NETFLIX je posljednjih godina praktički usavršio true crime formulu. Serije o nestancima, neriješenim ubojstvima i mračnim tajnama gotovo uvijek privuku veliku pažnju publike, pogotovo kad se temelje na stvarnim događajima. Zato je i čileanska serija Someone Has to Know na papiru djelovala kao još jedan naslov koji bi lako mogao postati favorit ljubitelja tog žanra.

I doista, serija ima sve sastojke koji inače prolaze kod publike: stvarni slučaj, majku koja očajnički traži sina, tvrdoglavog detektiva, tajne koje se gomilaju i atmosferu tuge, šutnje i neizvjesnosti.

No unatoč tome što je privukla pažnju i što iza sebe ima solidnu produkciju i jaku glumačku postavu, prve recenzije sugeriraju da nije ostavila dojam kakav se od Netflixovih true crime naslova obično očekuje.

Temelji se na stvarnom slučaju koji nikad nije riješen

Serija, čiji je izvorni naslov Alguien Tiene Que Saber, inspirirana je stvarnim nestankom Jorgea Matutea Johnsa, slučajem koji je godinama potresao Čile. U fikcionaliziranoj verziji priče u središtu je nestanak mladića Julija, nakon kojeg se raspadaju životi svih koji su bili povezani s njim.

Radnja prati tri ključna lika: majku koja odbija odustati od potrage, detektiva koji slučaj pretvara u osobnu opsesiju i svećenika koji zna više nego što smije reći. Upravo ta kombinacija osobne tragedije, istrage i moralne dileme trebala je biti ono što će seriju izdići iznad prosjeka.

I u nekim segmentima to joj uspijeva, kažu kritičari, koji hvale atmosferu, ozbiljan pristup i činjenicu da ne pokušava jeftino šokirati gledatelje. Umjesto naglih obrata i senzacionalizma, serija se oslanja na sporije otkrivanje istine, emocionalnu težinu i prikaz tuge, krivnje i kolektivne šutnje.

Najveći problem je tempo

Međutim, gotovo sve recenzije slažu se oko jedne stvari: serija je preduga i prespora.

Someone Has to Know ima osam epizoda od po oko 40 minuta, a upravo se u tome krije njezin najveći problem, kažu gledatelji koji su je već pogledali. Priča koja je mogla biti puno napetija i kompaktnija često se razvlači, ponavlja iste emotivne točke i ostavlja dojam da se vrti u krug. Umjesto da napetost raste iz epizode u epizodu, gledatelj često ostaje s osjećajem da se radnja ne pomiče dovoljno.

Drugim riječima, serija ima atmosferu, ima težinu i ima temu, ali nema ritam koji bi je gurao naprijed.

To je posebno velik problem kod true crime naslova jer publika od njih obično očekuje ili snažan emocionalni udarac ili osjećaj da se s vremenom dolazi sve bliže istini. Ovdje toga nema dovoljno, ističe se u recenzijama. Serija više puta sugerira da se sprema veliko otkriće, ali ne uspijeva izgraditi pravi osjećaj nagrade za gledatelja.

Kraj bi mogao frustrirati mnoge

Dodatni je problem to što je serija inspirirana slučajem koji službeno nikad nije do kraja riješen. Zbog toga ni završnica ne nudi ono što dio publike najviše želi: jasan odgovor, rasplet i osjećaj zatvaranja priče, stoji u recenzijama.

To je s jedne strane pošteno prema stvarnom slučaju, ali s druge bi moglo razočarati gledatelje koji su navikli da Netflixovi kriminalistički naslovi ipak ponude barem snažniji zaključak. Ovdje je naglasak više na osjećaju gubitka, šutnje i nemoći nego na samom rješenju misterija.

Baš zato nekoliko recenzenata ističe da serija može biti istodobno i zanimljiva i frustrirajuća: dovoljno je kvalitetna da te zadrži, ali ne i dovoljno uzbudljiva da ostavi jak završni dojam.

Gluma je među jačim stranama serije

Ono oko čega ima manje dvojbi jest glumačka postava. U glavnim su ulogama Paulina García, Alfredo Castro i Gabriel Cañas, a upravo su njihove izvedbe među najčešće hvaljenim elementima serije, prema prvim recenzijama.

Paulina García nosi emocionalnu jezgru priče kao majka koja odbija prihvatiti da odgovora možda nikad neće biti. Alfredo Castro glumi detektiva koji sve više gubi kontrolu nad slučajem i vlastitim metodama, dok Gabriel Cañas kao svećenik utjelovljuje jednu od glavnih tema serije - šutnju.

Kritičari ističu da su njihove izvedbe suzdržane, ozbiljne i vrlo uvjerljive, što seriji daje težinu čak i onda kada radnja počne gubiti zamah.

Dobro napravljena, ali ne i dovoljno snažna

Vizualno, serija je vrlo dojmljiva, naglašavaju kritičari. Tamni tonovi, suzdržana kamera i tjeskobna atmosfera dobro prenose osjećaj beznađa i tuge. U tom smislu Someone Has to Know djeluje kao ozbiljna i promišljena drama, a ne kao još jedan generički kriminalistički naslov.

Ipak, problem je u tome, kažu, što dobra atmosfera sama po sebi nije dovoljna. Kada se spoje spor tempo, ponavljanja i izostanak pravog raspleta, rezultat je serija koja ima potencijal, ali ne i snagu da gledatelja do kraja potpuno osvoji.

Zato se čini da je Someone Has to Know jedan od onih Netflixovih true crime naslova koji će mnoge zainteresirati samom temom, ali ih neće sve i oduševiti izvedbom.