REIN Bellens zabrinuto je pogledala u retrovizor. Vozila je iz belgijskog Genta prema nizozemskom selu Groede, u društvu 18-godišnjakinje. Bilo je to potkraj 70-ih godina, dok je pobačaj u Belgiji bio zabranjen. Mlada žena bila je silovana i nosila je dijete svog napadača. Obratila se Bellens za pomoć, a mlada je liječnica pronašla kliniku odmah preko granice, nadajući se da će joj moći pomoći.

“Radila sam nešto ilegalno, ali svejedno smo to učinile”, govori Bellens, prisjećajući se stalnog provjeravanja prate li je policajci. Iako su se suočavale s velikim rizicima, njihovo putovanje nije bilo rijetkost: belgijske žene činile su veliku većinu pacijentica nizozemskih klinika za pobačaje.

Bellens je osnovala prvi centar za pobačaje u Flandriji, deset godina prije nego što je Belgija djelomično legalizirala pobačaj. No njezin trud nije prošao bez posljedica, kasnije je bila procesuirana zbog pomoći ženama, piše Politico.

Aktivisti traže od EU-a da financijski podrži pristup pobačaju

Gotovo 50 godina kasnije, prava na pobačaj u Europi dramatično su se promijenila. Većina zemalja Europske unije dopušta ženama prekid trudnoće pod određenim uvjetima, ali i dalje postoje značajne prepreke.

Svake godine tisuće žena moraju putovati diljem Europe kako bi obavile pobačaj, uključujući i stotine Belgijki. Ovaj fenomen pokazuje koliko su ženama opcije ograničene unatoč formalnoj legalnosti postupka.

Bellens je sada u mirovini, ali i dalje se aktivno bori za pravo žena na siguran i dostupan pobačaj. Aktivisti u Europi sve češće traže od Europske unije da financijski podrži prekogranični pristup pobačaju. Ukidanje prava na pobačaj u SAD-u potaknulo je strahove od sličnih ograničenja i u Europi, a statistike pokazuju da se žene već suočavaju s ozbiljnim izazovima.

Podaci iz 2022. otkrivaju da je najmanje 4500 Europljanki putovalo u Nizozemsku, Španjolsku ili Ujedinjeno Kraljevstvo radi pobačaja. Nizozemska je zabilježila dolazak 2762 žene iz Njemačke, Poljske, Belgije i Francuske, te još 500 iz drugih zemalja. Španjolska je primila oko 1500 žena, dok je nekoliko stotina žena putovalo u Ujedinjeno Kraljevstvo.

Podaci iz 2023. potvrđuju nastavak tog trenda. U Nizozemsku je stiglo 2708 žena iz Njemačke, Poljske, Belgije, Francuske i Irske, te još 600 iz drugih zemalja. U Španjolsku je putovalo 1775 žena, a većina je dolazila iz Europe.

Samo Malta i Poljska danas zaista ograničavaju pobačaj

Samo Malta i Poljska danas zaista ograničavaju pobačaj: Malta ga dopušta samo kada je život trudnice ugrožen, a Poljska samo u slučaju silovanja, incesta ili ozbiljne opasnosti za zdravlje majke. Žene iz Poljske i Malte redovito moraju kršiti zakon kako bi prekinule neželjene trudnoće, bilo pokušajima ilegalnih pobačaja ili putovanjem u inozemstvo.

No problemi nisu ograničeni samo na te zemlje. Najviše žena koje putuju u Nizozemsku dolazi iz Njemačke, a više od trećine onih koje putuju u Španjolsku dolazi iz Portugala. Većina žena koje idu u Ujedinjeno Kraljevstvo dolazi iz Irske, što pokazuje da prepreke postoje i u zemljama s formalno liberalnim zakonima.

Europa se često smatra kontinentom s liberalnim pristupom pobačaju, no mnoge žene nailaze na prepreke koje otežavaju njihovo pravo na izbor. Tu spadaju strogi uvjeti, kratki rokovi za prekid trudnoće, liječnici koji odbijaju obaviti pobačaj zbog prigovora savjesti, kao i nedostatak klinika. Obvezna razdoblja čekanja dodatno kompliciraju situaciju.

Bellens upozorava: “Postoji velika razlika između zakonitosti i dostupnosti”. Žene iz Poljske i Malte često su prisiljene putovati ili se izlagati ilegalnim postupcima. U Italiji i Hrvatskoj prigovor savjesti toliko je raširen da žene teško pronalaze stručnjake koji su voljni pomoći. U nekim regijama Italije čak 90 posto liječnika odbija obaviti pobačaj.

Francuska je pravo na pobačaj unijela u ustav

Čak i Francuska, koja je pravo na pobačaj unijela u ustav, ima regije s ograničenim pristupom. Trećina korisnica usluga britanske organizacije Abortion Support Network dolazi upravo iz Francuske.

Mnoge zemlje EU-a imaju vrlo kratke rokove za pobačaj, što prisiljava žene da potraže pomoć izvan svojih granica. Istraživanje Sveučilišta u Barceloni otkrilo je da više od polovice žena koje su putovale u Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemsku ili Španjolsku nisu znale za trudnoću prije 14. tjedna, kad je za pobačaj u njihovim zemljama već bilo kasno.

Trećina žena znala je za trudnoću, ali su ih druge prepreke spriječile: nedostatak informacija, birokracija ili odbijanje liječnika. Neke zemlje dodatno kompliciraju pristup: obvezna savjetovanja, slušanje otkucaja srca fetusa ili ponovljene konzultacije.

“Sve su to manevri za odugovlačenje”, rekla je Bellens. Organizacija putovanja, pronalaženje vremena, novca i klinika također su izazovi. Osobito su pobačaji u drugom tromjesečju skuplji i zahtjevniji.

Pitanje tjelesnog, ali i mentalnog zdravlja

Bellens ističe kako žene često nemaju dovoljno informacija o svojim pravima i mogućnostima, što dodatno povećava njihovu ranjivost. Nedostatak sveobuhvatnog obrazovanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju znači da mnoge žene ne znaju kako pristupiti skrbi ili gdje mogu sigurno prekinuti trudnoću. U brojnim slučajevima, nedostatak podrške okoline ili strah od stigmatizacije dodatno otežavaju situaciju.

Aktivisti naglašavaju kako bi europska razina potpore bila ključna za rješavanje ovih izazova. Financiranje prekograničnih putovanja omogućilo bi ženama da dobiju potrebnu skrb u sigurnim uvjetima, umjesto da se izlažu riziku ili obavljaju pobačaje u nesigurnim uvjetima.

“Ne govorimo samo o fizičkom zdravlju, već i o mentalnom zdravlju žena”, upozorava Bellens, naglašavajući koliko stresno i traumatično može biti putovanje u drugu zemlju zbog nečega što bi trebalo biti osnovno pravo.

Organizacije koje podržavaju žene u ovim situacijama suočene su s nedostatkom financijskih sredstava i kadrovskih kapaciteta. “Naše linije pomoći primaju stotine poziva mjesečno. To pokazuje kolika je potreba za solidarnošću i zajedničkim rješenjima”, kaže Kumar iz Abortion Support Networka.

Neki stručnjaci upozoravaju i na demografske aspekte: ograničenja pobačaja često najviše pogađaju žene koje žive u ruralnim područjima, gdje je pristup zdravstvenim ustanovama još teži. Uz to, žene slabijeg imovinskog stanja nemaju uvijek mogućnost platiti put, smještaj i medicinske troškove.

Odluka o vlastitom tijelu bez straha i prisile

Zbog svega toga, rasprava o pobačaju ne odnosi se samo na zakonske okvire, nego i na širu borbu za ravnopravnost i zdravstvenu pravdu u Europi. Bellens smatra da je promjena zakona tek prvi korak, a pravi cilj je stvoriti sustav koji poštuje dostojanstvo žena i njihovo pravo na autonomiju.

“Radi se o tome da svaka žena može donijeti odluku o svom tijelu bez straha, prisile i putovanja u druge zemlje”, zaključuje Bellens.

Ova borba za dostupnost pobačaja u Europi nije samo političko pitanje, već i moralna odgovornost društva. Kako bi se spriječilo daljnje ugrožavanje prava žena, potrebna je politička hrabrost i odlučnost za provedbu stvarnih promjena.

Aktivisti, liječnici i žene koje su prošle kroz ove izazove poručuju: borba još nije gotova - i neće biti dok svaka žena u Europi ne bude mogla slobodno odlučivati o svojoj budućnosti.