USPRKOS tekućim izborima na kojima je nacija omogućila kriminalcima iz HDZ-a i Duploj Penetraciji demoliranje države dodatne četiri godine, ovaj tekst neće prikazivati Hrvate kao zatucane seljobere nedostojne showbiza.

Upravo suprotno, i meni je Eurosong generalno izuzetno dosadan! Pjesme nisu dovoljno dobre same po sebi, poruke su banalizirane da bi se svidjele najširoj mogućoj publici u te tri minute koje dobiju (iako to nema smisla u doba socijalnih medija koji sve analiziraju mjesecima), izvođači uglavnom debelo odu u kič u pokušaju nekakvih šokova, a dimenziju geopolitičkog hajpa i međunarodnih odnosa neću ni glumiti da razumijem.

Nisam oduševljen što je Srbija poetično prebacila prijenos na drugi program RTS-a da bi prikazala slijetanje kineskog predsjednika, ali mi je i drago što su konačno ljubomorni jer prvi put u više od 20 godina imamo pjesmu koja je nemjerljivo bolja od njihove. Obično je obratno.

Uglavnom, sinoć sam si omogućio sve uvjete da mi Eurosong konačno bude zabavan. Radili smo live stream s uvaženim gospodinom Vedranom Strukarom, jednom od vodećih figura novog novog vala Fani Solomun i moderatoricom Helenom Kezerić, voditeljicom portala ziher.hr koji se bavi pop kulturom isto kao i mi. Bilo nam je zabavno, imali smo i publiku koja je prepunila Muzej novog vala u koji smo pobjegli zbog kiše, svima je sve bilo super.

Ali to je sve bila zasluga ekipe.

Ukupni dojam? Jako dosadna manifestacija

Od pjesme do pjesme, od izvođača do izvođača, letargično smo pratili već sto puta viđen show koji se temeljio na generičnom popu i banalizaciji sadržaja uz par zanimljivih nastupa (doslovno samo dva, što se mene tiče - ali o tome ću na kraju). Zaista ne krivim nikoga kome je ovo naporno gledati.

Međutim, pokazala se točnom stvar koju sam govorio i nakon druge večeri ovogodišnje Dnore: samo mem showbiz spašava. Prisjetimo se koliko je HRT uniformirao drugo polufinale Dnore nakon onog potpunog raspada na legendarnoj prvoj večeri. Zvuk je bio nešto bolji, izvođači su se utegli koliko su mogli da im se ne bi dogodio Saša Lozar mem parenja mačaka u veljači, nitko ništa nije riskirao i gledatelji su se (usprkos produkcijskoj razini na koju smo od HRT-a, eto, navikli) mogli fokusirati na pjesme, izvođače i nastupe.

Tu je sve krenulo nizbrdo

Prva večer je bila dramatično zabavnija i sigurno će ući u povijest kao jedan od najluđih Dnora trenutaka u kojem je cijela nacija umirala - što od smijeha, što od muke. Jednostavno je: ako nemaš sadržaj, moraju se događati potpune ludosti jer je to jedino što će te izvući.

I zato zaista od srca empatiziram kad kažete da je Eurosong dosadan. Ja sam se potrudio da mi bude zabavno, ali jednostavno nema šanse, ne mogu im oprostiti toliki nedostatak zanimljivog sadržaja. Sad kad smo to prošli, moram spomenuti i da postoji ključan element koji bi spasio situaciju, a za čiji izostanak možemo zahvaliti baš našem javnom servisu…

Svima oko mene stao je dah na tri minute

Kad je krenula Rim Tim Tagi Dim, bilo je potpuno nevažno što je jedina iole zanimljiva pjesma dotad bila ona irska udica za konzervativce. Svi su čekali samo Baby Lasagna bend jer su svi dobro znali da se radi o povijesnom trenutku. Tri minute potpune tišine i nevjerice nakon koje je uslijedio gromoglasan pljesak i delirij svih prisutnih. Netko je zapravo digao imidž Hrvatske pred Europom? Je li moguće?

Markova ekipa izdominirala je svaki segment nastupa, ali pustimo promišljene tehničke divote, pirotehniku, odlično kretanje i režiju koja je imala samo jedan fejl (ona besmislena rotacija u prvoj strofi) i vokalno poboljšanje iz kojeg je bilo očito da je Marko danonoćno radio. Kako i ne bi, pa čeka ovo više od 10 godina. I taj dio je najvažniji: svi na pozornici bili su apsolutni gospodari trenutka i zabavljali su se van svake pameti, a publika je to prihvatila kao da su došli na njihov koncert. Što bi rekli socijalni medijaši, bend je prošao vajb ček.

Ta dominacija je očita i iz reakcija: Baby Lasagna je sve jači na kladionicama, pregledi neumoljivo rastu, a šanse da se išta približi ovom divnom projektu su jako malene. Da budem jasan: o političkim glasovima ne znam baš ništa, pričam samo o tome što će pop kultura prihvatiti, slično kao što je općeprihvaćen bio Kaarija prošle godine, Konstrakta prije njega, a GoA 2021. godine.

A ključan element zbog kojeg je Hrvatima dosadan Eurosong je…

Isti onaj zbog kojeg sportski kežualci gledaju svjetska prvenstva na trgu i zbog kojeg sam čak i jako maleni ja bio prikovan za televizor kad je Goran Ivanišević davne 2001. na čak tri sata učinio tenis zanimljivim sportom.

Već preko dvadeset godina nemamo za koga navijati. Preko. Dvadeset. Godina.

>>Tko bira te pjesme?

>>Kupovina pregleda i hvalisanje zlostavljačem Matanićem

>>Ocjenjujem SVE pobjednike Dore IKAD