IVAN RADELJIĆ (43) je od kraja devedesetih do 2015. godine bio branič Hajduka, Zadra, Šibenika, japanske Cerezo Osake, zaprešićkog Intera, Slaven Belupa, njemačkog Energie Cottbusa, turskih klubova Genclerbirligija i Antalyaspora te RNK Splita, u kojem je završio karijeru.

Rođeni Imoćanin odmah se posvetio trenerskom poslu. Niželigaši Hrvace i Split bili su mu prvi poslovi, a potom je na početku aktualne sezone postao pomoćnik Ricarda Moniza u Slavenu. Nizozemski stručnjak zadržao se svega sedam utakmica na klupi koprivničkog prvoligaša, gdje ga je naslijedio Roy Ferenčina. No, ni on nije dočekao kraj sezone jer je smijenjen početkom travnja.

Red je potom došao na Radeljića, kojem je Slaven Belupo tako postao prvi trenerski posao u SuperSport HNL-u. U šest susreta pobijedio je Goricu (4:1) i Rudeš (1:3), a izgubio od Hajduka (0:1), Istre (3:0), Lokomotive (2:1) i Dinama (2:3). Neovisno o susretu posljednjeg, 36. kola s Rijekom, slavenaši će sezonu završiti na devetom mjestu.

Radeljić je u intervjuu za Index govorio o iskustvu treniranja u SHNL-u te se prisjetio bogate igračke karijere tijekom koje je kao branič osvojio naslov prvaka Hrvatske s Hajdukom 2001., igrao s Igorom Štimcem i Slavenom Bilićem i borio se s Franckom Riberyjem. U Turskoj su ga gađali narančama i jabukama, a ispričao je i što je doživio s pokojnim Miroslavom Ćirom Blaževićem u A selekciji Bosne i Hercegovine.

Početkom travnja postali se glavni trener Slaven Belupa, u kojem ste naslijedili Roya Ferenčinu. Sezona je gotovo završena pa nam recite - kakav je osjećaj biti trener u SHNL-u?

Ovo je drugi sport. Odgovornost i obaveze su veći, stoga je potrebno uhvatiti se sa svime ukoštac. Treneri se školuju kako bi vodili klub u prvoj ligi. Velika je čast biti među deset trenera u SHNL-u.

Ostvarili smo pobjede koje smo trebali, u Puli smo protiv Istre bili malo lošiji, a u preostale tri utakmice s Lokomotivom, Hajdukom i Dinamom smo bili al pari, ako ne i bolji. Zaslužili smo puno više, ali jednostavno nam nisu dali. Zadovoljan sam nastupima svojih igrača, no nije sve bilo do nas, malo su i suci utjecali svojim kriterijima.

Slaven Belupo je smijenio dvojicu trenera te će sezonu završiti na devetome mjestu. Što kažete na to?

Kada sam došao, rekao sam da Slavenu ovdje nije mjesto. Pokušali smo izvući maksimum, ekipa puno bolje izgleda no što je izgledala ranije. Da nije bilo čudnih odluka, uzeli bismo bodove Lokomotivi, Hajduku i Dinamu te bi tablica drugačije izgledala. U zadnjih deset kola mi smo najoštećenija ekipa u SHNL-u, to garantiram. Da, nisam zadovoljan suđenjem i to moram reći.

Ljudi žive od nogometa, ovo nam je posao. U konačnici, Ferenčina je dobio otkaz nakon sudačke pogreške protiv Varaždina. Kako ću onda biti zadovoljan? Trudimo se, radimo i borimo, a onda netko vidi igranje rukom koja tri tjedna ranije nije dosuđena. Ako nije faul, nije, ali onda ne može biti ni Dinamu ni Hajduku. Kriteriji su katastrofa u SHNL-u.

Na početku sezone radili ste s trenerom Ricardom Monizom. Koja je razlika između njega i Ferenčine?

Obojica su vrhunski stručnjaci. Moniz nije bio svjestan sredine u koju je došao, treninzi su mu bili ekstremni. Dali su rezultate, ali naš mentalitet to nije mogao prihvatiti.

Ferenčina je moj prijatelj i odličan trener. Jednostavno mu se neke stvari nisu poklopile. Isprva je imao dobar rezultat, a onda je upao u sivilo. Ali to je tako u trenerskom poslu, sve ekipe u SHNL-u su imale takvu fazu ove sezone.

Pohvalili ste Slavenova krilnog napadača Patrika Marića (16), kojem ste omogućili debi protiv Istre, a onda je zabio gol Gorici. Izjavili ste da je on, još uvijek kadet, „budućnost hrvatskog nogometa” i „jedan od većih talenata koje ste vidjeli u karijeri”. Što nam više možete reći o njemu, zašto je poseban?

Uz igračke kvalitete, sviđa mi se Marićeva glava, svejedno mu je igra li protiv Dinama ili kadeta Lučkog. Isključi se kada igra i to mu je veliki plus. Još je dijete i treba ga dozirati, no pred njim je sigurno blistava karijera ne bude li, ne daj Bože, kakve ozljede. Dugo nisam vidio da se dijete tako uklopilo u seniorski nogomet.

Osim Marića, od mladih igrača imamo Adriana Jagušića, Zvonimira Katalinića, Leona Bošnjaka, Erika Riđana... U Slavenu među klincima ima puno kvalitete, koju ćemo pokušati izvući iduće sezone.

Je li pred Vas kao trenera stavljen zadatak da što je više moguće koristite mlade igrače?

Nemam problem s time jer su kvalitetni. Ne bih išao kontra sebe da je razlika u kvaliteti ogromna. Ako su igrači usporedivi, uvijek je bolje koristiti mladog domaćeg igrača. 

S početka njihovih karijera prebacimo se na početak Vaše karijere. Kako je to izgledalo?

Počeo sam igrati u Vinjanima, nakon čega sam kratko prešao u Imotski, a onda me put odveo u Hajduk, gdje sam prošao sve omladinske kategorije, potpisao prvi profesionalni ugovor i proveo četiri godine među seniorima.

Kako ste uopće završili u Hajduku?

Radio sam s pokojnim ocem, koji je bio trener. U Imotskom se održavao turnir klinaca i Hajduk me došao pogledati. Proba je išla preko njega, poklopilo se puno stvari. Hajduk mi je izašao ususret jer sam prvu godinu samo igrao utakmice te išao u školu u Imotskom.

U Hajduk ste došli 1994. godine. Što Vam je kao djetetu iz Imotskog značilo igrati za njega?

Hajduk je religija u Dalmaciji, on je više od kluba. Svima je bila čast igrati za njega, trenirali bi i gledali ga, težili su njemu. Meni su se stvari poklopile, dok drugima nažalost neće nikada, no to je tako u nogometu.

Igračku karijeru proveli ste u Hrvatskoj, Japanu, Njemačkoj i Turskoj. Jeste li igdje vidjeli zaluđenost za klubom kakva vlada ovdje za Hajdukom?

Nisam u klubovima u kojima sam ja igrao. Energie Cottbus ima veliku bazu navijača, ali tako nešto nisam vidio. 

Hajduk Vas je u sezonama 2000./2001. i 2002./2003. slao na posudbe u drugoligaša Zadar i prvoligaša Šibenik. Kako ste gledali tada na posudbe i kako Vam je bilo u tim klubovima?

Tražio sam posudbe i one su za mene bile veliki plus. Na dulje staze bih tih godina imao premalu minutažu u Hajduku. U Šibeniku sam bio standardan cijelu sezonu, što je bila ogromna stvar. Preporučio bih mladim igračima da ne čekaju mrvice.

Potrebno je priviknuti se na seniorski nogomet, koji je drugi sport u odnosu na juniorski. Tko se najbolje prilagodi, taj će isplivati. Posudbe su mi pomogle i kasnije sam bio spremniji za ambicije Hajduka, za koji sam upisao 50-ak nastupa. Mogao sam napraviti i više, no svima nama Dalmatincima je čast igrati za Hajduk, a ja sam to osjetio.

Mislite li da ste zaslužili više prilika u Hajduku? 

Treneri su tada bili takvi, imali su svoje vizije. Osim toga, kvaliteta igrača je bila enormna i bilo je teško probiti se do prve ekipe. Ogromna je razlika u kvaliteti ondašnjeg i današnjeg nogometa. Primjerice, ja sam ušao u svlačionicu, a tamo su bili stoperi Igor Štimac, Slaven Bilić i Ante Miše. Teško mi je s 19 godina bilo dobiti osobitu minutažu.

Posljednjih godina povukla se rasprava o nikad jačem SHNL-u. Mislite li da je početkom 21. stoljeća ipak bio bolji?

Danas je nikad izjednačeniji, ali je prije bio kvalitetniji. Prije je bila veća razlika između Dinama i Hajduka te ostatka lige. No, dobro bi se dalo raspravljati o kvaliteti igrača.

Kakvi su bili Štimac i Bilić?

Bilo je sigurnije igrati s obzirom na Šimčev gard i pojavu. Bilić je čovjek na mjestu, jedna od pozitivnijih ličnosti HNL-a. Tko je god igrao s njime, neće o njemu reći lošu riječ. Opušten i pristupačan lik, kako prema meni kao tadašnjem klincu, tako i prema onima s kojima je bio u generaciji Vatrenih. Sa svima je imao vremena popiti kavu.

Kako ste se s 18 godina osjećali u svlačionici s takvim igračima?

A kako ću se osjećati? Uđem u svlačionicu, a unutra Milan Rapaić, kojeg sam gledao prije par godina. Bog Perugie i Fenerbahčea, nakon kojih se vratio u Hajduk. Ili, na primjer, Goran Vučević. To su baš bili igrači. Zbog svih njih govorim da je tada individualna kvaliteta bila veća.

S Hajdukom ste u sezoni 2000./2001. bili prvak Hrvatske, s jednim bodom ispred Dinama. Čega se prvog sjetite iz te sezone?

Karaktera naše ekipe. Uz navedene, u njoj su, među ostalima, bili Ivan Bošnjak i kasnije Hrvoje Vejić, Darijo Srna i Mario Carević su napravili velike karijere, a Srđan Andrić bio mi je jedan od dražih suigrača. Imali su hajdučki gard. Dinamo je igrački bio kvalitetniji, no mi smo u teško sezoni isplivali na dišpet.

Dinamo u naredna dva desetljeća dominira hrvatskim nogometom.

Dinamo je sport za sebe. Kad je i malo lošiji, opet ispliva i stvori deset bodova prednosti. Danas ima ogromnu igračku kvalitetu, primjerice u Bruni Petkoviću. Dinamo ima igrače koji rješavaju utakmice jednim potezom. Čak i kad nisu na najboljoj razini, okrenut će utakmicu na svoj mlin.

U ovoj sezoni pomogli su i Hajduk i Rijeka, koja je doživjela pad. Hajduk je imao unutarnje probleme iako je imao komotnu situaciju te se nikad lakše nije mogao uključiti u borbu za titulu. Na kraju je ostao 15 bodova iza Dinama. Hajduk je dolaskom Ivana Perišića i uz Marka Livaju trebao biti mirniji. Dinamo mu, mislim, uz nastup u Konferencijskoj ligi ne bi mogao parirati.

Dinamo je čekao mali kiks. Kad je najteže, dobio je obje utakmice na Poljudu u SHNL-u i SuperSport Hrvatskom kupu i na taj se način resetirao. Čestitam Dinamu na zasluženoj trostrukoj kruni, to je viša razina kvalitete u odnosu na nas ostale.

Spomenuli ste važnost mirnoće za Hajduk... S obzirom na to da ste iz dalmatinskog kraja te ste igrali za Hajduk, koliki je pritisak na igrače?

Ogroman, i to je najveći problem. Ljudi previše vole Hajduk, emocije su velike i neki igrači to ne mogu podnijeti. Članovi moje generacije su mogli, ali novi klinci ne mogu, izgore u svemu tome i to im je preveliko breme. Ali to je tako, treba pričekati novu generaciju koja će moći.

Nitko u Hrvatskoj nema bazu navijača kao Hajduk, oni žive za klub. Trenutno ne ide, ali treba biti strpljiv i doći će generacija koja će moći. 

Kako je 2003. došlo do Vašeg transfera u japansku Cerezo Osaku, u kojoj ste bili do siječnja 2005. godine?

Istekao mi je ugovor s Hajdukom i bio sam na prekretnici. Hajduk mi je nudio produljenje ugovora, no baš sam supruzi na kavi rekao da neću ostati. Istovremeno je zaprešićki Inter ušao u ligu, a trener mu je bio Josip Kuže, koji je s mojim pokojnim ocem bio u vojsci.

Zvao je mog oca, koji mi je rekao da odlučim. Supruga me pitala kako i zašto Zaprešić, no podržala me. U Interu sam bio šest mjeseci, i to sam igrao na desnom bočnom. Odigrao sam fantastično i dogodio se transfer u Osaku, koji je tako transferom pomogao Interu da financijski preživi.

Kako je bilo u Japanu?

Život je bio težak. Otišli smo Kruno Lovrek i ja, no on se rano ozlijedio, pa sam ostao sam. Trener Osake bio je Fuad Muzurović, koji mi je kasnije bio izbornik u reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Ekipa je bila malo lošija, a liga, hrana i klima teški. Previše je vlage u zraku, zbog čega je potrebno 6-12 mjeseci za prilagodbu. 

Kvalitetom smo iznad njih, ali Japanci su uporni i radišni. Bilo je to lijepo iskustvo u lijepom gradu. Igrači se ondje često mijenjaju jer postoji pravilo o trojici stranaca. Promijeni li se trener, dolaze novi igrači. Ne znam tko je tamo izdržao dulje od godine ili dvije.

Od 2005. do 2006. bili ste ponovno član zaprešićkog Intera.

Tako je, igrali smo Kup UEFA s Crvenom zvezdom. Bila mi je to odlična sezona, nakon koje sam se trebao vratiti u Hajduk. Išao sam čak i na pripreme s trenerom Ivanom Gudeljom, ali nešto je zapelo s ugovorom. Bio sam jedan od boljih igrača HNL-a u to vrijeme i iz Hajduka su rekli da me žele vidjeti.

Dobio sam papire, ali zapelo je u pregovorima, pa se pojavio Slaven Belupo s Robertom Markulinom (trenutni predsjednik Slavena, op. a.), mojim velikim prijateljem i jednim od najpozitivnijih ljudi u SHNL-u. Reagirao je u sekundi, došao je po mene u Split i otišao sam na pripreme sa Slavenom, čiji trener je tad bio Elvis Scoria. Naredne godine bile su najbolji period u mojoj karijeri.

U zaprešićkom Interu ste se mimoišli s Lukom Modrićem, čija je posudba iz Dinama u siječnju 2005. završila kada ste Vi došli. S druge strane, igrali ste s Vedranom Ćorlukom, koji je postao sjajan reprezentativni branič Hrvatske. Što možete reći o njemu?

Vidjelo se da će biti klasa od igrača. Stariji sam od njega valjda deset godina, a već je tada izgledao zrelije od mene. S njim se nije moglo promašiti, baš je čovjek na mjestu. Izdvajali su ga mirnoća i vrhunska tehnika. Dugo nisam vidio igrača koji je igrao tako inteligentno. U Interu smo imali baš dobru ekipu, skoro smo bili i prvaci.

Što se poklopilo da ste u Slavenu, kako kažete, od 2006. do 2008. proveli najbolji dio karijere?

U Slavenu sam najbolje igrao. Bio sam kapetan, sredina mi je legla, a ljudi, ekipa i klub su bili odlični. Godine 2008. napravio sam transfer u Energie Cottbus, šteta je što nisam ostao još jednu sezonu.

Baš smo bili vrhunska ekipa s trenutnim trenerom Rijeke Željkom Sopićem, Daliborom Poldrugačem, Bojanom Vručinom, Mateasom Delićem, Marijom Dodikom... Imali smo Galatasaray na konopcima u Europi, a Dinamo i Hajduk se baš nisu protiv nas naigrali u Koprivnici.

Kako gledate na to da je Slaven Belupo u posljednjih deset godina prosječna ekipa SHNL-a?

SHNL je sada izjednačen, a ljudi se u klubu stvarno trude. Nismo u situaciji dovesti top igrače, stoga se tražimo i moramo pogoditi s igračima. Svake sezone moramo prodati dvojicu-trojicu. Recimo, od početka sezone prodali smo trojicu najboljih igrača: krilne napadače Antu Crnca i Arbera Hoxhu koji su radili razliku, a otišao je Benedik Mioč u zadnjih četiri-pet kola.

Jednako tako je teško Dinamu nadoknaditi Brunu Petkovića i Martina Baturinu, bez njih ekipa nije ista. Imali smo sreće što je iskočio Matej Šakota, što je Tomislav Štrkalj odigrao sezonu života i što je Ante Šuto pokazao određenu kvalitetu.

Daj Bože da mali Marić bude nositelj igre. U tom smjeru idemo i potrebno nam je strpljenje. Slaven je bio najbolji kad su bazu činili domaći igrači. Na dobrom smo putu.

U siječnju 2008. potpisali ste za Energie Cottbus. Je li to bio najveći transfer Vaše karijere?

S obzirom na to da sam igrao Bundesligu, jest. Ne može svatko doživjeti takve utakmice. Imao sam sreću što je Bayern tada bio najjači u povijesti, stavio bih ruku u vatru za to. Poklopilo nam se da smo 2008. - kad smo se borili za ostanak, a Bayern za prvaka - pobijedili Bayern 2:0. U njemu su tad igrali Oliver Kahn, Ze Roberto, Franck Ribery, Arjen Robben...

Mi smo ostali u ligi, a Bayern je bio iza prvaka Wolfsburga. Svaka utakmica u Bundesligi je bila teška. Da, Cottbus je klub niže kvalitete, no trebalo je doći do toga da igram u ligama Petice.

Odmah ste u proljetnom dijelu sezone 2007./2008. postali standardni u Cottbusu. Kako Vam je bilo tih prvih mjeseci u Bundesligi, kada ste kao 14. osigurali ostanak?

Koliko para, toliko muzike. Klub je imao budžet s kojim se krpao, u odnosu na Bayern to je bilo ništa. Ipak, uspjeli smo isplivati. Pripreme kod slovenskog trenera Bojana Prašnikara bile su užasno teške, nikada nisam doživio tako nešto. Tko je to preživio, svaka mu čast.

U sezoni 2008./2009. smo ispali iz lige nakon dokvalifikacija u kojima smo izgubili od Nürnberga (0:3, 0:2) i tako je završila moja avantura s Cottbusom. No, bila je to velika igračka satisfakcija jer ne može svatko igrati u Bundesligi.

Opišite mi jedan trening kod Prašnikara.

Došao sam iz Slavena na pripreme Cottbusa. Spremam stvari, kopačke i tenisice za desetodnevni kamp, prilazi mi Prašnikar i kaže: "Sine, ne trebaju ti kopačke, samo patike." Deset dana smo samo trčali, ujutro i popodne. Jeli smo, spavali i trenirali, a loptu nismo vidjeli. 

Danas je potpuno drugačije. Svako vrijeme donosi svoje, potrebno je pronaći miks i ne ići u ekstreme. Svašta se u životu prođe, pa sve pokušaš ukomponirati u vlastitu kašu.

Član početne postave Cottbusa bili ste 16. veljače u porazu od Borussije Dortmund (0:2). Oba pogotka tada vam je zabio hrvatski napadač Mladen Petrić. Čega se sjećate iz te utakmice?

Sjećam se prvog gola. Duga lopta je iskosa došla na Petrićevu nogu. Stajao sam pola metra od njega, da sam bio bliže napravio bih faul. Frajer je lupi iz voleja u rašlje, 1:0. Drugi dan smo imali analizu i kaže Prašnikar: "Bio si uz njega, na pola metra, i što ti ja sad mogu reći?" To je njegova kvaliteta, nitko to ne može zabiti nego Mladen Petrić. Ajde doviđenja.

Za tu Borussiju igrali su i hrvatski stoper Robert Kovač te Nijemac Mats Hummels, koji je u naredna dva desetljeća postao jedan od najboljih braniča 21. stoljeća. Kako je bilo igrati protiv njih?

Kovača se sjećam, Hummelsa baš i ne. Borussia je tada bila dobra, ali ne top kao prije. Nije me bilo strah. Dobio sam tih 90 minuta i morao sam ih maksimalno pošteno odraditi. Dobili smo pljesak navijača, svjesnih enormne kvalitete Borussije. Mi smo te sezone izvukli puno bodova, primjerice protiv HSV-a, a onda i Bayerna. Nitko se tome nije nadao.

Bayern je najveći njemački klub, a Vi ste ga s Cottbusom, u utakmici koju spominjete, 15. ožujka 2008. dobili 2:0. Za Bavarce, koji su te sezone bili prvaci, branio je Oliver Kahn, a igrali su Philipp Lahm, Bastian Schweinsteiger, Franck Ribery, Miroslav Klose... 

To je najbolji Bayern od onih koje se ja sjećam. Luca Toni je na toj utakmici promašio penal za Bayern kod 0:0, a moj prijatelj Branko Jelić je zabio oba gola za nas, jedan iz prekida, a drugi na kraju utakmice u prazan gol.

Igrao sam desnog beka i čuvao Riberyja. Meni je od početka do kraja puls bio na 200 zbog njegove brzine. Nedavno sam svojim igračima pričao o toj utakmici, odnosno koliko je fizička spremnost bitna na toj razini. To su suparnici koji te gaze, koji imaju cilj pobijediti i koji će sve tome podrediti. Na kraju krajeva, to su bili najbolji igrači na kugli zemaljskoj.

Je li baš u utakmicama s Bayernom i njegovim zvijezdama bilo razgovora i podbadanja tijekom igre?

Bilo je nervoze s njihove strane kada je utakmica išla na naš mlin, no nema tu podbadanja, na to i potpuno oguglaš i samo igraš. Tako bismo i mi reagirali da smo gubili, to je nogometni folklor. 

Za one koji Vas nisu gledali, kako biste se opisali kao braniča?

Glupo mi je pričati o sebi. No, volio bih sada kao trener imati takvog stopera. Moj Tomislav Božić je sličan. Kapetan je, inteligentan i pozitivan dečko, pravi vođa na terenu bez kojeg mi utakmica nije istina.

Glupo mi je pričati o vlastitim kvalitetama, to će netko drugi, ali bio sam na Božićevom tragu. Karijera mi je možda mogla biti bolja, ali zadovoljan sam. Igrao sam u raznim zemljama i vidio sve i svašta.

Kažete da ste vidjeli sve i svašta, pa što Vas je u nekoj zemlji, ne u nogometnom smislu, osobito iznenadilo?

U Japanu mi je klima bila užasno teška, a sushi kao hranu ne obožavam. Turska je bliža nama i lakše se priviknuti zbog mentaliteta, ali ljudi su jako teški. Nijemcima su bitni samo kuća i posao, ali bilo je Hrvata s kojima sam se mogao naći. U konačnici je sve to tu negdje.

U ljeto 2009. potpisali ste za turski Genclerbirligi, a od 2010. do 2012. bili ste u Antalyasporu. Kako je bilo u Turskoj?

U Cottbusu sam imao problem s ugovorom nakon što je klub ispao u 2. Bundesligu. Bio sam na prekretnici - vratiti se u Slaven ili otići u Tursku. Na kraju sam se odlučio za Tursku i iznenadio se kvalitetom lige. Srećom, igrao sam u dva dobra kluba sredine tablice. 

Nedavno smo vidjeli nerede na utakmici turskog prvenstva, u kojima je ozlijeđen hrvatski golman Dominik Livaković. Kakva su Vaša iskustva s turskim navijačima?

Tamo je to sasvim normalno, to je njihov mentalitet na koji se moraš naviknuti. Recimo, za Antalyaspor sam igrao protiv Bursaspora, te sam u 45. minuti slomio nos. Bio sam krvav, cijeli bijeli dres je bio pun krvi. Hitna je došla po mene, a njihovi navijači su me izubijali jabukama i narančama. Nitko nije šišao što sam krvav ležao, vidjeli su samo svoj klub.

U konačnici sam zadovoljan s tri godine provedene u Turskoj. U Antalyasporu su život, ekipa i trener bili super, ali je zbog vrućine bilo teško trenirati

U ljeto 2012. potpisali ste za RNK Split i zadržali se do 2015. Kakve su bile te tri godine, u kojima je Split završavao peti, četvrti i sedmi u HNL-u?

Bila su to zlatna vremena RNK Splita i baš mi je žao zbog svega što se sada s njime događa. Igrački je ekipa tada bila strašna, igrali smo Europu i bili na pragu dobrog rezultata. Da je bilo malo više sreće, upleli bismo se i u borbu za naslov jer smo imali Ivicu Križanca, Antu Rebića, Antu Ercega... Bili smo dobra klapa.

Zašto ste 2015. završili igračku karijeru?

Imao sam problema s ozljedama i, čim sam vidio da ne mogu dobro odraditi pripreme, odlučio sam prestati. Više nije išlo, iako sam se mogao povlačiti još godinu ili dvije. Nisam htio uzimati mjesto mlađim igračima.

Nastupali ste za mlade reprezentacije Hrvatske. Čega se sjećate?

Za Hrvatsku sam igrao dvije-tri utakmice dok sam bio standardan u Hajduku. Kada igraš za Hajduk i Dinamo, automatski si u mladoj reprezentaciji. Čim obučeš dres Hrvatske, to je nešto posebno.

Je li Vam bilo teško prebaciti se u A selekciju BiH, za koju ste upisali deset nastupa?

Je. Teško je ući u krug bilo koje reprezentacije. Kako mi je majka iz Hercegovine, tako sam imao bosanskohercegovačku putovnicu. Tadašnji izbornik Fuad Muzurović bio mi je trener u Osaki te je tražio igrača poput mene. Utakmice su bile odlične, igrao sam s Edinom Džekom, Zvjezdanom Misimovićem, Emirom Spahićem... Nogomet na top razini.

Kakav je Edin Džeko osobno?

Perfektan dečko, a o tome kakav je igrač ne treba ni govoriti. Nedavno smo se čuli, on će ti pomoći kako god može iako sam igrao s njim svega godinu ili dvije. Također, strašan momak je i Vedad Ibišević, s kojim sam igrao u BiH.

Navijači Hajduka često zovu Džeku. Koliko je realno da dođe u Split?

Nije realno, no svašta život nosi.

Od 10 nastupa za BiH, ističe se kvalifikacijska utakmica za Svjetsko prvenstvo 2010. protiv Španjolske kao tada najmoćnije reprezentacije svijeta. Izgubili ste 1:0. Kako je bilo igrati protiv Xavija, Andresa Inieste, Fabregasa, Puyola, Sergija Ramosa, Xabija Alonsa...?

Nedavno sam svojim igračima pričao o toj utakmici. Igrao sam desnog stopera, a cijelu utakmicu nisam taknuo loptu. Na kraju smo bili i zadovoljni. Pokrili smo se i bjež' kući. Takve stvari treba doživjeti kako bi vidio gdje si i što si.

Također, igrali smo dvije-tri utakmice s Turskom u gostima. Strašna atmosfera i jako teško za igrati, trebalo je to izdržati. Nisam čuo samoga sebe, a ne izbornika, koji je tri metra od mene.

Izbornik BiH u četiri Vaše utakmice bio je Miroslav Ćiro Blažević. Svi imaju minimalno jedno nevjerojatno iskustvo s legendarnim trenerom, pa nam, molim Vas, Vi ispričajte svoje.

Ne želim loše govoriti o njemu, ali završio sam reprezentativnu karijeru kada je on preuzeo BiH. Uoči utakmice s Turskom igrali smo na treningu na dva gola na skraćenom igralištu. I Džeko se ozlijedio, a Ćiro udario na mene na večeri, rekao je da sam kriv. Pokušali smo mu objasniti da ne mogu biti kriv kad sam igrao s Džekom i bio na drugoj strani terena.

Ali ne, vikao je da sam kriv i rekao je da više neću dolaziti, haha. Pukao mi je film i sutradan sam rekao da više neću dolaziti. Ali to je on, ne bi on bio Ćiro da to nije napravio. Igrao sam u toj utakmici, izgubili smo 1:0, a kasnije sam imao ozljede zbog kojih više nisam ni dolazio u reprezentaciju.

Kada ste odlučili postati trener?

Upisao sam trenersku akademiju u zadnjoj godini karijere. To bih preporučio svim igračima kako bi dobili licencu čim završe karijeru. U akademiji su, inače, velika gospoda, to su ljudi 1/1.

Kakav nogomet želite gledati i igrati?

Želim da moja ekipa igra onako kako je igrala u zadnja tri kola. Dominirali smo protiv Dinama, Hajduka i Lokomotive i da nije bilo sudačkih previda, uzeli bismo više bodova te ne bismo bili deveti, već sedmi. Držali smo na konopcima ekipe iz vrha hrvatskog nogometa. Bili smo čvrsti u obrani i dobri u tranziciji. Takav Slaven želim gledati.

Kakav je Vaš dogovor sa Slavenom, ostajete li iduće sezone?

Ostajem, da. Što se tiče daljnje budućnosti, vidjet ćemo. Slaven Belupo mi je sada centar svijeta. Ne želim da budemo prolaznici, želim isprofilirati mlade igrače. Svakodnevno se trudimo i uspijemo li zatvoriti par pozicija, neće biti straha. Ekipa je dobra, ali morat ćemo se popuniti na dvije-tri pozicije.

Prije no što krene nova sezone, čeka nas Europsko prvenstvo. Što očekujete od Hrvatske, koja je u skupini sa Španjolskom, Italijom i Albanijom?

Grupa je teška, možda prođemo, možda ispadnemo. Nerealno je očekivati borbu za medalju, ali daj Bože da se dogodi. Ulazak u četvrtfinale bio mi uspjeh.