PREMA podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), od 2013. godine, kada je Hrvatska primljena u Europsku uniju, pa do 2023., do kad sežu zadnji podaci, iz Hrvatske se iselilo nešto više od 389 tisuća ljudi. Prema Eurostatu, u drugim zemljama Europske unije živi oko 553 tisuće Hrvata.

Vlada je i prije osnivanja Ministarstva demografije nastojala raznim mjerama motivirati iseljene da se vrate u Hrvatsku. Primjerice, početkom 2022. lansirala je mjeru Biram Hrvatsku želeći potaknuti ne samo povratak iseljenika nego i migracijske procese unutar Hrvatske, iz razvijenih u manje razvijena i slabije naseljena područja. 

Onima koji su privučeni tom mjerom i odlučili su se na povratak, a pod uvjetom da su prethodno radili u inozemstvu najmanje 12 mjeseci, vlada je inicijalno namijenila 7000 eura za samozapošljavanje, a u konačnici se moglo dobiti i 20.000 eura. Onima koji su se odlučili unutar Hrvatske preseliti u slabije razvijene krajeve, bilo je namijenjeno 3500 eura.

Vratilo se samo 428 Hrvata

No, mjera se nije pokazala dovoljno privlačnom jer ju je do sredine 2024. iskoristilo samo 428 povratnika iz inozemstva, znatno manje od 4500, koliko je vlada imala u planu.

Aktualna vlada odlučila je pak izmjenama Zakona o porezu na dohodak, koji je na snazi od 1. siječnja ove godine, na pet godina osloboditi plaćanja tog poreza povratnike iz inozemstva pod uvjetom da su ondje boravili najmanje dvije godine prethodno odjavivši prebivalište u Hrvatskoj. 

Istom mjerom vlada je odlučila "častiti" i potomke iseljenika koji u Hrvatskoj nikada nisu imali prijavljeno prebivalište. Javnost nije dočekala tu mjeru s oduševljenjem jer praktički diskriminira sve koji su ostali živjeti i raditi u Hrvatskoj.

"Da nisam zadovoljan, ne bih bio ovdje"

Što se iseljavanja tiče, rekordna je bila 2017. godina, kada su iz Hrvatske otišla 47.352 građana. Među njima je bio i danas 35-godišnji Jakov Rakić iz Kutine. Spakirao je tada nešto stvari i otputovao u Irsku isprva misleći ostati ondje nekoliko godina pa se vratiti i s ušteđenim novcem pokrenuti neki posao. Danas kaže da o tom scenariju više ne razmišlja.

Živi u Galwayu na zapadu Irske i radi u američko-irskoj tvornici medicinske opreme Medtronic, jednoj od vodećih u svijetu. S plaćom je više nego zadovoljan. "Inače ne bih bio tu", kaže za N1.

Na pitanje o razlozima odlaska odgovara da nije bilo nekog velikog i konkretnog razloga, već je to bio "skup više okolnosti" u vrijeme kada je odlučio dići sidro u Hrvatskoj. "Naravno da su financije bile jedan od čimbenika, ali jednako tako i nekakva, nazovimo je frustracija svime i svačime u Hrvatskoj", govori Jakov.

"Žao mi je što nisam otišao i ranije"

Irsku je, kaže, izabrao isključivo zbog svoga znanja engleskog jezika. "To se na kraju pokazalo odličnom odlukom. Zaista nemam ikakve sumnje da je ta odluka bila ispravna. Jedino zbog čega mi je naknadno bilo žao jest što nisam otišao i ranije."

U Hrvatsku se ne planira vratiti, bar ne za stalno. "Idealna situacija bila bi nekakva podjela na šest mjeseci ovdje u Irskoj i šest mjeseci u Hrvatskoj. To je ono na čemu radim i što mi je konačni cilj. Trenutačno sam u Irskoj devet mjeseci godišnje, a ostatak sam u Hrvatskoj", govori.

"Ja vam ne znam niti za jednu mjeru jer me jednostavno ne zanimaju. Ni vlada ni mjere. Ovdje sam osam godina, a posljednje četiri godine ne pratim apsolutno nikakve vijesti iz Hrvatske. Možemo zaključiti, dakle, da me nikakve mjere neće navesti na povratak", kazao je o vladinim mjerama.

"Posao mi je visio o koncu, imala sam kredite"

Iste te 2017. kada je Jakov odlučio u Irskoj potražiti, a potom i naći bolji život, Zagrepčanka Antonija (puni podaci poznati redakciji), koja je tada bila u ranim 40-ima, također je intenzivno razmišljala o odlasku iz Hrvatske. No, za razliku od Jakova, njezin "skup okolnosti" na koncu je prevagnuo na stranu ostanka.

"U to vrijeme posao mi je visio o koncu. Radila sam u banci koja je mijenjala vlasnika i išla u reorganizaciju u kojoj je nemali broj ljudi trebao dobiti otkaze. Kredit za stan koji smo kupili nekoliko godina ranije bio je na meni jer je suprug ranije dobio otkaz i radio je honorarno jer do stalnog posla u njegovoj struci tada je bilo teško doći. Starije dijete išlo je u treći razred osnovne škole, a mlađe u vrtić. Jedino mi je bilo bitno da mogu platiti kredite. Bila sam spremna raditi bilo što, čak ne nužno u bankarskom sektoru", priča Antonija.

Nekako u to vrijeme njezina najbolja prijateljica našla je posao u Njemačkoj i odselila se. Tamo se brzo snašla i nagovarala Antoniju da i ona dođe. "Ideja da odemo tada me zaista čvrsto držala. Njemački jezik učila sam u osnovnoj i srednjoj školi, ali kasnije sam ga zanemarila pa sam ponovno počela učiti preko jedne mobilne aplikacije. Išlo mi je vrlo dobro, čak sam bila najaktivniji korisnik", kaže.

"Prevagnula je sitna lova u Hrvatskoj"

U Njemačku je bila spremna ići isključivo iz ekonomskih razloga. "Htjela sam raditi tamo gdje bih najbrže mogla dobiti dovoljno novca da otplatim kredite i da usput poboljšam životni standard." Na koncu je odustala. Zaobišao ju je val otkaza u banci.

"Tih skoro pola godine odlazak u Njemačku bio je vrlo snažna opcija, koja se otopila kad nisam dobila otkaz. S druge strane, bila sam sama u tome. Suprugova profesija vezana je uz jezik i pisanje, a ne barata njemačkim. Sin, kojemu je tada bilo devet godina, izričito je rekao da ne želi ići odavde. Na koncu je prevagnula sitna lova i kakva-takva sigurnost u Hrvatskoj, a ne dobar standard u Njemačkoj", kaže danas.

Nakon odluke da ostane, Antonija je intenzivno tražila bolje plaćeni posao. I našla ga dvije godine kasnije. Sada u tvrtki stranog vlasnika radi posao koji se dijelom dotiče bankarskog sektora. "Svjesna sam da bi u Njemačkoj dobila dvaput više, iako u Hrvatskoj sada imam iznadprosječnu plaću. A i suprug je u međuvremenu dobio stalni posao pa nam je sada lakše", ispričala je ova Zagrepčanka.