SVAKI roditelj zna koliko djeca mogu biti zahtjevna, ponekad i prava mala čudovišta kad im nešto nije po volji. No, što ako ispadi bijesa, udarci ili tvrdoglavost nisu samo prolazna faza, nego znak nečeg ozbiljnijeg? Sve veći broj stručnjaka upozorava da se određene osobine povezane s psihopatijom mogu prepoznati već u najranijoj dobi, piše The Telegraph.

Jedna od najistaknutijih zagovornica ove teorije je profesorica razvojne psihopatologije na University College Londonu, Essi Viding. Njezina istraživanja pokazuju da se osobine koje povećavaju rizik od razvoja psihopatije mogu uočiti kod djece već od treće ili četvrte godine života.

"Naravno, stručnjacima je nelagodno djecu nazivati 'psihopatima', jer je riječ o poremećaju osobnosti odraslih", kaže Viding. "Ali taj poremećaj se ne razvija odjednom kad netko napuni 18 godina. Neka djeca od najranije dobi pokazuju osobine koje su povezane s njim."

Ključna razlika: loše ponašanje ili poremećaj?

Prema Viding, važno je razlikovati uobičajeno dječje neposlušno ponašanje od poremećaja ponašanja s takozvanim osobinama bešćutnosti i emocionalne hladnoće (CU osobine). Za tu djecu je karakterističan nedostatak empatije, slaba emocionalna reakcija i sklonost fizičkoj agresiji kad su frustrirana.

Tri su glavne razlike koje izdvajaju djecu s izraženim CU osobinama:

• Ne reagiraju na tuđu tugu ili bol. Ako dijete nekome uzme igračku i vidi da druga osoba plače, većina će se osjećati loše i poželjeti ispraviti ponašanje. Kod djece s CU osobinama toga nema.
• Teško povezuju ponašanje s posljedicama. Kazna ili gubitak povlastice ne djeluju kao poticaj za promjenu ponašanja.
• Ne osjećaju zadovoljstvo kad usreće druge. Većina djece želi ugoditi roditeljima, ali kod djece s ovim osobinama ta motivacija je vrlo slaba.

Rizik ovisi o genima i okolini

Istraživanja pokazuju da CU osobine imaju snažnu genetsku komponentu. To znači da se neka djeca rađaju s većim rizikom, iako to ne znači da će sigurno razviti psihopatiju. Uz gene, veliku ulogu ima i okruženje, posebno u najranijoj dobi.

Djeca s povećanim rizikom često pokazuju slabiji strah, niži puls u mirovanju i slabiju emocionalnu empatiju. Iako mogu razumjeti što drugi osjećaju (kognitivna empatija), ti ih osjećaji ne pogađaju, što može olakšati manipulativno ponašanje.

Nada postoji

Ipak, vijesti nisu samo negativne. Istraživanja posvojenja pokazuju da djeca s biološkim rizikom, odrastajući uz brižne i dosljedne roditelje, mogu izbjeći razvoj težih problema. Postoje i učinkovite terapije, posebno one koje uključuju rad i s roditeljima i s djecom.

"Što se problem dublje ukorijeni, teže ga je promijeniti, ali intervencije mogu biti uspješne i kod adolescenata i kod odraslih", naglašava Viding.

Najveći izazov je što takva djeca često dolaze iz obitelji s dodatnim problemima, a zdravstveni sustavi nerado postavljaju ranu dijagnozu. Unatoč svemu, Viding poručuje: "Nijedno dijete nije beznadni slučaj. Nijedno dijete nije unaprijed osuđeno da postane psihopat."