LAVOSLAV Ružička hrvatski je znanstvenik, kemičar i nobelovac iz Vukovara. Poznat je po svojoj dugoj i bogatoj karijeri, tijekom koje je objavio gotovo 600 radova. Također, prvi je Hrvat koji je osvojio Nobelovu nagradu.

Od Vukovara do Ženeve

Rođen je 1887. godine, a njegovi roditelji Stjepan i Amalija bili su zemljoradnici i obrtnici. Otac mu je bio poznat i kao gorljivi pristalica hrvatskog narodnog preporoda. Međutim, preminuo je kad je Lavoslavu bilo svega četiri godine, a majka se s obitelji preselila u Osijek. Tamo je Lavoslav završio osnovnu i srednju školu, a potom otišao na tehnički studij u Njemačku.

Tijekom studija upoznao se s brojnim stručnjacima u svom području, a surađivao je i s Hermannom Staudingerom, svojim akademskim uzorom. Doktorirao je 1910. godine, a nakon što je Staudinger dobio posao profesora na prestižnom sveučilištu u Ženevi, Ružička se seli s njim te postaje njegov asistent.

Profesor, znanstvenik i proizvođač parfema

1918. godine postaje docent na istom sveučilištu, a u idućih deset godina putovao je po Europi gdje je radio na brojnim istraživanjima. Dvije godine radi kao profesor kemije u Utrechtu. 1939. godine dobiva Nobelovu nagradu za kemiju kao prvi Hrvat dobitnik te nagrade. Njegova popularnost u akademskim krugovima već je tada bila neizbježna, a sada je prešla i izvan granica branše. Pozvan je da u Zagrebu održi svoje Nobelovo predavanje "Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona" 1940. godine.

Bio je počasni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, počasni član Hrvatskog kemijskog društva, Društva inženjera u Zagrebu, Hrvatskog prirodoslovnog društva i Hrvatskog liječničkog društva.

Objavio je gotovo 600 radova. Većina njih bavi se prirodnim spojevima, što je bila njegova specijalnost. Tijekom duge karijere nije mijenjao područja kemije, njegova specijalnost nikad mu nije dosadila.

No uz kemiju, proučavao je i pitanje metodike obrazovanja. Ružička je vrlo često napominjao da se akademsko obrazovanje u SFRJ mora bolje organizirati kako bi postalo jače i kako bi više hrvatskih imena istupilo na pozornicu svjetske znanosti. Osim toga, nije živio samo od profesorske plaće već je radio za Chuit, Naef & Firmenich, tvrtku koja se bavila proizvodnjom parfema.

1957. godine odlazi u mirovinu, a svoj laboratorij ostavlja Vladimiru Prelogu. Umro je 1976. godine u Zürichu.