Tekst je napisao poznati pisac i ratni veteran iz BiH Faruk Šehić za Radio Sarajevo 2022. godine. Prenosimo ga u cijelosti.

Ništa me više ne može naljutiti od papagajskog mita o tome kako su Republika Hrvatska i Hrvatska Vojska (HV) "oslobodili" zapadnu Bosnu iako nijedan vojnik pješadinac Hrvatske vojske nije zajedno s nama išao u akciju oslobađanja pet gradova. Njih smo mi osvojili svojim rukama i tijelima. Bosansku Krupu, Bosanski Petrovac, Ključ, Sanski Most i Veliku Kladušu.

Konkretno u oslobađanju teritorije Bosanske Krupe moja brigada je imala artiljerijsku podršku 4. topničke bitnice kojom je komandovao major Broz. Tu su bili topovi 130 mm i VBR-ovi. Oni su tukli ciljeve koje bi im javili. Bili su stacionirani u našoj dubokoj pozadini. Iskreno im hvala na pomoći. Ali, čizma hrvatskog vojnika nije gazila osvojene teritorije.

Taj mit ne samo da živi, nego se on stalno perpetuira i obrće u hrvatskim medijima. A onda je taj mit nemoguće istjerati iz tvrdih glava, pogotovo iz kockastih. Ako tome dodamo skroz prirodne, normalizovane predrasude prema Bosancima i muslimanima u Hrvatskoj, eto podloge za fantastične mitove i legende.

Bihaćki džep

Stalno se napominje kako bi bez Oluje Okrug Bihać (Bihaćki džep) bio nova Srebrenica. Što je isto jedna vrsta nonsensa jer je na području Okruga Bihać 5. korpus Armije Republike BiH imao više vojnika nego što je bilo stanovnika u Srebrenici prije njenog pada. A stanovnika je Bihaćki džep imao više od 200.000.

Činjenica jeste da smo pred Oluju bili iscrpljeni i bez dotoka municije i naoružanja zračnim putem, a taj dotok su nam začepili Franjo Tuđman i njegova vrhuška zbog napada HVO-a na Armiju R BiH. Plus, za jedan helikopter pun oružja, municije i druge opreme Iranci su plaćali desetine miliona dolara hrvatskom državnom vrhu, samo da poleti prema našem aerodromu u blizini Cazina. Od svakog tovara avionskog ili helikopterskog leta 30 posto je Hrvatska vojska uzimala sebi.

Radovan Karadžić je rekao da bi pad Bihaća zahtijevao žrtvu od 10.000 najboljih srpskih života. Čak i ovako sumanut lik kao Karadžić je znao gdje treba stati, i da bi nas slomio samo uz Pirovu pobjedu.

Ne treba zanemariti ni Tuđmanovu podršku Fikretu Abdiću, protiv kojeg smo vodili teške borbe i gdje su poginuli neki od najboljih boraca našeg korpusa. Sam Abdić i njegove takozvana Narodna odbrana imali su sedam lakih pješadijskih brigada.

Toliko o vojnoj pomoći koju smo dobijali od susjedne zemlje. Nemojte sad o humanitarnoj pomoći i prijemu izjeglica u Hrvatsku, govorimo o vojnoj pomoći.

Mi smo se borili hrabro i krvavo četiri godine da bi onda došle kamere HTV-a i snimale kako su nas oni oslobodili.

Peti korpus je oslobađao Hrvatsku

Hrvatski mediji bi trebali objasniti svojim građanima, pogotovo mještanima područja Korenice, Ličkog Petrovog Sela i okolnih mjesta da je njih oslobodio 5. korpus. Koji je u sva ta mjesta ušao prije regularnih trupa HV-a. Činjenica koja se krila da ne bi onda Armija R BiH ispala agresor na susjednu državu. Ista situacija je bila na području Dvora na Uni. Zvanično slikanje između naših komandanata i hrvatskog generala je održano na granici dvije zemlje. U stvarnosti jedinice 5. korpusa su i tu oslobađale hrvatsku teritoriju.

Sve to nikad nije bilo u hrvatskim medijima, nije ni moralo biti, ali moje je da kažem. Jedino što je bilo je da su pripadnici 505. viteške motorizovane brigade činili zločine nad srpskim civilima na teritoriji takozvane Republike Srpske Krajine. Hrvatskoj vojsci lovorike a Armiji R BiH se "priznanje" odaje samo za zločine.

Ovakav stav ponekad je bio prisutan čak i u novinama koje su zagovarale postojanje BiH kao jedinstvene zemlje kao što je bio Feral Tribune. Pa tako u jednoj reportaži o zločinima nad srpskim civilima jedan preživjeli civil priča kako su monstruozne zločine počinili "muslimani". Bezbeli da će uplašeni čiča hrvatskom novinaru reći da su zločine počinili Hrvati. Sve što je bilo loše u Oluji na rubnim područjima prema Okrugu Bihaća pripisano je našim vojnicima.

A, hrvatski vojnici su prikazani kao anđeli osloboditelji. Koji su, eto, nas spasili da nam se ne desi nova Srebrenica.

Karlobag-Ogulin-Karlovac

Niko u Hrvatskoj nije napisao kako je 5. korpus bio najveći diverzantski korpus u zaleđu srpskih snaga koje su opsjedale Karlovac. Ili objasnio javnosti kako je 5. korpus za sebe vezao nekoliko srpskih korpusa i time slabio pritisak na hrvatske teritorije i gradove. Da se nismo ustrajno i nepokolebljivo borili, sve to ljudstvo i tehnika bi se prelilo na teritoriju susjedne države. Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica granica bi bila bliža realnosti.

Pogledajte malo fotografije vojnika 5. korpusa kako se slikaju pored saobraćajnih znakova na kojima su nazivi hrvatskih pograničnih gradova i sela. Naravno, opet će za pljačkanje i zločine biti optuženi "muslimanski" vojnici. Nikad neće biti prikazani kao heroji jer heroji mogu biti samo oni koji su nadljudi, a to znamo ko su.

Toliko je predrasuda, nadmenosti, dociranja u tom mitu kako je neko nas oslobodio da mi se to zaista gadi. A sve je to zato što smo pripadnici "niže vrste", prljave horde zakrvavljenih očiju koje su došle sa Istoka. Kao pripadnicima niže vrste, podljudima, nama nisu dostupne mogućnosti da budemo hrabri, pravedni i moralni. Jer se to kosi sa mitom o njihovoj vlastitoj hrabrosti, pravednosti i moralnosti, koja je mahom iskonstruisana i lažna.

Kao podljudi mi nemamo pravo da budemo jednaki sa nadljudima. Naša borba je ništavna, jer mi smo pacovi, crvi, štetočine, a takvi nisu sposobni za časna ljudska djela.

A sjećam se dobro kako mi je rođak, časnik HV-a koji je bio na Kupi još 1991., pričao kako su kosti ubijenih brodovima odvozili na jadransku pučinu i tamo ih bacali da se sakriju hrvatski zločini nad srpskim civilima i vojnicima. Pričao je to krajnje zgrožen jer je sve znao iz prve ruke.

Takvi "nadljudi" nama drže slovo o tome kako smo se mi borili četiri godine protiv tehnički nadmoćnijeg i bolje naoružanog neprijatelja, potpomognutog vojskom tadašnje Jugoslavije.

Naša pera su naše najjače oružje

Jedini razlog što smo mi opstali na prostoru Okruga Bihać jesmo mi sami. Naša borba i naše žrtve. 503 poginula vojnika samo iz moje brigade su svjedočanstvo krvavih bitaka koje smo vodili. Energija i napor koje smo utrošili jednaki su energiji koja je potrebna da se ode na kraj svemira.

Ali mi smo pripadnici niže vrste, zar ne? Nama treba sapun i mi ratujemo kestenima.

To kako smo mi ratovali vi niste mogli vidjeti ni na filmovima. Ljudi s kojima sam bio u ratu su bili pravi pravcati heroji. Dugo bi trajalo da im navodim imena u ovom tekstu.

Ja sam s mrtvih neprijateljskih vojnika skidao krvave košulje, prsluke, jakne. Iz džepova i ruksaka vadio municiju. I to je bilo nakon što bi zauzeli njihove rovove. A zauzeli smo ih na juriš preko gole ledine. Nismo imali podršku topova od 130 mm niti VBR-ova – bilo je to 1994. u jesen.

Ćelo je ispucao zolju koja je otišla u 3pm, ali mi smo ustali i trčali prema njihovim rovovima bez ikakve artiljerijske pripreme. Zatim su hrabri srpski vojnici pobjegli k'o zečevi ostavivši nekoliko mrtvih u rovovima i iza linije. Imali smo nadljudsku volju da se borimo i da preživimo a, opet, nismo bili nadljudi kao neki.

Tako smo se mi snabdjevali municijom, oružjem i opremom. Ako ti nešto treba onda to sam moraš oteti od neprijatelja. Za popunu municije, za odjeću i obuću si se sam morao snalaziti. Ono što smo dobijali od Armije bilo je loše kvalitete; tzv. čečenske uniforme i kartonske cipele za mrtvace.

Pretpostavljam da nam je to poslao skoro preminuli veliki logističar iz Visokog, hvaljen na sva zvona kao čovjek koji je zaslužan za logistiku Armije R BiH.

Tek pred kraj rata smo dobili prave maskirne uniforme. I sarajevsku Drinu. Kao komandir čete dobijao sam i solidno sledovanje kafe. Imao sam i svog kurira/ađutanta kojeg sam čuvao da ne pogine jer je bio mlad, naivan vojnik a meni ga bilo žao. Nije uvijek išao tamo gdje sam ja išao.

Tako smo se mi sami odbranili. A vi pričajte Markove konake uz gusle i vino. Svoje ratne priče ja sam napisao. Neću valjda dopustiti da mi ih vi pišete. Naša memorija i naša pera su naše najjače oružje.