NOVINAR i književnik Ivica Đikić gostovao je u Novom danu na N1. Povod razgovoru bila je današnja 30. obljetnica genocida u Srebrenici.

Đikić je, naime, autor dokumentarnog romana Beara u kojoj kroz lik pukovnika Ljubiše Beare, glavnog operativca genocida u Srebrenici, ispisuje kroniku užasa zločina u kojem je ubijeno više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka.

U emisiji je pojasnio motivaciju za pisanje romana: "To sam radio s nadom da ću, kroz odgovor na pitanje kako se dogodio genocid i kako je bilo moguće ubiti osam tisuća ljudi u četiri dana, dokučiti zašto se dogodio, to je bila ideja knjige."

Sjećanje na 1995.

Opisao je svoje sjećanje na 1995.: "Imao sam 18 godina, nije mi dublje ostala u sjećanju priča o Srebrenici. Tek 10 godina kasnije kada sam prvi put posjetio Srebrenicu na 10. godišnjicu genocida, počele su mi se slagati kockice. Htio sam napisati roman koji bi bio fikcija na temu genocida, ali sam shvatio da ništa o tome ne znam i 10-ak godina sam se bavio istraživanjem konkretnih događaja koji su doveli do toga da bude ubijeno osam tisuća ljudi. Istraživanje me dovelo do toga da pišem neku vrstu dokumentarnog romana gdje je sve činjenično utemeljeno", priča nam Đikić.

"Ljubiša Beara je u trenutku kada se događa genocid načelnik uprave sigurnosti glavnog stožera Republike Srpske i dobiva zaduženje, naredbu od Ratka Mladića, u noći s 11. na 12 srpnja da se to napravi. On počinje konstruirati manufakturu smrti, nisu imali plan, od nule kreira industriju smrti, namjensku za to područje. Pronalazi ljude koje će ubijati, autobuse koji prevoze zarobljenike, mjesta na kojima će se ubijati ljudi, organizira bagere, komunalne radnike koji kopaju grobove, organizira sakrivanje tijela. Mladić je izdao naredbu, a Beara je čovjek koji organizira, smišlja i provodi cijelu operaciju", govori Đikić.

"Paketi koje treba isporučiti"

Đikić navodi da je Beara operaciju shvaćao kao posao: "Govori o paketima koje treba isporučiti, kao da se organizira žetva, tako pristupa tom zadatku. Potpuno fokusirano i hladnokrvno organizira sve što treba da bi se ubio u tako kratkom vremenu tako velik broj ljudi."

"Njegova obrana u Haagu se zasnivala na tome da on za vrijeme genocida nije bio u Srebrenici nego u Beogradu. I nakon prvostupanjske presude ostao je pri tome. Kod nekih se dogodio trenutak pokajanja, bilo iskreno ili ne, ali kod Beare ne, cijelo vrijeme se branio tako. Do smrti nikada ništa javno rekao o tome", kaže Đikić.