KADA DIJETE dođe s problemom, većina roditelja instinktivno želi pomoći i odmah ponuditi rješenje. No, u mnogim slučajevima djeci nije potreban savjet - već netko tko će ih saslušati, ističe klinička psihologinja Lisa Damour, piše CNBC.

"Najvrjednija rečenica u cijelom roditeljstvu je: 'Želiš li moju pomoć ili se samo trebaš ispuhati?'. Bez toga ne možete biti roditelj", izjavila je Damour u podcastu Raising Good Humans.

Takav pristup, objašnjava autorica nekoliko bestselera o odgoju tinejdžera, djetetu jasno pokazuje da ga roditelj čuje, razumije i podržava. Ujedno, time što ne pokušavamo odmah riješiti problem, pokazujemo da vjerujemo u djetetovu sposobnost da se samostalno nosi s izazovima.

Zašto je slušanje važnije od rješavanja problema?

Istraživanja pokazuju da većina tinejdžera preferira roditeljski pristup koji se temelji na slušanju. U studiji provedenoj 2024. godine u suradnji zaklade Walton Family i Gallupa, u kojoj je sudjelovala i Damour, 62 posto ispitanih mladih iz generacije Z izjavilo je da žele da ih roditelji samo saslušaju kad su uzrujani. Više od polovice ih tada treba malo prostora, a tek 28 posto traži savjet.

Stručnjaci naglašavaju da je podrška djetetu u samostalnom rješavanju problema ključna za razvoj samopouzdanja i otpornosti.

"Kada pokažete da vjerujete da vaše dijete nešto može učiniti, ono uči vjerovati sebi, čak i kada je situacija teška", napisala je dječja psihologinja Tovah Klein za CNBC Make It.

Omogućavanje djetetu da otvoreno govori o svojim brigama pomaže mu da prepozna, izrazi i regulira emocije. "Razgovor o osjećajima trebao bi donijeti emocionalno olakšanje. Izražavanje osjećaja, njihovo pretvaranje u riječi, često smanjuje intenzitet tih emocija i omogućuje ljudima da nastave dalje", rekla je Damour.

Kako slušati i potvrditi djetetove osjećaje?

Kako tinejdžeri odrastaju, sve se manje obraćaju roditeljima za pomoć, što mnogim roditeljima teško pada. Damour ističe da je tada još važnije ostati smiren, empatičan i dostupan jer upravo to potiče dijete da se ponovno otvori.

Psihologinja preporučuje korištenje reflektirajućih i potvrdnih fraza kojima pokazujemo razumijevanje, bez nametanja rješenja. "Većinu vremena, pažljivo slušanje onoga što tinejdžer dijeli, a zatim odgovaranje s: 'Naravno da si uzrujan/a', ili 'Ono što opisuješ zvuči bolno', ili 'Žao mi je što se tako osjećaš', dat će tinejdžerima sve što žele i trebaju", objašnjava Damour.

Čak i kada dijete stalno ponavlja iste pritužbe, često mu više koristi osjećaj da ga se čuje nego konkretno rješenje. Roditelji ipak mogu postavljati blaga, poticajna pitanja kako bi djetetu pomogli da stekne širu perspektivu.

"Ono što se čini kao potpuna kriza (koja vama možda ne zvuči tako), poput 'Uništila mi se omiljena majica', ako kažete djetetu: 'Čujem te. To je grozno. Kako misliš da ćeš se osjećati zbog toga za šest mjeseci?' Oni će reći: 'Neću se ni sjećati toga za šest mjeseci'", rekla je.

Ako primijetite da se dijete vrti u krugu s istim problemom, saslušajte ga, izrazite razumijevanje i predložite kratku pauzu. Podsjetite ga da bi se nakon razgovora trebalo osjećati barem malo bolje i ponudite da razgovor nastavite kasnije.

"To je vrlo lijep način da zaustavite njihovo samosažaljenje, a da ne izgleda kao da im govorite da prestanu. I većinu vremena, kad se vratite sljedeći dan, oni kažu: 'Da, u redu je. Ne znam ni zašto sam jučer bio/bila tako uzrujan/a.'"