POČETKOM 20. stoljeća u Europi su se itekako osjećale tenzije. Novostvorene države u srcu Europe htjele su ponovnu podjelu plijena oko kolonija, Velika Britanija i Francuska htjele su očuvati svoje imperije i da ih nitko ne dira, a na Balkanu vlada opći nemir i nezadovoljstvo. Rusiji se čini da njom vlada čista budala koja uzima savjete od lokalnog pijanca, a Njemačkoj da njome vlada ljutito derište.

Narodi unutar Austro-Ugarske htjeli su veću autonomiju i zastupljenost u Beču. Oni koji su zastupali ideju trijalizma i novu decentralizaciju austrijske države imali su se čemu radovati. Sin Franje Josipa I., nadvojvoda Rudolf, bio je obožavan među građanstvom jer je zastupao neke nove liberalne ideje. Međutim, on iznenadno umire 1889. godine pa novim prijestolonasljednikom postaje nećak trenutnog cara, Franjo Ferdinand.

Franjo Ferdinand i Gavrilo Princip

Franjo je bio pristaša konzervativnih ideja te je volio vojsku. Premda nije bio omiljena osoba na bečkom dvoru, nitko nije sumnjao u njegovu odlučnost ili sposobnost da vodi zemlju. Nakon što su Franji Josipu umrli žena i sin unutar godinu dana, a on tada vladao već punih 50 godina, svi su znali da je na pomolu nova etapa austrijske povijesti.

U Bosni u to vrijeme vlada nezadovoljstvo. Mnogi nisu zadovoljni austrijskom okupacijom jer su vidjeli Bosnu u proširenoj srpskoj državi. Jedan među njima bio je i Gavrilo Princip, mladić koji je 1910. svjedočio neuspjelom atentatu na austrijskog generala, a smatra se da ga je taj događaj kasnije inspirirao da se priključi Mladoj Bosni.

U Srbiji od 1903. vladaju Karađorđevići, dinastija koja veže Srbiju više uz Rusiju, a poništava svoje veze s Austrijom. Austrija se sada smatrala prijetnjom srpskim nacionalnim interesima, a napetosti rastu još više nakon što je Beč službeno anektirao BiH 1908. godine.

U lipnju 1914. godine događaju se vojne vježbe u Sarajevu. Nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova žena Sofija posjećuju Sarajevo kako bi prisustvovali ceremoniji. Šuškalo se da nadvojvoda dolazi osobno kako bi i sam pokazao naklonost za svoje južne pokrajine. Srbija preko tajne organizacije „Crna ruka“ organizira atentat. Sudjeluje sedmero članova, a tri su glavna atentatora. Treći izabrani bio je Gavrilo Princip.

Tri atentatora nespretno izvršavaju plan

Ostala dvojica nisu uspjela izvršiti atentat tog dana - Trifun Grabež navodno nije imao hrabrosti ispaliti metak, dok je Nedeljko Čabrinović bacio bombu pod vozilo Franje Ferdinanda, no vozač je to uočio i nastavio voziti, a bomba je eksplodirala pod vozilom iza nadvojvode i ranila austrijskog časnika.

Franjo Ferdinand nakon neuspjelog atentata naređuje svojim ljudima da ga odvezu na mjesto gdje se skrbi za ranjene. Njegovi mu savjetnici poručuju da to nije dobra ideja, jer ne znaju koliko još ima atentatora. Franjo o tome ne želi čuti i traži da ga odvedu tamo odmah. Na putu zastaju jer su mislili da su krivo skrenuli. Taman na mjestu gdje se tada nalazio mladi Gavrilo.

Mladi ubojica u tom je trenu iznenađen. Nije shvatio da bomba koju je bacio Čabrinović nije pogodila nadvojvodu jer se brzo htio maknuti s mjesta atentata. Ali sad je bila njegova prilika. Vrijeme je stalo, Gavrilo vadi revolver te puca u smjeru Ferdinanda i njegove žene, usmrćujući ih oboje.

U komešanju koje je nastalo, Gavrilo se htio odmah ubiti, no revolver mu je izbijen iz ruke, a cijanid nije stigao progutati. Uhićen je istog trena kao i ostali atentatori. Osuđen je na dvadeset godina zatvora, no umro je već 1918. godine od posljedica tuberkuloze.

Unatoč svoj nespretnosti u pokušaju da ubiju austrijskog prestolonasljednika, plan je izvršen. Ono što je slijedilo bila je lančana reakcija objave rata i bacila je Europu u najveći sukob od Napoleonovih ratova. Rat koji se odigrao zauvijek je promijenio svijet. Mijenjale su se granice, nestajala su carstva, a povijest modernog Balkana mogla je početi.