma, iskra s dalekovoda, pregrijani katalizator automobila parkiranog na suhoj travi ili jedna ljudska glupost. I požar krene, posebno uz ovakvu sušu i buru.

Tu se onda postavljaju neka neugodna pitanja za koja ipak nije odgovorna država. Koliko je kuća koje su romantično okružene borovinom? Koliko je objekata koji su uronjeni u vegetaciju punu smole i hlapivih spojeva? Jasno, takva kuća i takvo okruženje nose brat-bratu 20 eura više po danu kada se fotografije borove šume postave na Booking. Stabla bora su lijepa. Sve dok ne krenu gorjeti.

Nadalje, koliko je oko naših mjesta napuštenih vinograda, maslinika i drugih polja? Koliko je parcela koje desetljećima nitko ne održava, a komunalni redar nikada nije naložio njihovo čišćenje od trave i makije? Kada imate hektare zaraslog zemljišta i sušu, katastrofa samo čeka.

Ako ste ikada gledali požar uživo znate da alepski bor gori kao benzin na otvorenom. Kad vatra zahvati krošnju, nestane pred vama u nekoliko sekundi. Onda konvekcija i vjetar podižu užarene iglice, grančice, komade kore i druge dijelove te ih nose ispred požara. Nekada desetke metara, nekada mnogo dalje. I svaki od njih može postati novo žarište. U travi. U vašem vrtu. Ili na vašem krovu. 

Trava je u ovo doba potpuno suha, spremna planuti i vrlo brzo prenijeti požar. Dodatno, kada puše, a puhalo je jučer, požar može preskakati prostor. Plamen trave gotovo trči iznad zemlje. Može se širiti brže nego što čovjek može bježati.

U zaštiti kuća napravili smo korak unatrag

Nepopularno je reći, ali u zaštiti svojih kuća od požara napravili smo nekoliko koraka unatrag u odnosu na prijašnje generacije. Mom djedu, rođenom i odraslom na otoku, ne bi palo na pamet oko kuće držati borovinu, koliko god mirisala i činila lijep hlad. Bor je pripadao dalje od kuće. Može limun. Može rogač. Može oleandar, ako se održava. Mogu, naravno, i kapari, onako zeleni, mesnatih listova. 

Ali nekoliko metara visoke makije uz ogradu? Suha trava do koljena? Bor čija krošnja visi iznad krova? To je djed rješavao kratkim i učinkovitim postupkom uz tradicijski alat - kosir. Dodatno, kada je stigao vodovod, jedna stara gustirna ipak je ostala. Za svaki slučaj, ako treba sve smočiti, a nestalo je vode.

Djed, s osam razreda osnovne škole, nije znao što znači moderno upravljanje požarnim rizikom. Ali je znao da oko kuće ne držite ono što će vam, kada dođe vatra, pomoći da kuća izgori. Ne mogu kuće biti uronjene u zapaljivo zelenilo. Ne smiju borovi biti uz kuću, a visoka suha trava okolo, to samo čeka nesreću.

Ako vlasnici neće čistiti, netko mora

Zamjenik šefa Hrvatske vatrogasne zajednice Dino Kozlevac na HTVu je istaknuo kako zaštiti naselja od šumskih požara treba pristupiti daleko ozbiljnije, što uključuje redovito čišćenje šumskih površina i stvaranje protupožarnih pojaseva oko objekata. Prema njegovim riječima, zapuštene parcele moraju se čistiti bez obzira na to jesu li u državnom ili privatnom vlasništvu. 

Čovjek je potpuno u pravu. Iako borovina oko kuće djeluje atraktivno, u slučaju požara ta kuća postaje izravna meta. Potrebno je samo nekoliko sekundi da se to lijepo stablo pretvori u buktinju. A nije država ta koja vam određuje što sadite oko kuće.

Slično je i s brojnim napuštenim poljima i drugim zemljištima. Naravno, imamo i drugi paradoks - da država sada propiše čišćenje zemljišta i počne naplaćivati kazne onima koji to ne rade te upisivati hipoteke za troškove čišćenja terena, bile bi tisuće srceparajućih upisa: "Sada nam i didovinu žele oduzeti"! A od dvanaest nasljednika nitko ne bi uzeo kosir i očistio svoje.

Država ima svoju odgovornost. Ima svoje dijelove šuma. Ima i državne ceste i dovoljno divljeg suhog raslinja uz njih, raslinja koje bi trebalo redovno kositi i čistiti. Budala koji će baciti opušak nažalost uvijek ima. Ima i političare koje treba pitati gdje su hidranti i alternativni prometni pravci. Ali ni Vlada, ni predsjednik, ni premijer neće vam doći pokositi suhu travu ispred kuće ili ukloniti stablo kojem tamo nije mjesto.

Vi koji ste na moru, pogledajte oko svoje kuće i sami se upitajte - što bi ovdje moglo gorjeti i ugroziti kuću?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala