ZNAM da je svima vama iz nedavnog obraćanja ministra za demografiju i useljeništvo upao u oči isti detalj, onaj o suradnji novoosnovanog Ministarstva i Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Nisam jedini koji se upitao kako to navedena institucija nama može pomoći u konkretnoj problematici.

Crkva i sve manje Hrvata

Naravno da me ne čudi što jedan vjeroučitelj (kojemu tepaju da je teolog) želi da mu pomogne Katolička crkva, koja je 2021. javnosti predočila i Deklaraciju o gorućem pitanju naše nevesele demografske situacije. U njezinom je sastavljanju, kako su sami napisali, sudjelovalo 34 predavačica i predavača iz cijele Hrvatske s dvodnevnog skupa, možete sve naći online.

Da odmah budem jasan: u toj Deklaraciji nema ničega glupog, nije to neko dogmatsko lupetanje o svetosti braka i obitelji, nego u suštini racionalan pristup rješavanju problema koji stvarno prijeti nestankom našeg naroda. U najkraćem, Crkva predlaže pronatalitetnu i blagu migracijsku politiku. Kako i sam tekst dalje objašnjava, olakšajte mladim parovima dobivanje stana, omogućite dozirani priljev stanovništva iz drugih zemalja, tako ćemo usporiti sadašnje vrlo negativne trendove (zamijetite da se govori o usporavanju, ne o preokretu).

Jest da je ministar iz toga zaključio da treba povećati jednokratnu pomoć za novorođeno dijete s mizernih 300 na vrtoglavih 600 eura, no to je već druga priča.

Svi u istoj muci

Problem je samo što u Deklaraciji nema ni nečeg posebno pametnog, zapitate se je li stvarno za nju trebalo okupiti 34 stručne glave (i desetak biskupskih). Ovo je mogao napisati i svaki radoznalac koji je malo guglao te onda promislio o problematici. 

Prvi problem je u tome što nam se čini da je problem demografije naš specifikum, da ne cveta cveće samo u naše preduzeće. Nažalost, to je problem dvije trećine svih zemalja svijeta, a do kraja ovog stoljeća samo šest zemalja imat će pozitivan demografski trend – Samoa, Tonga, Somalija, Niger, Čad i Tadžikistan. I to ne zato što one imaju najbolja ministarstva demografije.

Uz sve naše nedaće, ne predviđa se da ćemo ne tako daleke 2050. godine biti među deset zemalja s najgorom situacijom po pitanju broja djece koju prosječno rodi žena. Neke će sigurno razveseliti podatak da bi Srbija trebala biti na četvrtom mjestu negativne liste, s 1.01 djetetom po ženi. 

Nula bodova

Ipak bih vam skrenuo pozornost na svjetskog prvaka - Južnu Koreju, u kojoj bi prosječna žena uskoro trebala roditi tek 0.82 djeteta. A to je zemlja koja je u zadnjih petnaestak godina u rješavanje demografskih problema uložila - udahnite duboko - 210 milijardi dolara. Čisto sumnjam da su sve sveli na dvostruko povećanje jednokratne pomoći. 

Istina, nemaju ministarstvo demografije ni ministra teologa koji surađuje s katoličkim sveučilištem. Problemom se bavi (zamijetite naziv) Ministarstvo rodne ravnopravnosti i obitelji. Nikakve im mjere ni pusti šoldi ne pomažu - Južna Koreja će i 2100. godine imati navlas istih 0.82 djeteta po ženi, samo što će ju na tom crnom popisu preteći Butan, Maldivi i Portoriko. A za vas koji volite da susjedu crkne krava, na desetom će mjestu tada biti Bosna i Hercegovina.

Koliko shvaćam podatke, sve pronatalitetne politike imaju u najboljem slučaju kratkotrajni učinak. Kad god krenete pričati kako bi ova ili ona mjera donijela ne znam kakav boljitak, sjetite se Južne Koreje. Zasad su jedino uspijevale politike smanjivanja nataliteta u vremenima kad se činilo da se rađa previše djece, kao svojedobno u Japanu i Kini.

Bavljenje posljedicama

A drugi problem Deklaracije je to što se uopće ne bavi uzrocima sveopće demografske krize. Istina, u onom vrlo opreznom govoru o usporavanju trendova slutim da su se neki dotakli i dubljih razloga. Jedan od problema svakako je urbanizacija, katastrofalno loš natalitet imamo i u indijskoj Kolkati. Svima je jasno zašto je lakše imati šestero djece na selu nego u gradu.

Drugi je uzrok povećana obrazovanost stanovnika, posebno porast obrazovanja kod žena (kao i njihova veća ekonomska samostalnost). Upućeniji u temu svakako bi našli još neke dodatne razloge, bitno je shvatiti da se radi o korijenskim fenomenima koji su praktički nerješivi. Nećemo se krenuti masovno vraćati na selo, nećemo prestati s obrazovanjem, nećemo nipošto ukinuti prava ženama. To su sve nepovratni procesi i ništa ne možemo riješiti bavljenjem posljedicama. Zemlje poput Japana već su zaokupljene prvenstveno time kako će se snaći u tim budućim okolnostima, bez maštanja da će to nekim čudom izbjeći.

Niti ćemo mi nešto posebno privući stranu radnu snagu, nju će nam vrlo lako, ako bude prijeko potrebno, preuzeti Zapad. S obzirom na to kolika se halabuka podiže oko sadašnjih stranih radnika u Hrvatskoj, mogli bismo ostati i bez ovih koje imamo. Na radost upravo one (raspadnute) stranke iz koje nam dolazi naš ministar teolog.

Izokrenuta etika i ekonomija

Moj najveći prigovor Deklaraciji tiče se zapravo etike. Mjere poput olakšavanja dobivanja stanova mladim parovima navode se kao neka pronatalitetna politika. Što ako ispadne da ta mjera neće ništa pomoći povećanju novorođene djece, hoćemo li je onda ukinuti?

Toj temi treba pristupiti deontološki - drugim riječima, treba omogućiti lakše dobivanje stanova zato što je to samo po sebi dobro, a ne zato što ćemo onda imati više djece i budućih radnika. 

Međutim, to će se dogoditi tek kad država, kao u vrijeme bivšeg sustava, postane glavni investitor u stambenu gradnju. Svaka politika koja se svodi na davanje olakšica, kao što ste nedavno i sami vidjeli, jedino dovodi do poskupljenja stanova. Moramo imati strategiju u kojoj će svaki radnik znati da će u dogledno vrijeme imati riješeno pitanje stana.

Naravno, to se neće nikada dogoditi, a ljudima koji takvo što predlažu lako će se prišiti etiketa jugokomunista. Nemam nekih osobnih interesa, odavno sam se skućio, a kad nas bude pola od sadašnje brojke, mene ionako više neće biti. Netko drugi će ponijeti laskavu titulu posljednjeg Hrvata u svemiru.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."