JAČANJE privatnog kapitala u hrvatskom javnom zdravstvu posljednjih je tjedana ponovno postalo tema u Saboru, no zakonodavna vlast i dalje nema odgovor na ključne negativne posljedice tog procesa.

Širenje tržišta na sve veća područja zdravstvenog sustava očito ugrožava njegove brojne segmente, što se najviše očituje u rastućim problemima primarne zdravstvene zaštite, a sve više i u sekundarnoj i tercijarnoj, s posebnim naglaskom na onkologiju, piše DW.

U fokus javnosti dospjelo je nekoliko privatnih tvrtki, poput Radiochirurgije, UPMC-a, Rochea i Medikola, kojima država isplaćuje višemilijunske godišnje iznose za dijagnostiku i terapije. Riječ je o nekim od najskupljih medicinskih postupaka, a u javnosti je već zabilježena i bizarna činjenica da trošak koji država plaća za pojedine dijagnostičke zahvate premašuje cijenu novih uređaja na kojima se oni obavljaju. Unatoč tome, i dalje nema odgovora na pitanje zašto država ne nabavi vlastitu opremu u dovoljnim količinama, već radije kupuje uslugu od privatnika.

Istovremeno, godinama je vidljiva naklonost s kojom najviši politički dužnosnici, a osobito Vlada, pozdravljaju svaki sličan privatni projekt.

"Psihopatski uređen sustav"

Neurolog i psihoanalitičar Anton Glasnović, docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, smatra da je takav prodor privatnih subjekata logična faza razvoja kapitalizma. "Njemu je svojstveno da se širi u sve životne sfere, a svakako i one koje su prethodno bile izvan izravne tržišne logike. Zdravstvo, osobito visokoprofitabilna područja poput onkologije, idealno su polje za akumulaciju kapitala", kaže za DW.

Prema njegovim riječima, onkologija spaja tehnološku ovisnost, emocionalnu ranjivost pacijenata i stalnu potražnju, što je čini posebno atraktivnom.

Uključuje skupe lijekove, sofisticiranu dijagnostiku i dugotrajne terapijske cikluse, osiguravajući tako stabilan i visok profit. "Sa strane djeluje dosta psihopatski da se zarađuje na najranjivijima, ali to ne čudi jer je cijeli sustav psihopatski uređen. Država je tu odbor za upravljanje zajedničkim poslovima bogatih i utjecajnih. Politike privatizacije i javno-privatnog partnerstva predstavljaju se kao tehničke, racionalne i tobože neizbježne", smatra Glasnović.

Struka pod pritiskom profita

Na pitanje o zdravstvenim djelatnicima u javnom sustavu, Glasnović odgovara da su oni u dvostrukoj poziciji: materijalno ovise o sustavu koji ih zapošljava, dok su ideološki uronjeni u diskurs "efikasnosti", "konkurentnosti" i "održivosti". Kritiziranje privatizacije za njih bi značilo rizik od profesionalne izolacije, gubitka upravljačkih pozicija ili blokade napredovanja. "Ali, prosječni ambiciozni liječnik ne može si to dopustiti. Rekli bismo da je u pitanju kombinacija ekonomske i institucionalne prisile, uz kulturnu normalizaciju tržišne logike", pojašnjava.

Sustav, kako tumači, proizvodi suglasnost ponajviše kroz internalizaciju, odnosno usvajanje tržišnih kriterija kao "stvarnosti". Šutnja je stoga znak oportunizma, prilagodbe i straha, a ne nužno slaganja s prevladavajućim narativom. I sam ima iskustva s takvim pritiskom, primjerice kod financiranja kongresa i edukacija.

"Farmaceutske tvrtke to financiraju onim liječnicima koji propisuju njihove lijekove. Odluke o tome tko će dobiti takvu 'potporu' na odjelima najčešće su koncentrirane u rukama voditelja ili šefova klinika, koji faktički imaju monopol nad raspodjelom tih sredstava", prepričava Glasnović. Time se, dodaje, stvara hijerarhijski mehanizam nagrađivanja lojalnosti, a liječnik se postupno pretvara iz javnog profesionalca u posrednika na tržištu. "Osim toga, farmaceutski kapital prodire u samu jezgru kliničke autonomije", zaključuje.

Dugoročna strategija privatizacije

Socioekonomist Toni Prug, docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci koji se bavi i istraživanjem javnozdravstvenog sustava, uvjeren je da se radi o dugoročnoj, polaganoj i neizravnoj strategiji privatizacije. Situacija ga, kaže, podsjeća na onu u Engleskoj, gdje se vlade ne usuđuju izravno privatizirati sustav. "No kontinuirano se najprofitabilniji tretmani preusmjeravaju u privatni sektor", ističe.

Navodi kako se u Engleskoj udruge građana, pacijenata i sindikati desetljećima bore za javno zdravstvo, što povremeno prisili vladu da odustane od nametanja tržišnih principa. "A promjene kod nas su drastične", upozorava Prug.

To potvrđuje i prošlogodišnje istraživanje Centra za mirovne studije (CMS) u Zagrebu pod nazivom "Mapiranje profitnog i javnog zdravstva". Istraživanje, u kojem je sudjelovao i Prug, pokazalo je da je u Zagrebu udio radnika u profitnom zdravstvu porastao s 15 posto u 2020. na 20 posto u 2024. godini, a u sektoru skrbi s 26 na 30 posto. U istom razdoblju, udio prihoda privatnika u sektoru skrbi porastao je s 25 na 34 posto.

Engleske borbe kao putokaz

Problematičan je i rast medicinske tehnologije u rukama privatnika, čak i kada usluge prodaju HZZO-u. "Privatno im vlasništvo omogućava da se bilo kada okrenu isključivo tržištu, samo za one koji mogu plaćati, što narušava pravo na jednakost u zdravstvenoj zaštiti koju nam Zakon RH propisuje", napominje Prug. On smatra da su vlada, javne institucije i strukovne udruge pune ljudi u sukobu interesa jer istovremeno djeluju i u profitnom sektoru.

"Spriječiti ih može samo drugačija politika i djelovanje u obrnutom pravcu onog dijela struke koji radi u javnim institucijama", rekao je Prug za DW, naglašavajući neiskorišteni potencijal za strukovni otpor.

"Ne smijemo zaboraviti da se radi o znatnoj većini struke, čiju privrženost javnom zdravstvu i principima jednakosti tek treba aktivirati i učiniti vidljivom – engleske borbe su koristan putokaz kako", poručio je. Eventualni zaokret u javnozdravstvenim politikama, zaključuje se, nije moguć bez uključivanja medicinskog osoblja i šire javnosti, što upućuje na potrebu jačeg angažmana sindikata i udruga pacijenata.