DEJAN STANKOVIĆ, jedan od najboljih srpskih nogometaša svih vremena, prisjetio se dramatičnih okolnosti pod kojima su odigrane nezaboravne utakmice Srbije i Crne Gore s Hrvatskom u kvalifikacijama za Euro 2000. U Beogradu je bilo 0:0, a u Zagrebu 2:2. Na Euro je tako otišla SiCG, a Hrvatska, tada treća na svijetu, ispala.

"Boban je odigrao odlično na Marakani, ali Mihajlović je na Maksimiru bio duplo bolji"

"I prođe taj Beograd, bilo je 0:0, imali smo naše šanse, imali su i oni, ali ostalo je 0:0. Sjećam se stative. Zvone Boban je odlično odigrao utakmicu, a kakav je on bio u Beogradu, Miha je bio duplo bolji u Zagrebu. A evo i anegdote - kada su izvučene grupe kvalifikacija, bili smo u karanteni. Sjećam se, Miha je rekao: 'Ja bih volio da posljednju utakmicu igramo u Zagrebu i da ta utakmica odlučuje hoćemo li mi ići na Euro ili oni.' Kažem mu: 'Čekaj bre, ćale, stani malo, što bi baš tamo da idemo i da ta utakmica odlučuje, daj da tu utakmicu igramo u Beogradu.' Kaže: 'Ne, ja bih volio baš u Zagrebu.'

"Ništa u Zagrebu nije bilo normalno, ali meni kao klincu je bilo simpatično"

I ždrijeb se namjesti da mi posljednju utakmicu igramo u Zagrebu. Njima falilo nekoliko igrača - Boban, Bilić, još neki. Pa sam dolazak u Zagreb, samo zatvaranje u hotel, sve što je bilo uoči utakmice oko nas, čak i osluškivanja u hotelu, nije bilo baš normalno. Ali opet, meni kao klincu je bilo simpatično. I taj razgovor Mihe sa starim prijateljem (Štimac), leđa o leđa, u hotelu, to je ostavilo snažan dojam. Razgovarali su preko ramena zato što je tu bilo dosta ljudi raznih branši u hotelu - ovakve policije, onakve policije. Pa njih dvojica pričaju o periodu rata, sve što se događalo tijekom rata, znamo njihov slučaj, pa Štimac kaže kako su spremili veselje, a Miha mu odgovori: 'Odlično, pokvarit ćemo vam to slavlje'", priča Stanković za Sportal i nastavlja:

"Zagrijavanje, umjesto da budeš lakši svaki korak, ti si sve teži, propadaš kroz travu Maksimira. To nikad nisam doživio"

"I tako se tu završava boravak u hotelu, slijedi odlazak na utakmicu. To zagrijavanje, umjesto da budeš lakši svaki korak, ti si sve teži, propadaš kroz travu Maksimira. To nikad nisam doživio kao tada. A kad netko pogleda tu sliku prije utakmice, vidjet će da su svi ozbiljni, samo se Miha i ja smijemo. Zato što je Siniša otrčao ispred istoka, prekrstio se na zastavu 'Vukovar '91.' Ja sam ga zvao, on me nije čuo od buke, pa mi je bilo drago kad sam ga vidio s osmijehom od uha do uha. I onda me je nekako čuo i došao da se slikamo grupno i na toj slici se mi zato jedini smijemo. I onda je utakmica ispisala svoju povijest. Kreće utakmica, oni daju gol, mislim se: 'Nek ste ga dali, samo se vi radujte, dat ćemo ga i mi.' I onda Miha bude najbolji, igrao je za desetku. Dizao je prekide, šutirao odakle god je stigao, pogodio Peđu i mene u leđa, ušle lopte u gol... Nezaboravna večer."

"Nisam trebao biti pred golom, ali nitko me nije čuvao, a Ladić je kiksao..."

"Gol u Zagrebu protiv treće reprezentacije svijeta je nešto posebno", govori Stanković i dodaje: "Da objasnim taj gol. Ja nisam ni bio u planu da skačem. Ali jednostavno, kad idem polako prema šesnaestercu, vidim da me nitko ne čuva. I dalje idem, i dalje me nitko ne čuva. I onda kad je bilo tako, mislim se što ne bih išao do kraja. I onda, naravno, ovaj gospodin s lijevom nogom, što može donijeti loptu kao rukom, ubaciš se i ona dođe. Ok, imaš sreću da Ladić napravi kiks kroz ruke, ali neplanirano sam išao na loptu, vidim da su me pustili i to sam iskoristio."

"Jedna od top tri ili četiri večeri u mojoj karijeri"

Kraj u Zagrebu značio je euforiju za Srbiju, svjedoči Stanković: "Kada sam vidio da klupa utrčava i slavi, pomislio sam: 'Pa dobro, što slavite, imamo još i baraž', a onda čujem Budu Vujačića koji viče: '1:1 u Skoplju, 1:1 u Skoplju!' I tu nastaje euforija. Idemo izravno na Euro. To je bila jedna od top tri ili četiri večeri u mojoj karijeri."

Ratne rane bile su svježe. Prošle su samo četiri godine od sukoba. Stanković govori da se usprkos tome osjećao sigurno u Zagrebu. "Osjećali smo se sigurno, nije bilo nikakvih problema. Bilo je tu puno i naše policije i njihove policije. Tenzije, ali sigurne. Kuckali su na vrata hotela, uzvikivali ispred hotela, ali to je normalno, to smo shvaćali kao izazov", zaključio je.