"PRIČEKAJTE dok ne saznate kako je svatko u mojoj obitelji došao iz druge države", kaže Alex Zigante jednog ljetnog popodneva. Iako su generacije njegove obitelji živjele u istoj kući u Portorožu, njegova prabaka Angela rođena je u Austro-Ugarskoj, 90-godišnja baka Maria u Italiji, otac Aldo u Jugoslaviji, a 30-godišnji Alex u Sloveniji. Njihova je priča svjedočanstvo burnog 20. stoljeća na Istarskom poluotoku, gdje su se vojske, revolucije i granice neprestano mijenjale, dok je njihov skromni trokatni dom ostajao čvrsto na svom mjestu, piše The New York Times.

Jedna kuća, četiri države

Obiteljski korijeni Ziganteovih sežu stoljećima unatrag, sve do Mletačkog Carstva, a njihov je dom fiksna točka na karti koja se neprestano iscrtavala. "Svijet se mijenjao čak i dok je naš dom stajao mirno", rekao je Alex.

Ovdje, na zapadnim obalama Istre, gdje Jadransko more dijeli Italiju od srednje Europe, stoljeće ratova ostavilo je za sobom zajednicu za koju je nacionalni identitet često bio samo pitanje politike. Svaka nova vlast nametala je nove običaje i zakone, no stanovništvo se prilagođavalo, piše Times.

"Lokalno stanovništvo se često prilagođavalo, pa čak i pokazivalo spremnost da se identificira na različite načine ovisno o situaciji", objasnila je Mila Orlić, profesorica povijesti na Sveučilištu u Rijeci.

Dom kao svjedok povijesti

Za obitelj Zigante jedina je konstanta bila upravo njihova kuća. Iako se na prvi pogled stapa s krajolikom, detaljniji pogled otkriva kako se razvijala kroz godine, s više ulaza koji svjedoče o prošlim iteracijama. Tijekom nedavnog obilaska, Alda Zigante, crvenokosi bivši teniski trener, proveo je NY Times kroz vlažnu radionicu s kamenim zidovima koja je činila izvornu strukturu. Pokazao je promjene na domu, uključujući i najnoviji dodatak, gornji kat gdje živi sa suprugom.

"Ovaj dom ima puno povijesti - neki bi rekli previše", rekao je Aldo, dijete Hladnog rata koje je odraslo govoreći istarski dijalekt kod kuće, talijanski u školi i slovenski u gradu. "Ali to vrijedi za mnoge domove u Portorožu. Mnogi od ovih domova imaju više povijesti nego što biste pomislili."

Sjećanja na noć koja se ne zaboravlja

Dok su se granice pomicale, obitelj je proživjela i razdoblja velikog straha, očekujući kucanje na vratima koje bi moglo značiti uništenje. Baka Maria prisjetila se dana kada se upravo to dogodilo. "Sjećam se te noći i danas, kao noćne more koja nikada ne nestaje", ispričala je Maria na talijanskom. Jedne noći 1950. godine, kada je imala 15 godina, probudila ju je buka.

"Grupa muškaraca je vikala i lupala na ulazna vrata. Zvali su mog oca, zahtijevajući da izađe van", prisjetila se. U to je vrijeme biti Talijan u Portorožu, koji je bio pod kontrolom Jugoslavije, bilo opasno. Nakon poraza fašističke Italije, oko 250.000 etničkih Talijana protjerano je s jadranske obale, a tisuće su ubijene. "Loši ljudi u nekim su slučajevima bili vaši susjedi. Bilo je to vrlo opasno razdoblje", dodala je Aldova sestra Lorella.

Maria je vjerovala da su jugoslavenski partizani te noći došli ubiti ih ili protjerati. Dok su vojnici lupali, čula je jednog od njih kako naređuje ostalima da prestanu.

"'On je jedan od dobrih', viknuo je", ispričala je Maria. Grupa je otišla. "Svi su poznavali mog tatu. Igrao je karte po osterijama i ljudi su ga voljeli. Ali ovdje su jednostavno uzimali zemlju ljudima i morali ste šutjeti o tome. Tako da nikada nismo znali hoće li naš dom i dalje biti naš."

U to je vrijeme Portorose - "luka ruža" na talijanskom - dobio slavenski pravopis: Portorož. I započela je nova era.

Odrastanje između dva jezika

Do 1960-ih, kada su Aldo i njegove sestre odrastali, kuća je i dalje bila u komunističkoj Jugoslaviji. "Bila su to strašna vremena, godine kada sam ovdje odrastala", rekla je sestra Nadja. Braća i sestre pohađali su talijansku školu, dok je većina djece išla u jugoslavenske.

"Sjećam se kada bismo išli od ove kuće do škole, ljudi bi nam vikali: 'Fašisti!' jer smo govorili talijanski", ispričala je Nadja. "Bilo je strašno, jer ste se bojali govoriti vlastitim jezikom. Zato ste uvijek pokušavali šaputati." Sigurno utočište uvijek je bila njihova bijela kuća. "Uvijek smo govorili talijanski kod kuće", prisjetila se.

Novo doba i neizvjesna budućnost

Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih nije opustošio slovensku obalu, a turizam u Portorožu brzo se oporavio. Grad se rebrendirao kao slovenski, no istovremeno je jačao pokret za očuvanje talijanskog nasljeđa. "To je vrlo komplicirana povijest i ljudi su imali različite vrste gubitaka", kaže Paola Valenta iz Udruge mladih talijanske nacionalne zajednice.

"Neki su izgubili članove obitelji, neki zemlju, neki jezik, a mnogi su ljudi izgubili svoje domove. Stoga sada pokušavamo pomoći pomiriti ta iskustva." Alex i njegova baka Maria pokrenuli su digitalni projekt "Nešto sam ti skuhao/la za jelo", koji prikazuje lokalne bake i djedove kako pripremaju tradicionalna jela.

"Nisam morao proživjeti ono što su proživjele druge generacije moje obitelji. Ovo je moj način odavanja počasti onome što su preživjeli", rekao je Alex.

Njegova teta Nadja kaže da je Alexova generacija "imala više sreće" te se divi kako se on bez straha snalazi među identitetima. Do kasnih 1990-ih, kaže, "već je postojala svijest o multikulturalnosti, a višejezičnost je postala nešto što se cijeni, a ne osuđuje". Ipak, Alex nije siguran hoće li osnovati obitelj u Portorožu.

Mogla bi ga istisnuti druga snažna sila: vrtoglave cijene nekretnina. "Ako nemate nekretninu koju nasljeđujete od obitelji, stvarno si je ne možete priuštiti", rekao je. Budući da si ne može priuštiti život u rodnom gradu, nedavno je kupio stan u Trstu, s druge strane granice. No, uvjeren je da će kuća ostati u obitelji, čekajući da se on ili njegovi rođaci jednog dana vrate.