UZLETOM Domovinskog pokreta, odnosno upliva ove stranke u vlast, sve aktualnija je tema osnivanja muzeja žrtava komunizma.

Hoće li biti panoa posvećenog Tuđmanu?

>>HDZ podržava otvaranje muzeja žrtava komunizma. Anušić: Kadrovska križaljka je gotova

>>Bartulica traži muzej žrtava komunizma. Povjesničar: Hoće li biti pano i o Tuđmanu?

Ova tema komunicirana je još dok se govorilo o koaliciji HDZ-a s DP-om. Sredinom svibnja potpredsjednik vlade i ministar obrane Ivan Anušić rekao je da je HDZ-u ovaj prijedlog prihvatljiv.

Prijedlog je to koji je potencirao Stephen Nikola Bartulica, čovjek koji je u međuvremenu postao europarlamentarac i kojem je Index prvi otkrio nesrazmjer u imovinskoj kartici, odnosno da mu, kad vrati dva obiteljska kredita, ostaje par desetaka eura za život, ali i da ga prehranjuje majka te da se druži s mafijašem.

Muzej očito postaje stvar realnosti. Nejasno je hoće li, kako se to zapitao povjesničar Hrvoje Klasić, imati pano posvećen generalu JNA Franji Tuđmanu. Dio šire priče ovog muzeja jest i što je s drugim zločinima, onim ustaškim, ali i hrvatskim u 1990-im godinama.

Puhovski: Potrebno se baviti i terorom nad Milicom Grubor 1995. godine 

O otvaranju muzeja općenito, ali i po pitanju Tuđmana ili nešto svježijih zločina osim onih komunističkih, opširnije smo razgovarali s filozofom i političkim analitičarem Žarkom Puhovskim.

Kaže da bi prije svega trebalo ovaj ne baš spretan oblik inicijative iskoristiti da se napravi nešto ozbiljno, nešto što nacija nasušno treba, a to je institucionalizirati suočavanje s najružnijim aspektima vlastite prošlosti.

"Po mojem sudu, to bi se moglo učiniti najmanje loše, dobrog tu rješenja vjerojatno nema. Najmanje loše bi bilo ustanoviti nešto poput muzeja ili spomen-mjesta žrtava političkog terora na tlu Hrvatske u 20. stoljeću u rasponu od Stjepana Radića do Milice Grubor 1995. godine.

Ovdje su termini zaista važni, očito je da koncentriranje na žrtve komunizma, ukoliko nije riječ o posve primitivnom ideologemu, implicira potrebu za komemoriranje žrtava drugih poredaka u kojima je teror dolazio do izražaja.

Formula kojom se najčešće vladajući pokušavaju izvući iz ove neprilike svodi se na to da se govori o žrtvama svih totalitarnih poredaka, a to je strogo uzevši pogrešno. Zato jer je paradigmatička politička žrtva Stjepan Radić ustvari žrtva monarhističke diktature, a ne totalitarne. Riječ je o Kraljevini Jugoslaviji, odnosno SHS, kako se već zvala u vrijeme atentata", govori.

"NDH je bila koljačka tiranija"

Dodaje kako je indikativno da je Kraljevina Jugoslavija ubijala daleko najmanje od svih poredaka u Hrvatskoj u 20. stoljeću, a jedino ona nema svoje nostalgičare. Dodaje i kako NDH nije bila totalitarni poredak "jer je totalitaran ne samo onaj koji je obilježen brojnim zločinima nego i masovnom podrškom tim zločinima".

"NDH je bila koljačka tiranija, ali nije imala totalitarnu osobnost kao svoju funkcionalnu karakteristiku. Totalitarni poredak je uspostavila Komunistička partija 1945. Taj je poredak u prvim godinama bio u punom smislu riječi primjeren odrednici totalitarizma, da bi nakon nekoliko godina pokazao potencijal za liberaliziranje i dalekosežno normaliziranje društvenog života premda je politička sfera ostala pod potpunom kontrolom Partije.

Premda je sloboda u javnosti bila u raznim razdobljima više ili manje reducirana i premda je pluralizam bio po sebi suspektan, kad govorimo o 1945., mora se govoriti o oslobođenju jer je dokrajčen poredak NDH, koji jedini u povijesti ništa dobro nije donio osim lažne uporabe hrvatskog imena, ako to nekom znači, i koji je sam sebe jedva održavao na vlasti, tako da zapravo u nijednom trenutku nije kontrolirao više od dvije trećine teritorija i tri četvrtine stanovništva", ističe.

Misli da totalitarizam ne pokriva sve žrtve, teror je bolji termin

Navodi da je oslobođenje 1945. bilo krvavo oslobođenje, praćeno brojnim zločinima koji su se nastavljali godinama poslije, ali je najgora etapa hrvatske povijesti završena, premda uz brojne žrtve.

"Totalitarizam ne odgovara kao oznaka koja bi pokrivala žrtve o kojima treba danas govoriti, jer su još uvijek bitne za hrvatsku prošlost i sadašnjost pa zato treba uzeti termin teror, kojim se vlast služi da bi širila strah.

Terorizam djeluje slično, ali u režiji protudržavnih aktera odozdo. Terorizam širi strah da bi oslabio državnu vlast, teror ga širi da bi tu vlast održao", dodaje i ističe kako bi u muzeju ili spomen-području bilo važno inzistirati na teroru kao djelovanju vlasti.

Slučaj Krste Ljubičića

Navodi i da treba inzistirati na žrtvama i kontekstu u kojem su žrtve stradale, a to znači na djelovanju vlasti koja terorizira svoje pučanstvo. Dodaje da se susrećemo s pokušajima da se izmišlja ljepša prošlost kako se ne bi poremetili uvrijeđeni interpretacijski obrasci.

"Ne govori se o tomu da su jugoslavenski i hrvatski komunisti u razdoblju između dva svjetska rata bili upleteni i u terorističke akcije, jer bi to valjda dovelo do sjene na kasniji komunistički režim, ili se recimo zabašuruje slučaj skojevca Krste Ljubičića, ubijenog u Zagrebu 14. travnja 1937. Fanovi NDH i ustaša žive od priče da su ustaše samo reagirale na srbokomunističku pobunu, a Ljubičić je ubijen četiri godine prije.

Mali spomen-obelisk za Ljubičića je postavljen na mjesto pogiblje u Runjaninovoj ulici u Zagrebu ispred Doma zdravlja. Punih šest godina od 1991. do 1997. bio je stalno prekriven vrećama za smeće. Kad bi netko od susjeda razrezao vreće, idućih dana bi se pojavljivale.

To je samo najprimitivnija bjelodana ilustracija na sve strane proširenog pokušavanja da se prošlost tumači kao dućan sa samoposluživanjem iz kojeg uzimamo samo ono što nam treba", navodi.

"Ideja da se žrtve dijele po većini i manjini je po sebi perverzna"

Dotaknuo se širih reperkusija ove teme.

"Pokušavalo se čak na nepismen način dokazivati prije nekoliko dana u Večernjem listu da je pogrešno govoriti o genocidu nad srpskim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu jer ne postoje sudske presude, ali kao što je poznato, ne postoje niti presude za genocid nad Židovima ili Romima jer se termin genocid pojavio u službenoj upotrebi nakon završetka nirnberških procesa.

Jedan javni govornik, izgubljen u bespućima povijesne zbilje (Slobodan Prosperov Novak na Z1, 11. listopada 2023.), čak je vehementno tražio ukidanje stolpersteina, koji služe za spoticanje prolaznika kako bi ih se podsjetilo da prolaze preko mjesta zločina, praksa je to počela u Njemačkoj koja se širi Europom.

On je kao 'argument' za ukidanje tih 'spotikaonica' naveo da ne treba upozoravati na žrtve većinskog naroda, nego najprije se treba koncentrirati na žrtve neprijatelja - većinskog naroda. Ostavi li se po strani očita glupost kojom se ustaške žrtve tumače kao žrtve hrvatskog naroda, pa se na neočekivanoj strani ulazi u priču o 'genocidnom narodu', ideja da se žrtve dijele po većini i manjini je po sebi perverzna", istaknuo je.

"U Gruborima su ubijani civili tri tjedna nakon Oluje"

Zbog svega navedenog, pokušaja da se uljepša slika ideologije, dodaje Puhovski, potrebno je činjenično prikazati žrtve i kontekst njihovog ubijanja.

"To uključuje i one koji bi vjerojatno najviše pogodili suvremenike i suvremenice, koje idu na dušu današnjoj Hrvatskoj. Slučaj ubojstva u Gruborima je žalosno uvjerljiv primjer toga. Ne samo zato što su ubijani civili, i to već tri tjedna nakon završetka operacije Oluja, nego zato što je i sudskom presudom konstatirano da je došlo do službenog pokušaja prikrivanja tog zločina. Dakle da je taj zločin podržavljen, što znači i socijaliziran", objasnio je.

Izjavio je kako se u svijetu već nekoliko desetljeća raspravlja sporna tema muzealiziranja zločina, naglasivši kako se čini da muzealiziranje na neki način ublažava grozotu zločina. Dodaje da ne samo žrtve nego i počinitelji, neposredni ili zapovjedni, postaju izlošci.

"I to je tema koja se u stanovitom smislu riječi reciklira točno 150 godina otkad je Scotland Yard u Londonu otvorio prvi Crime museum. Većina sudionika u tim raspravama, koliko mi je marginalno poznato, zastupa potrebu da se ovakve kompleksne teme obilježuju kompleksnim spomen-područjima, a ne pojedinačnim muzejskim zgradama.

U Hrvatskoj bi se to moglo činiti i na raznim mjestima, ali i uz jednu vrstu koncentrirane izložbe koja bi pokazala žrtve političkog terora na tlu Hrvatske u zadnjih stotinjak godina i time možda ipak doprinijelo osvještavanju ne samo nacionalne žrtve nego i nacionalne sramote, ne samo političke žrtve nego i političke sramote", kazao je.

"Tuđman je o marševima smrti morao nešto znati"

Dotaknuli smo se pitanja Tuđmana iz uvoda ovog teksta.

"Iz povijesne perspektive lako je pokazati da su ne samo iste skupine, nacionalno ili svjetonazorski određene, bile u različitim razdobljima i na različitim terenima i u poziciji žrtve i počinitelja. To se odnosi i na pojedince. Mladi komunisti koji su bili žrtve ustaškog terora, ako bi ih se uhvatilo kao ilegalce u gradu ili šumi, kasnije su katkad terorizirali ne samo zarobljene ustaše nego i brojne civile.

Tuđman je primjerice bio mladi kapetan jugoslavenske vojske u vrijeme Bleiburga i marševa smrti, a o čemu je svakako morao nešto znati u realnom vremenu. Bio je politička žrtva tog režima u 1970-ima i čovjek koji je u 1990-ima odlikovao javno poznate počinitelje zločina nad obitelji Zec, time je zločin učinio elementom terora nad srpskom manjinom u Hrvatskoj.

Takve sudbine bi trebalo, ako je moguće, teritorijalno, kronologijski ili po svjetonazorskim izvorima terora okupiti i izložiti, jer se predugo živjelo u ugodnoj zabludi da samo 'njihovi' djeluju teroristički, a naši se brane. Činjenica da je ta zabluda zapravo globalnih razmjera doista je slaba utjeha", zaključio je Puhovski.

Za kraj istaknuo je i jednu zanimljivost.

"S obzirom na izrazito nisku razinu povijesne svijesti većine ljudi u Hrvatskoj, ne treba primjerice ni ovih dana očekivati da će hrvatski nogometaši boraveći u elegantnom resortu u Neuruppinu obratiti pažnju na to da je u tom gradiću bila ustrojena prva nacistička 'bolnica', zapravo institucija za eliminaciju duševno bolesnih", kazao je Žarko Puhovski.