RATKO Mladić rođen je 1943. godine u bosanskom selu Božinovci, oko 70 kilometara južno od Sarajeva, na području koje je tada bilo dio Nezavisne Države Hrvatske. Rođen je u partizanskoj i komunističkoj obitelji, a njegov otac poginuo je u jednoj od posljednjih bitaka u Drugom svjetskom ratu. Mladić je odlučio krenuti njegovim stopama pa je upisao vojnu školu u Beogradu.

Njegove su vojničke sposobnosti prvi put bile na kušnji na samom početku raspada Jugoslavije, kada ga je Jugoslavenska narodna armija (JNA) u proljeće 1991. poslala u Hrvatsku da pomogne lokalnim srpskim pobunjenicima u gradu Kninu, koji je tada bio srpsko uporište.

Do trenutka kada je Mladić imenovan zapovjednikom 9. korpusa JNA u Kninu u lipnju 1991., teritorij je već bio odsječen od ostatka Hrvatske jer su pobunjeni Srbi, koji su 1990. proglasili samostalnost  autonomnog teritorija Krajine, blokirali ceste oko grada.

Mladić je inzistirao da nije na strani nijedne etničke skupine, te je Radioteleviziji Srbije (RTS) rekao: "Služim Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji sa svojom braćom oficirima, kako bih zaštitio sve nacionalnosti i nacije".

Napad na Kijevo

U kolovozu 1991. naredio je napad na obližnje selo Kijevo kako bi uklonio blokadu srpskih naselja od strane hrvatskih snaga. "U Kijevu smo pucali na legitimne vojne ciljeve. Nismo gađali niti jednu kuću samo zbog uništenja", rekao je novinarima nakon toga.

No hrvatsko tužiteljstvo smatralo je suprotno. U srpnju 1992. županijski sud u Šibeniku osudio je Mladića na 20 godina zatvora zbog napada na Kijevo, koji je selo ostavio u ruševinama. Prema Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY), napad je označio trenutak kada je JNA, pod Mladićevim zapovjedništvom, otvoreno zauzela srpsku stranu u sukobu.

Nakon što su jugoslavenske trupe zauzele selo, došli su lokalni Srbi i preuzeli kontrolu. Taj se model potom koristio diljem bivše Jugoslavije tijekom ratova koji su uslijedili - u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Milošević ga postavio za glavnog stratega

Sljedeće godine počele su borbe u Bosni i Hercegovini, a mnogi časnici, bosanski Srbi, napustili su JNA i prešli u novoosnovanu Vojsku Republike Srpske. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević u to vrijeme nije želio da ga se doživljava kao agresora, pa je umjesto slanja vlastitih trupa odlučio opskrbiti vojsku bosanskih Srba oružjem i ljudstvom, a Mladića postaviti za glavnom vojnog stratega.

"Kad sam preuzeo svoju dužnost, stavio sam si u zadatak okupljanje ljudi i uspostavljanje zapovjedništva i stožera. Odmah sam znao da će se tamo dogoditi veliki povijesni događaj", rekao je Mladić za beogradski magazin NIN.

Adam Weber, jedan od tužitelja u Mladićevom slučaju od 2012. do 2017., kaže da je Mladić izabran jer ga je vodstvo bosanskih Srba smatralo "čovjekom koji je upravo izveo određene akcije etničkog čišćenja u Hrvatskoj".

Desna ruka vojskovođe bosanskih Srba, danas pokojni general-pukovnik Manojlo Milovanović, rekao je Haaškom sudu 2013. godine da je dan prije izbijanja rata Mladić upozorio svoje političko vodstvo na mogućnost počinjenja genocida u planiranom zauzimanju teritorija.

"Ljudi, ovo je genocid"

Milovanović je posvjedočio da je Mladić u svibnju 1992. čelnicima bosanskih Srba rekao: "Ne možemo etnički očistiti, nemamo sito za prosijavanje kako bismo ostavili samo Srbe, a drugi otišli... Ne znam kako će politički vođe bosanskih Srba, gospodin Radovan Karadžić i gospodin Momčilo Krajišnik to objasniti svijetu. Ljudi, ovo je genocid."

Pod Mladićevim zapovjedništvom, vojska bosanskih Srba širila je strah i smrt - Sarajevo je granatirano više od tri godine, a gradovi poput Foče, Prijedora i Višegrada očišćeni su od bosanskih muslimana.

Mladić svoje vojne kampanje nikada nije vodio u tajnosti, a često je dopuštao televizijskim kamerama da ga snimaju kako šeta po visovima iznad Sarajeva tijekom opsade grada. Civilno stanovništvo je sustavno granatirano i bilo na nišanu snajperista, a nedostajalo je hrane, vode i struje.

U audiosnimci koja je puštena na njegovom suđenju, Mladić je zapovjedio granatiranje dijelova Sarajeva. "Granatirajte Velušiće i Pofaliće jer u tim naseljima nema mnogo Srba", naredio je 28. svibnja 1992. pogrešno izgovarajući sarajevsko naselje Velešići.

"Ispalite salvu na Baščaršiju"

"Granatirajte oko Dobrovoljačke ulice i tamo gore oko Humske ulice i Đure Đakovića. Možete li granatirati Baščaršiju? Ispalite salvu na Baščaršiju. Držite zgrade predsjedništva i parlamenta pod izravnom vatrom. Pucajte polako, u intervalima, sve dok vam ne naredim da prestanete", govorio je Mladić.

Te su noći mnoge zgrade u središtu Sarajevu bile zapaljene. U nekoliko sati više od 100 ranjenih ljudi dovedeno je u gradske bolnice. Oni koji su ostali u opkoljenom gradu sjećaju se mjeseci provedenih u strahu, jer ljudi su ubijani dok su stajali u redu za vodu i kruh ili trčali preko mostova pod snajperskom vatrom. Granatirane su bolnice, muzeji i knjižnice.

"Ja samo branim svoj narod"

Mladić se nije pokajao. "Ja samo branim svoj narod", rekao je u mnogim prilikama tijekom rata. Na suđenju je koristio istu argumentaciju.

No Weber je tvrdio da je zapovjednik vojske bosanskih Srba bio "ključan za stvaranje cjelokupne strategije etničkog čišćenja koje se dogodilo u cijeloj Bosni i Hercegovini, a bio je također itekako uključen u operativnu razinu i provođenje te strategije sa svojim glavnim zapovjednicima".

"A to što je često bio vidljivo prisutan na terenu tijekom samih operacija, dalo mu je vrlo praktičnu razinu sudjelovanja na taktičkoj razini u provođenju operacija", dodao je Weber.

Mladić je bez razmišljanja priznao da su ofenzive glavna metoda njegova načina ratovanja: "Moj je cilj jednostavan - zaštita srpskog teritorija i ljudi koji tamo žive vjekovima."

U srpnju 1995., samo nekoliko mjeseci prije završetka sukoba u Bosni i Hercegovini, Mladićeve snage zauzele su Srebrenicu na istoku zemlje, koju je UN dvije godine ranije proglasio "zaštićenom zonom".

 Mladić je u Srebrenicu stigao s osmijehom na licu, čestitajući vojnicima koji su ga dočekali na ulicama napuštenog grada. Kamere su snimale generalovo kretanje, a televizija bosanskih Srba izvještavala je o "oslobađanju" grada iz kojeg su bježali deseci tisuća Bošnjaka.

"Evo nas u srpskoj Srebrenici"

"Evo nas u srpskoj Srebrenici 11. srpnja 1995. Uoči još jednog velikog srpskog svetog dana, dajemo ovaj grad srpskom narodu. Napokon je došlo vrijeme da poravnamo račune s Turcima prvi put nakon ustanka protiv osmanske vlasti", rekao je Mladić u kameru.

Slijedilo je masovno ubijanje nekoliko tisuća muškaraca i dječaka, koje su kasnije optužnice i presude međunarodni i bosanski sudovi klasificirali kao genocid. Tijekom noći s 11. na 12. srpnja, Mladić je održao tri sastanka u hotelu Fontana u Bratuncu. Tema o kojoj se raspravljalo bila je sudbina Srebreničana.

Na jednom od sastanaka rekao je predstavnicima srebreničkih Bošnjaka: "Možete ili preživjeti ili nestati. Da biste preživjeli, tražim od svih vaših naoružanih osoba, čak i ako su počinili zločine protiv mog naroda, da predaju svoje oružje Vojsci Republike Srpske."

Mladić je 12. srpnja stigao u selo Potočari blizu Srebrenice u pratnji televizijske ekipe. Kamere su ga snimile kako dijeli čokoladice djeci koja godinama nisu vidjela takav luksuz i poručuje roditeljima da se ne boje jer im nitko neće nauditi.

"Svi vi koji želite, možete ostati. Svi oni koji žele napustiti ovaj teritorij, to mogu slobodno učiniti. Osigurali smo vam dovoljan broj autobusa i kamiona", obećavao je Mladić.

Istu poruku Mladić je ponovio na livadi u Sandićima, u hangaru u Bratuncu i na stadionu u Novoj Kasabi, obraćajući se zarobljenim Bošnjacima koji su bili okruženi srpskim vojnicima. Umjesto toga, oni koji su zarobljeni ili su se predali bili su strijeljani. Prema optužnici ICTY-a protiv Mladića, "više od 7000 zarobljenika na području oko Srebrenice pogubljeno je po kratkom postupku od 13. srpnja do 19. srpnja 1995. Ubojstva su se nastavila i nakon toga".

"Može mi suditi samo moj narod"

Rat u Bosni i Hercegovini završio je u studenom 1995. Daytonskim mirovnim sporazumom. Četiri mjeseca ranije, ICTY je već optužio Mladića, iako je tjeralica izdana godinu dana kasnije. Mladić je najavio da se nikada neće predati: "Može mi suditi samo moj narod."

Mladić se 1996. preselio u Srbiju, zajedno s nizom časnika vojske bosanskih Srba. Tijekom rata, srpske vlasti davale su Mladiću oružje, a u miru su mu dale sklonište. Činilo se da živi slobodno, bez straha od uhićenja, izlazio je u restorane i išao na nogometne utakmice u glavnom gradu Srbije Beogradu.

Do 2003. godine, Mladića je štitio srbijanski vojni establišment, ali kad je Beograd donio zakon o suradnji s ICTY-em, Mladić se morao osloniti na blisku skupinu časnika iz redova bosanskih Srba, a zatim, u posljednjim godinama prije nego što je uhvaćen, na svoju obitelj.

Dana 26. svibnja 2011. godine, policijske specijalne snage otišle su u srbijansko selo Lazarevo kako bi pretresle kuću u vlasništvu Mladićevog rođaka. Ušli su u kuću i potom pokušali ući u jednu od soba, ali netko je bio iza vrata - stariji muškarac s bejzbolskom kapom.

"Tko ste Vi?" pitali su policajci.

"Pronašli ste koga tražite, ja sam Ratko Mladić", odgovorio je muškarac.

Masovni prosvjedi u Beogradu

Njegovo uhićenje izazvalo je masovne prosvjede u Beogradu i raznim gradovima Republike Srpske. Njegovi su odvjetnici pokušali odgoditi njegovo izručenje u Haag iz zdravstvenih razloga, ali njihovi su zahtjevi odbijeni, osim jednog - 40-minutnog posjeta grobu njegove kćeri Ane, koja si je oduzela život 1994. godine.

Mladić se prvi put pojavio u sudnici ICTY-a u Haagu u ljeto 2011. Tijekom svog devetogodišnjeg suđenja često je provocirao žrtve rata koje su nazočile raspravama i odbijao se pridržavati sučevih naloga. Imao je nekoliko ozbiljnih medicinskih problema dok je bio u pritvoru u Nizozemskoj, a pretrpio je dva moždana udara i jedan srčani udar.

Njegova je obrana u više navrata tražila da ga se hospitalizira, tvrdeći da mu se zdravstveno stanje pogoršava i izražavajući zabrinutost zbog njegove mentalne sposobnosti za praćenje postupka.

Obraćajući se sudu na žalbenom ročištu u listopadu 2020., tvrdio je da je raspad Jugoslavije rezultat zapadnjačke zavjere i ponovio svoju ratnu tvrdnju da je samo štitio srpski narod.

"Sudbina me dovela u situaciju da branim svoju zemlju, Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, koju su zapadne sile opustošile uz pomoć Vatikana i zapadne mafije, američkog predsjednika Georgea Busha i njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkel", rekao je Mladić, te dodao: "Ratko Mladić nije bio taj koji je započeo taj rat. On nije bio taj koji je napravio plan napada na Jugoslaviju."

"Trebao bi odgovarati" 

Takve izjave nisu impresionirale ratne žrtve vojske bosanskih Srba. Izudin Alić, jedan od djece iz Srebrenice kojima je Mladić dao čokoladu u srpnju 1995. godine prije početka masakra, rekao je 2017. za BIRN da se ponekad pitao sjeća li ga se nekadašnji zapovjednik vojske bosanskih Srba.

"Često se to pitam kad ga vidim u Haagu. Pitam se je li znao da će svi ti ljudi biti ubijeni... Moj otac i ujak, svi ti ljudi. Što osjećam prema njemu? Ništa! Drago mi je samo što je uhićen i što mu se sudi. Trebao bi odgovarati za sve što je radio u Srebrenici", zaključio je Alić za Balkan Insight.

Smrt će dočekati u zatvoru

Ratko Mladić je 22. studenoga 2017. godine prvostupanjskom presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tijekom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine . Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MICT) potvrdilo je ovu presudu 8. lipnja 2021., čime je postala pravomoćna .

Mladić je proglašen krivim za ukupno 10 od 11 točaka optužnice, uključujući genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije, prisilno premještanje, teroriziranje civilnog stanovništva Sarajeva te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce . Oslobođen je krivnje za genocid u šest drugih općina u BiH (Foča, Vlasenica, Ključ, Sanski Most, Kotor Varoš i Prijedor).