SMATRALI su ih zločestom, lijenom, neodgojenom, čak i glupom djecom. Danas misle da jedu previše šećera i da previše bulje u razne ekrane, kaže prevoditeljica Ivana, koja, kao i njezin sin predškolske dobi i njezin odrasli bratić, ima ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder), neurološki poremećaj koji utječe na razvoj mozga i aktivnosti vezane uz pažnju, kontrolu impulsa i hiperaktivnost.

"Moj sin ima sve najčešće simptome ADHD-a u dječjoj dobi, kao što su hiperaktivnost, impulzivnost, slaba pažnja i loša samoregulacija emocija, koja se u toj dobi u prvom redu ogleda u lošoj toleranciji na frustraciju. No ima i ostale simptome, poput upadanja u razgovor drugima i nestrpljivosti. Ne može čekati ni na što, primjerice, u redu za sladoled", tumači Ivana.

Problemi u vrtiću i školi

Jedan od problema njezinog sina je i to što nema potrebu za spavanjem tijekom dana pa u vrtiću ne može biti miran i tih dok druga djeca spavaju.

"Nažalost, organizacija u vrtiću je takva da je asistentica, koju je dobio prije nekoliko mjeseci, s njim samo dio vremena dok druga djeca spavaju pa dio vremena mora ležati i mirovati, što je njemu jako teško, praktički nemoguće. On bi stalno skakao i penjao se po namještaju", govori Ivana.

Djeca s ADHD-om u školskoj dobi nastavljaju imati slične probleme.

"No tada loša pažnja i koncentracija počinju dodatno uzrokovati probleme u usvajanju gradiva pa imaju lošiji školski uspjeh nego što bi inače mogli postići s obzirom na svoju inteligenciju i druge sposobnosti", dodaje naša sugovornica.

Simptomi kod odraslih

ADHD se najčešće i najjasnije prepoznaje kod djece, ali nije prisutan isključivo kod njih. Ivana ima većinu simptoma ADHD-a u odrasloj dobi.

"Hiperaktivnost do tada iščezne, odrasli s ADHD-om ne trče neprestano niti se penju po namještaju, ali psihomotorni nemir i dalje ostaje. Mi, koji ga imamo, ne možemo dugo sjediti mirno, stalno se moramo dizati i udaljavati od stola, a fizička hiperaktivnost uglavnom se pretvara u mentalnu. Ne možemo prestati razmišljati, misli samo nadiru jedna za drugom bez ikakvog reda.

Loša pažnja, distraktibilnost i slaba samoregulacija emocija ostaju. Srećom, ja sam vrlo znatiželjna i imam natprosječan IQ pa u školi nisam bila loša učenica, a kod upisa na fakultet imala sam svu slobodu birati što ću studirati pa sam izabrala ono što me zanimalo. To mi je puno značilo jer ljudi s ADHD-om mogu lakše održavati pažnju na sadržaju koji im je zanimljiv.

Loša samoregulacija emocija i loše nošenje sa stresom uzrokuju probleme u međuljudskim odnosima. Ja sam naučila kontrolirati svoje emocije tako da njihovu silinu ne pokazujem prema van, no to me iscrpljuje i uzrokovalo mi je psihosomatske bolesti, kao što su refluksni ezofagitis, kronični gastritis i upalna bolest crijeva. Zbog loše koncentracije manje sam efikasna; za istu količinu posla treba mi više vremena nego što bi trebalo neurotipičnoj osobi. Zbog neprestane aktivnosti uma jako slabo spavam pa mi slabi imunitet i jako sam podložna infekcijama", žali se Ivana.

ADHD nije novi poremećaj ni izmišljotina

Budući da se tek u novije vrijeme sustavno prepoznaje, dijagnosticira i tretira, neupućenima se može činiti da je ADHD neka nova dijagnoza izmišljena kako bi se (pre)medikaliziralo nešto što je zapravo problem odgoja i novih tehnologija.

U stvarnosti je poremećaj čiji simptomi odgovaraju ADHD-u prvi opisao nizozemski liječnik Cornelius Kloekhof u svojem priručniku na latinskom još 1753. Nakon toga se spominjao u medicinskim priručnicima iz 1775. i 1798., a također su poznata predavanja o njemu britanskog pedijatra Georgea Stilla iz 1902.

Ključni uzroci ADHD-a

Uzroci ADHD-a su složeni i uključuju kombinaciju genetskih, okolišnih i neurobioloških čimbenika.

ADHD ima snažnu genetsku komponentu i često se javlja u obiteljima. Studije blizanaca i obitelji sugeriraju da genetika može objasniti između 70% i 80% varijacija u simptomima ADHD-a.

Neuroznanstvena istraživanja otkrila su da kod osoba s ADHD-om postoje određene razlike u veličini i aktivnosti nekih dijelova mozga, među ostalim, u prefrontalnom korteksu, koji je uključen u izvršne funkcije, kao što su planiranje, donošenje odluka i kontrola impulsa.

Istraživanja su također pokazala da je ADHD povezan s neravnotežom u razinama neurotransmitera, posebno dopamina i norepinefrina, koji igraju ključnu ulogu u pažnji i kontroliranju impulsa.

Izloženost toksinima tijekom trudnoće, kao što su alkohol, duhan i određeni lijekovi, također može povećati rizik od razvoja ADHD-a kod djece. Slično vrijedi i za komplikacije pri rođenju, poput prijevremenog porođaja ili niske porođajne težine.

Okolišni čimbenici, kao što su izloženost olovu ili drugim toksinima, prehrambeni faktori i socioekonomski status, također mogu igrati ulogu u razvoju ADHD-a. Konačno, stresni obiteljski uvjeti, kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje, iako nisu izravni uzroci, mogu pogoršati simptome ADHD-a ili pridonijeti njihovom izražavanju.

Prevalencija ADHD-a kod djece varira, no procjene se kreću od 5% do 10%. Ove varijacije mogu biti posljedica razlika u metodama dijagnosticiranja, kriterijima koji se koriste te geografskim i kulturnim faktorima.

Jedna studija pokazala je da je u SAD-u prevalencija ADHD-a među djecom u dobi od 3 do 17 godina oko 9.8%, s razlikama među različitim dobnim skupinama: 2.2% kod djece od 3 do 5 godina, 10% kod djece od 6 do 11 godina te 13.2% kod adolescenata od 12 do 17 godina. Podaci različitih studija pokazuju da prevalencija ADHD-a među djecom raste.

Tretman ADHD-a

Liječenje ADHD-a obično uključuje kombinaciju lijekova (onih koji pomažu u poboljšanju pažnje i samokontrole), kognitivno-bihevioralne terapije (koja pomaže djeci razviti socijalne, emocionalne i vještine planiranja), podršku u školi (individualizirani obrazovni pristup i podrška učitelja) i trening za roditelje (roditelji uče kako najbolje odgovoriti na probleme svoje djece u ponašanju).

Ivana kaže da su neki lijekovi kontroverzni, ali samo ako su ljudi loše informirani.

"Da, neki od lijekova koji se upotrebljavaju za liječenje su stimulansi središnjeg živčanog sustava, primjerice, metilfenidat i amfetamini, pa imaju potencijal za razvoj ovisnosti, no samo ako se zloupotrebljavaju i ne uzimaju na način koji je propisan. Odnedavno amfetamine više nije moguće ni zloupotrebljavati jer su ih proizvođači zaključali nekim kemikalijama tako da ih samo jedan enzim koji se nalazi u ljudskim crijevima može razgraditi kako bi se otpustili u krvotok i mozak", tumači.

U Hrvatskoj amfetamini nisu ni registrirani, a time ni dostupni kao lijekovi za ADHD. U upotrebi je samo metilfenidat (lijekovi naziva Concerta i Mefeda).

Odrasli s ADHD-om uglavnom ostaju neprepoznati

U Hrvatskoj je ADHD kod djece prepoznat, dijagnosticira se i ona dobivaju podršku edukacijskih rehabilitatora, dječjih psihologa ili psihijatara te asistenata u vrtiću ili u školi.No o ADHD-u u odrasloj dobi malo se zna i malo je stručnjaka koji mogu pomoći u dijagnosticiranju i kasnije u terapiji.

Izv. prof. dr. sc. Daniela Cvitković s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu kaže da se sve donedavno smatralo da je ADHD poremećaj koji se javlja samo u dječjoj dobi.

"Sada znamo da traje cijeli život; kod nekih osoba se problemi smanjuju, a kod mnogih povećavaju, naročito kod onih kojima ADHD nije prepoznat u djetinjstvu. Često se ne prepoznaju simptomi kod djece koja imaju više problema s pažnjom nego s hiperaktivnošću ili impulzivnošću te kod onih s iznadprosječnom inteligencijom", govori Cvitković.

"U odrasloj dobi poteškoće s pažnjom su i dalje prisutne, hiperaktivnost zamjenjuje unutarnji osjećaj nemira. Mnogi odrasli s ADHD-om i dalje ne mogu mirno sjediti, a impulzivnost se očituje kao nestrpljivost. Ove poteškoće mogu rezultirati izazovima u radnom okruženju; češće su zaposleni na niže rangiranim poslovima, češće dobivaju otkaze i imaju niže plaće. Poteškoće u odnosima traju cijeli život. Postoje teškoće i u izvršavanju svakodnevnih obaveza, od kašnjenja do zaboravljanja na obaveze ili odgađanja, što sve zajedno može rezultirati emocionalnim poremećajima, kao što su depresivnost, anksioznost i problemi sa spavanjem.Odrasli s ADHD-om u većem su riziku za razvoj ovisnosti o alkoholu i drogama", tumači Cvitković.

Terapija i podrška pomažu

Zagrebačka profesorica ističe da adekvatna medikamentozna terapija, savjetovanje i/ili psihoterapija koju provode educirani stručnjaci može pomoći u ublažavanju teškoća, razvijanju vještina planiranja i organizacije te lakšem nošenju s izazovima.

"Važna je i podrška partnera, prijatelja i roditelja. Osim toga, važno je da se i djeca i odrasli s ADHD-om, kao i svi ostali, zdravo hrane, redovito bave fizičkim, rekreativnim aktivnostima te borave u prirodi. Naročito su korisne vježbe joge, kod kojih kombinacija pokreta i pravilnog disanja smanjuje stres i nemir, poboljšava raspoloženje i može poboljšati pažnju", dodaje.

Savjeti za roditelje

Kako prepoznati simptome ADHD-a kod djeteta?

" Ako primjećujete da vaše dijete kontinuirano ima kraću pažnju kod učenja i u igri, ako aktivnosti poput spremanja za školu dugo traju, ako dijete treba češće podsjećati na zadatke koje treba napraviti, ako primjećujete da je zaboravno, da gubi stvari, da ne dovršava stvari koje je započelo bilo za školu, bilo u igri, ako je stalno u pokretu ili se stalno vrti, meškolji, ne može mirno sjediti, ne može čekati na svoj red češće od druge djece ili ima burnije reakcije u odnosu na drugu djecu, ako češće krši pravila, moguće je da ima ADHD. Ako zbog ovih karakteristika ima probleme s učenjem, pisanjem zadaća, druženjem s vršnjacima ili u školi, bilo bi dobro da porazgovarate sa stručnjakom - psihologom, edukacijskim rehabilitatorom, liječnikom ili nekim drugim stručnjakom koji će vas uputiti gdje učiniti procjenu", tumači Cvitković.

Ako dijete dobije dijagnozu ADHD-a, potrebno je, kaže, nastaviti školovanje po redovnom programu uz individualizaciju pristupa, što s edukacijsko-rehabilitacijskom podrškom u učenju može dati vrlo dobre rezultate.

Savjeti općenito za sve

Djeci i odraslima s ADHD-om potrebno je razumijevanje okoline - učitelja, vršnjaka, roditelja, partnera, prijatelja i općenito svih ljudi u društvu. Nerazumijevanje i stigmatizacija samo mogu pogoršati probleme s kojima već žive i oni i njihovi roditelji ili partneri.

Cvitković upozorava da postoje mnogi mitovi i pogrešne predodžbe o ADHD-u.

"Jedan od najčešćih mitova je da je ADHD rezultat lošeg roditeljstva ili nedostatka discipline, što nije točno. Ako okolinu educiramo zašto se djeca i odrasli s ADHD-om ponašaju onako kako se ponašaju, što je ADHD, što možemo očekivati, a što ne od osoba s ADHD-om, smanjit ćemo osuđivanje i stigmatizaciju, a povećati razumijevanje i pružiti im potrebnu podršku."

Cvitković kaže da je važno naglasiti da osobe s ADHD-om mogu biti uspješne i u školi, uz odgovarajuću podršku, i u poslu, naročito ako izaberu posao koji ih zanima. "Čak mogu biti kreativniji od ostalih, a ako ih nešto zanima, mogu biti uronjeni u to što rade i postići izvrsne rezultate", poručila je naša znanstvenica.