DOK SVI stalno slušamo da bismo trebali više hodati, novo istraživanje iz Ujedinjenog Kraljevstva otkriva da bi bicikliranje moglo imati još bolji učinak na zdravlje mozga, i to kad je u pitanju nešto toliko ozbiljno kao što je rizik od demencije.

Demencija sve češće pogađa starije osobe, ali i one u srednjim godinama. Gubi se pamćenje, sposobnost rasuđivanja i samostalnog funkcioniranja. A iako na gene ne možemo utjecati, nova znanstvena analiza sugerira da način na koji putujemo - pješice, biciklom ili autom - može igrati veliku ulogu u tome kako naš mozak stari.

Vožnja bicikla snižava rizik od demencije, hodanje baš i ne

U istraživanju objavljenom u časopisu JAMA Network Open analizirani su podaci gotovo 480.000 ljudi iz UK Biobanka, s prosječnim praćenjem od 13 godina. Sudionici su podijeljeni u skupine prema načinu putovanja: oni koji su koristili auto, javni prijevoz i slično (neaktivni), oni koji hodaju, oni koji kombiniraju hodanje s drugim oblicima i oni koji voze bicikl (samostalno ili u kombinaciji).

Rezultati studije pokazali su da bicikliranje, kao i kombinacija bicikla s drugim načinima putovanja, može imati značajan zaštitni učinak na mozak. Kod osoba koje su redovito biciklirale rizik od razvoja demencije bio je smanjen za 19 posto, dok je rizik od Alzheimerove bolesti bio manji za 22 posto. Posebno su upečatljivi rezultati kod onih koji su razvili demenciju prije 65. godine - tzv. rani početak - gdje je bicikliranje smanjilo rizik za čak 40 posto.

Zanimljivo, hodanje samo po sebi nije imalo isti učinak. Kod nekih sudionika hodanje je čak bilo povezano s blagim povećanjem rizika od Alzheimerove bolesti (za 14%). Zašto? Znanstvenici još nemaju jasan odgovor, ali vjeruju da su u pitanju razlike u intenzitetu aktivnosti i učinku na mozak.

Mozak voli pokret, ali ne bilo kakav

MRI snimke mozga pokazale su da su oni koji su vozili bicikl imali više sive tvari u područjima mozga povezanim s pamćenjem, poput hipokampusa. Hodanje nije imalo taj efekt - u nekim slučajevima čak je bilo povezano s manjim volumenom sive i bijele tvari.

Neaktivni oblici prijevoza, poput vožnje automobilom ili javnim prijevozom, nisu imali nikakav značajan učinak na mozak - ni pozitivan, ni negativan.

Što je s genetikom?

Naravno, geni i dalje igraju ulogu. Osobe koje su nositelji rizičnog gena APOE ε4 imale su manju korist od aktivnog kretanja, ali oni bez tog gena su imali još veće koristi od bicikliranja. Ipak, važno je naglasiti da su učinci kretanja bili pozitivni za sve skupine, bez obzira na genetski rizik.

Što ovo znači za stvarni život?

Ako vam je do sada hodanje bilo glavni oblik aktivnosti, to i dalje nije loše. Ali ako želite dodatan poticaj za zdravlje mozga, možda je vrijeme da izvučete bicikl iz podruma.

Naravno, nije svaka sredina pogodna za bicikliranje - promet, infrastruktura i sigurnost često nisu idealni. No, čak i vožnja oko kvarta, produžena ruta do trgovine ili povremeno korištenje bicikla umjesto auta mogu napraviti razliku.