U BURNIM danima Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.), koji je potresao Europu i preoblikovao ravnotežu snaga, Berlin, prijestolnica Kraljevine Pruske, doživio je trenutak poniženja. Dana 9. listopada 1760. godine, savezničke snage Ruskog Carstva i Austrijskog Carstva, pod zapovjedništvom generala Zahara Černišova i Johanna Christopha von Lacyja, ušle su u grad gotovo bez otpora.

Ova kratkotrajna okupacija, koja je potrajala tek nekoliko dana, bila je više od vojnog incidenta, bila je to poruka svijetu da ni Fridrikova prijestolnica nije sigurna.

Korijeni sukoba: Šlezija i diplomatska revolucija

Rat nije izbio zbog "štajerskog nasljeđa", nego zbog Šlezije, bogate pokrajine koju je Fridrik II. Veliki osvojio 1740. godine, izazvavši gnjev Marije Terezije i habsburškog dvora. Kada su 1756. stari savezi srušeni u diplomatskoj revoluciji, protiv Pruske su se ujedinile Austrija, Rusija, Francuska i Švedska, dok joj je potporu pružala Velika Britanija.

Pruska je bila manja, ali vojno superiorna država, oslonjena na disciplinu, brzinu i britansku financijsku potporu. Saveznici su pak imali brojčanu nadmoć, ali i nesuglasice. Austrijanci su Ruse smatrali sporima i tromima, Rusi Austrijance kukavicama. Dok je Fridrik manevrirao na bojištima Šlezije i Saske, Berlin je postajao simbolična meta: njegovo zauzimanje značilo bi udar na moral, ali i na prestiž cijele države.

Ključni preokret: Kunersdorf i otvoren put prema prijestolnici

Prava pukotina u pruskoj obrani otvorila se 12. kolovoza 1759. godine u bitci kod Kunersdorfa, blizu Frankfurta na Odri. Tamo je Fridrik Veliki pretrpio najteži poraz u karijeri. Njegovih oko 50.000 vojnika sukobilo se s približno 55.000 saveznika, ruskim snagama pod Pjotrom Saltykovom i austrijskim trupama pod Ernstom Gideonom von Laudonom.

Uvjerljiv i samouvjeren, Fridrik je pokušao probiti ruske položaje na brdu Mühlberg, ali teren, saveznički topnici i koordinirani otpor pretvorili su napad u katastrofu.

Do večeri, Pruska je izgubila više od 18000 ljudi, a sam kralj je jedva izbjegao smrt. Put prema Berlinu bio je otvoren, ali iscrpljena i logistički opterećena savezničko-ruska vojska nije krenula dalje. Saltykov je povukao snage prema Odri, a Prusi su kasnije ovo nazvali "Čudom Brandenburga", jer je Berlin tada bio praktički bez obrane.

Napad na Berlin: brzi udar saveznika

Godinu dana kasnije, 1760., prilika se ponovila. Nakon što je Fridrik premjestio glavninu svojih trupa prema Šleziji, Berlin je ostao slabije branjen. U prvim danima listopada, ruski korpus pod Černišovom i Totlebenom (oko 15.000 vojnika) krenuo je iz Cüstrina, pridružio im se austrijski korpus pod von Lacyjem (oko 10.000-12.000 ljudi), te su zajedno krenuli na Berlin.

Unutar grada ostalo je tek oko 5000 do 6000 branitelja, dok su ostale pruske postrojbe bile raštrkane izvan zidina. Dana 9. listopada, Totleben je zauzeo Köpenick i započeo bombardiranje mostova preko Spree. Austrijanci su zaposjeli Potsdam i Charlottenburg. Suočeni s nadmoćnim snagama, pruski branitelji nisu pružili ozbiljniji otpor, a gradske vlasti odlučile su pregovarati.

Kratka okupacija i pustoš

Okupacija Berlina trajala je od 9. do 12. listopada 1760. godine. Saveznici nisu sustavno razarali grad, ali su ga temeljito opljačkali. Ruske trupe odvele su novac, dragocjenosti i umjetnine iz kraljevske riznice, dok su Austrijanci, ogorčeni pruskim pohodom kroz Sasku, bili još žešći prema stanovništvu.

Utjecajni trgovac Johann Ernst Gotzkowsky pregovarao je o visini kontribucije, smanjivši iznos s 3 na 1,5 milijuna talira, golemi iznos, ali manji od prvotnih zahtjeva. Kada je stigla vijest o Fridrikovu približavanju, saveznici su se brzo povukli prema Spandauu, ne želeći riskirati otvorenu bitku s pruskom vojskom.

Hrvati pod carskom zastavom: “Croaten” u napadu na Berlin

U pohodu austrijske vojske na Berlin 1760. godine sudjelovale su i lake postrojbe iz hrvatsko-slavonske Vojne krajine, poznate pod nazivom “Croaten”. Ovi konjanici i laki pješaci, regrutirani iz krajiških pukovnija, bili su poznati po svojoj pokretljivosti i izviđačkim sposobnostima, ali i po neumoljivosti u borbi.

Pod austrijskim zapovjedništvom Johann Christoph von Lacy, “Croaten” su odigrali važnu pomoćnu ulogu: napadali su prilazne putove gradu, uznemiravali pruske straže i prekidali komunikacijske linije. Iako nisu činili glavninu snaga u samom prodoru u grad, njihova prisutnost na bojištu bila je dobro poznata i strahovana - osobito u pruskim izvještajima, gdje su “Hrvati” često opisani kao brzi, okrutni i učinkoviti ratnici.

Ovo sudjelovanje hrvatskih postrojbi dio je šireg obrasca: vojnici iz Vojne krajine činili su važan dio habsburške vojske tijekom čitavog 18. stoljeća, od Rata za austrijsko nasljeđe pa sve do kasnijih sukoba s Osmanlijama i Francuzima.

Naslijeđe: poniženje, ali i preživljavanje

Okupacija Berlina nije bila strateški udar koji je mogao srušiti Prusku, ali je imala snažan simbolički odjek. Fridrik II. bio je bijesan na svoje časnike, ali se ubrzo revanširao: u studenom 1760. godine u bitci kod Torgaua porazio je Austrijance, iako uz teške gubitke.

Saveznička koalicija bila je krhka. Rusija i Austrija nisu se slagale oko daljnjih koraka. Dvije godine kasnije, smrt carice Jelizavete Petrovne i dolazak Petra III. Ruskog, pruskog simpatizera, iz temelja je promijenila tijek rata. Rusija se povukla iz sukoba, a Fridrik je uspio preživjeti. Hubertsburški mir 1763. potvrdio je status quo i ostavio Šleziju u pruskim rukama.