KATASTROFA ratnog broda USS Indianapolis jedna je od najtragičnijih pomorskih nesreća u povijesti američke mornarice. Ovaj teški krstaš, koji je igrao ključnu ulogu u Drugom svjetskom ratu, doživio je sudbinu koja je šokirala svijet zbog svoje brutalnosti i razmjera gubitaka.

Prevozili komponente za atomsku bombu

USS Indianapolis (CA-35), teški krstaš klase Portland, porinut je 1931. godine i bio je jedan od najvažnijih brodova američke mornarice tijekom Drugog svjetskog rata. Brod je sudjelovao u brojnim ključnim operacijama na Pacifičkom bojištu, uključujući bitke kod Aleutskih otoka i Iwo Jime.

Njegova najznačajnija misija, međutim, bila je tajna operacija u srpnju 1945. godine, kada je prevezao ključne komponente atomske bombe "Little Boy" na otok Tinian, odakle je kasnije bačena na Hirošimu. Ova misija bila je strogo povjerljiva, a njezin uspjeh označio je prekretnicu u završetku rata.

Brod je bio simbol američke pomorske moći, opremljen snažnim topovima, modernom tehnologijom i posadom od gotovo 1200 ljudi. Njegova važnost nije ležala samo u borbenim sposobnostima već i u logističkoj ulozi, jer je omogućavao brzi prijevoz osjetljivih tereta i koordinaciju operacija na ogromnom Pacifičkom bojištu.

Međutim, upravo ta tajna misija dovela je do okolnosti koje su rezultirale katastrofom.

Dramatično potonuće

U noći 30. srpnja 1945. USS Indianapolis plovio je nenaoružan i bez pratnje od Tiniana prema Filipinima, nakon uspješne isporuke komponenti atomske bombe. Oko ponoći, japanska podmornica I-58, pod zapovjedništvom kapetana Mochitsure Hashimotoa, uočila je krstaš.

Podmornica je ispalila šest torpeda, od kojih su dva pogodila USS Indianapolis s desne strane trupa. Prvi torpedo raznio je pramac broda, dok je drugi pogodio strojarnicu, uzrokujući katastrofalnu eksploziju.

Eksplozija je bila razorna. Plamenovi i voda prodrli su kroz brod, uništavajući ključne sustave i uzrokujući trenutačni kaos. Brod je počeo tonuti u roku od nekoliko minuta, naginjući se na desnu stranu.

Kapetan Charles B. McVay III pokušao je organizirati evakuaciju, ali brzo potonuće broda – u samo 12 minuta – spriječilo je većinu posade da pravilno napusti plovilo. Od 1195 članova posade, procjenjuje se da je oko 300 poginulo tijekom same eksplozije ili ostalo zarobljeno unutar broda dok je tonuo.

Borba za preživljavanje i napadi morskih pasa

Oko 900 preživjelih članova posade našlo se u Tihom oceanu, raspršeni u grupama, većinom bez splavi ili dovoljno zaliha. Ono što je uslijedilo bila je jedna od najgorih borbi za preživljavanje u pomorskoj povijesti. Posada je bila izložena nemilosrdnim uvjetima: žarkom suncu, dehidraciji, gladi, hladnim noćima i, najstrašnije, napadima morskih pasa.

Napadi morskih pasa počeli su gotovo odmah. Oceanski bjelorepi morski psi, privučeni krvlju u vodi i kretanjem preživjelih, napadali su u valovima. Preživjeli su izvještavali o jezivim scenama: morski psi bi izronili iz dubine, uzimali pojedince i odvlačili ih pod vodu.

Mnogi su svjedočili kako su njihovi suborci nestajali u trenutku, dok su drugi pokušavali otjerati morske pse udarcima ili vikom. Neki preživjeli pokušali su se grupirati kako bi smanjili rizik od napada, ali to nije uvijek bilo uspješno.

Procjenjuje se da su morski psi odgovorni za značajan broj smrtnih slučajeva, iako točan broj nikada nije potvrđen. Uz napade morskih pasa, preživjeli su se borili s dehidracijom, što je dovodilo do halucinacija i očaja. Neki su pili morsku vodu, što je pogoršavalo njihovo stanje i ubrzavalo smrt. Od 900 ljudi koji su preživjeli potonuće, samo 316 je spašeno nakon četiri i pol dana u vodi.

Tek nakon par dana našao ih avion

Tragediju je pogoršala činjenica da mornarica nije odmah uočila nestanak broda. Zbog tajnosti misije i proceduralnih propusta, USS Indianapolis nije imao pratnju niti je njegov položaj bio redovito praćen. Zapovjedništvo mornarice nije znalo za potonuće broda sve dok preživjeli nisu uočeni na otvorenom moru tri i pol dana kasnije.

Ključni trenutak dogodio se 2. kolovoza 1945. u 10:25 sati, kada su preživjele uočili zrakoplov PV-1 Ventura, kojim je upravljao poručnik Wilbur "Chuck" Gwinn uz kopilota poručnika Warrena Colwella, te zrakoplov PBY-2 Catalina pod zapovjedništvom Billa Kitchena tijekom rutinske ophodnje. Gwinn je odmah bacio splav za spašavanje i radio odašiljač, čime je započela operacija spašavanja.

Prvi na mjesto događaja stigao je amfibijski patrolni zrakoplov PBY-5A Catalina pod zapovjedništvom poručnika Roberta Adriana Marksa. Marks i njegova posada uočili su preživjele i bacili splavove za spašavanje, no jedan splav je uništen prilikom bacanja, dok su drugi bili predaleko od iscrpljene posade.

Suprotno strogim naredbama da ne slijeću na otvoreno more, Marks je proveo glasovanje među svojom posadom i odlučio sletjeti zrakoplovom na valove visoke 3,7 metara. Uspio je manevrirati zrakoplovom kako bi spasio 56 preživjelih.

Budući da je prostor u zrakoplovu bio ograničen, Marks je naredio da se preživjeli vežu za krila zrakoplova uzicom od padobrana. Njegove akcije učinile su zrakoplov neupotrebljivim za daljnje letove. Nakon što je pao mrak, razarač USS Cecil J. Doyle, prvi od sedam brodova za spašavanje, koristio je svoj reflektor kao svjetionik, ulijevajući nadu preživjelima koji su još bili u vodi. USS Cecil J. Doyle i šest drugih brodova spasili su preostale preživjele. Nakon spašavanja, Marksov zrakoplov potopljen je jer ga nije bilo moguće oporaviti.

Spašavanje 2. kolovoza bilo je presudno jer je označilo kraj višednevne borbe preživjelih u ekstremnim uvjetima. Bez ove akcije, broj preživjelih bio bi znatno manji, jer su dehidracija, izloženost elementima i napadi morskih pasa uzimali sve veći danak. Ovaj datum ostaje ključni trenutak u priči o USS Indianapolis, simbolizirajući početak nade nakon užasa.

Posljedice i kontroverze

Nakon katastrofe, američka mornarica suočila se s oštrim kritikama. Kapetan McVay suočen je s vojnim sudom, optužen za nemar jer nije zapovjedio zig-zag plovidbu, što je navodno moglo spriječiti torpedni napad. Unatoč dokazima da takva taktika možda ne bi pomogla i da su proceduralni propusti mornarice značajno pridonijeli katastrofi, McVay je proglašen krivim. Ova odluka izazvala je kontroverze, a McVay je trpio emocionalne posljedice do kraja života. Tek 2000. godine američki Kongres službeno je očistio njegovo ime.

Tragedija USS Indianapolis ostavila je dubok trag u američkoj mornarici i javnosti. Postala je simbol žrtve i izdržljivosti, ali i upozorenje na opasnosti loše komunikacije i organizacije u ratnim uvjetima.

Filmske adaptacije

Priča o USS Indianapolis privukla je pažnju filmskih stvaratelja zbog svoje dramatičnosti i emocionalne težine. Najpoznatija referenca na događaj pojavljuje se u filmu "Ralje" (Jaws, 1975.), gdje lik Quinta, kojeg glumi Robert Shaw, u emotivnom monologu opisuje katastrofu i napade morskih pasa. Ovaj monolog smatra se jednim od najmoćnijih trenutaka u povijesti filma.

Godine 2016. snimljen je i zasebni film, "USS Indianapolis: Men of Courage", s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi kao kapetanom McVayem. Film se fokusira na misiju broda, potonuće i borbu za preživljavanje, uključujući dramatične prikaze napada morskih pasa. Iako je film dobio mješovite kritike zbog povijesnih netočnosti i produkcijske kvalitete, pomogao je u širenju svijesti o ovoj tragičnoj priči.