JAMIE VARDY osvrnuo se na svoju jednogodišnju epizodu u talijanskom Cremoneseu, iznoseći oštre kritike na račun tamošnjih metoda treninga i uplitanja uprava klubova. Legendarni napadač Leicestera, koji se vratio u Englesku, progovorio je o svom iskustvu u Serie A bez dlake na jeziku, piše Goal.com.

Previše treninga, premalo snage za utakmicu

U prvoj epizodi svog novog podcasta "Jamie Vardy's Having A Party", napadač je otvoreno analizirao sezonu u Cremoneseu. Stigao je bez odštete i zabio sedam golova u 29 nastupa u Serie A, no to nije bilo dovoljno da se njegova momčad spasi od ispadanja. Najviše su mu smetali intenzitet i priroda opterećenja koje nameću talijanski treneri, a koje smatra kontraproduktivnima za izvedbu na utakmicama.

Vardy je jasno istaknuo razliku u odnosu na pristup u Premier ligi: "Kakav je talijanski nogomet u usporedbi s engleskim? Reći ću vam. Puno sporiji, puno više se pazi na obranu. A treninzi su neprestani: samo trčanje, trčanje i trčanje.

Onda dođe dan utakmice, a ti doslovno nemaš više snage. Nije baš ugodno kad imaš 38-39 godina, zar ne? Ali nije to samo zbog mene, tako to tamo funkcionira. I još se sportski direktor u sve miješa, to je ludnica."

Mentalitet i važnost odmora

Engleski napadač govorio je i o psihološkoj i fizičkoj pripremi za utakmice. Prema njegovu mišljenju, talijanska radna kultura ne dopušta igračima da povrate potrebnu energiju, što stvara začarani krug koji se odražava na njihove nastupe na terenu.

Svoju tvrdnju potkrijepio je i konkretnim primjerom: "Prije utakmice s Bolognom napravili smo ono što je u Engleskoj normalno - dobili smo slobodan dan nakon prethodne utakmice. Svi su na teren izašli svježi i pobijedili smo 3:1. Svi su bili oduševljeni.

Pomislio sam: 'Super, nastavit ćemo tako.' Ali ne, odmah smo se vratili svakodnevnim treninzima jer je, kao, 'ova iduća utakmica jako važna'. Pa kako to? Svaka je utakmica važna, nema razlike. Barem ja tako razmišljam."

Svoje izlaganje zaključio je dubokim osobnim razmišljanjem: "Najbolji sam kad se zabavljam. Moraš se smijati. Uvijek sam se smijao, čak i kad sam sjedio na klupi u nižim ligama. Nikad nisam odustao i to mi se na kraju isplatilo. Nogomet me spasio. Imam taj neki gumb za samouništenje; mogao sam skrenuti na potpuno krivi put, možda bih završio i u Alcatrazu..."