MLADI hrvatski arhitekt Leon Ladišić, koji je završio prijediplomski studij arhitekture u Zagrebu, a diplomski u švedskom Lundu, sve je poznatije ime u svijetu arhitekture i urbanizma. Radi u arhitektonskom uredu Schmidt Hammer Lassen koji se uglavnom bavi urbanim obnovama te s tim iskustvom komentira uređenje Zagreba, ali i razloge zbog kojih se u Hrvatskoj stambeni prostori izgrađuju sporo i skupo.

U Hrvatskoj se betonira, koriste se cigle i klasična izgradnja, posebno kod podizanja obiteljskih kuća. U skandinavskim zemljama je drukčija praksa, sudeći po brzini izgradnje?

Gotovo sve nove zgrade u Hrvatskoj izvode se ili od betona ili od opeke. Te materijale sada već možemo nazvati tradicionalnim, a odlikuje ih negativan utjecaj na okoliš te relativno spora izvedba. K tome, koriste se tehnike gradnje koje u srži nisu različite od tehnika kojima se gradilo još sredinom prošlog stoljeća.

Naspram Hrvatske, u Skandinaviji svjedočimo neprekidnoj modernizaciji građevinske industrije. Iako se u Danskoj i Švedskoj još uvijek pretežno koristi armirani beton, sve češće ga zamjenjuju održivi materijali, kao što su primjerice drvo, slama ili reciklirana opeka. Tehnologija gradnje u Skandinaviji također je razvijenija pa se, na primjer, sve više gradi gotovim elementima koji se izrađuju u tvornici i brzo slažu na gradilištu.

Mnogo se truda ulaže i u bolje planiranje te koordinaciju na gradilištu kako bi se izbjegle skupe greške koje produljuju gradnju. Inovacije u građevinskoj industriji nisu same sebi svrha, već se zbog njih gradi brže, ali i jednostavnije te s manjim utjecajem na okoliš. Napretke u građevinskoj industriji svakako osjećaju i korisnici dovršenih zgrada koji plaćaju manje i uživaju u zdravijim i luksuznijim prostorima.

Dakle, to je razlog zbog kojeg se u Švedskoj kuće i zgrade naprave tri-četiri puta brže nego u Hrvatskoj. Ipak, kakva je procedura za dobivanje dozvola ili su najvažnija samo o tehnička pitanja, uporaba materijala koji se koriste pri izgradnji?

Iako Švedska i Danska imaju nešto strože uvjete za novogradnju, primjerice u pogledu zaštite od požara ili održivosti, dozvole se dobivaju brže te uz manje frustracije za investitora i projektanta. To je rezultat opsežnih i dugotrajnih napora koje skandinavske države ulažu u poticanje investicija i optimizaciju birokracije. Međutim, čak i u čisto tehničkom pogledu, ista površina stanova ili ureda izgradit će se mnogo brže u Švedskoj ili Danskoj nego u Hrvatskoj. Kao arhitektu, upravo ta tehnička pitanja su mi u fokusu. 

Mogu li domaće građevinske tvrtke raditi brže?

Vjerujem da imamo veliki potencijal za modernizaciju naše građevinske industrije. Ali prepreka je mnogo. Prije svega to je mentalitet. Beton i opeka doživljavaju se kao sigurni materijali koji jamče trajnost i kvalitetu zgrade. Održivi materijali, prvenstveno drvo, kod mnogih asociraju na jeftinu i nereprezentativnu gradnju. U Hrvatskoj nedostaje kvalificiranih građevinskih radnika s iskustvom u gradnji novim tehnikama.

Zakonski okvir također je nedorečen, pa je ishođenje određenih dozvola i certifikata još uvijek složenije kod, primjerice, gradnje drvom nego kod gradnje opekom. Konačno, među samim arhitektima nedostaje dovoljno svijesti o pogodnostima suvremenih materijala i tehnika gradnje. Smatram da bi upravo arhitektonska struka mogla najviše pridonijeti modernizaciji gradnje, dijelom kroz edukaciju javnosti te dijelom kroz stručni angažman u procesu projektiranja. Gradnja održivim materijalima i naprednim tehnikama nije samo ekološki i ekonomski bolja, već može ponuditi i visoku estetsku kvalitetu koja izdvaja zgradu iz gomile.

Održivi materijali - drvo prije svega - kod nas se manje koriste. Nije li to način da se obnovi Banija i rubni, potresom pogođeni dijelovi Zagreba na brži način?

Sporost obnove na području Banije nije uzrokovana specifičnim tehnikama gradnje ili odabranim materijalima, već je prvenstveno rezultat negativnog odnosa vlade prema stručnoj javnosti. Primjerice, Arhitektonski fakultet u Zagrebu je već početkom 2021. godine objavio katalog mogućih projekata za zamjenske obiteljske kuće. Ta publikacija nije samo obrađivala estetske ili prostorne teme, nego je definirala i optimalna tehnološka rješenja s obzirom na tržišne mogućnosti u Hrvatskoj. 

Kako je prošao taj prijedlog?

Nadležno ministarstvo je taj napor praktički ignoriralo te se nakon dugotrajnog i netransparentnog procesa odlučilo za arhitektonska rješenja vrlo upitne kvalitete. Odabrani projekti estetski ne pridonose identitetu Banije, a k tome nisu niti prilagođeni brzim procesima gradnje. Generalno, kategorički se izbjegavala svaka prilika za konstruktivni dijalog sa strukom.

Nije sporno da bi se kuće u Petrinji i okolici mnogo brže obnovile kada bi se upotrijebilo napredne tehnike gradnje ili suvremene materijale, ali preduvjet za takav ambiciozan pristup je suradnja s najboljim stručnjacima. Publikacija koju spominjem javno je dostupna na internetu te pozivam svakoga da usporedi izvedene zamjenske kuće sa onima koje su nudili profesori zagrebačkog fakulteta.

Kakva je razlika u cijenama, izgradnja od tri-četiri godine ne može biti jeftinija od one u nekoliko mjeseci - koliko način izgradnje "bilda" cijene stanova u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu?

Kao što je uobičajeno u građevinskoj industriji, konačna cijena kvadrata zavisi o iznimno mnogo kompleksnih i promjenjivih čimbenika. Riječ je primjerice o cijenama materijala, dostupnosti radne snage i promjenama u zakonodavstvu. Ali neovisno o tim promjenjivim faktorima, uvijek se teži što manje vremena provesti na gradilištu.

Trajanje izgradnje ima velik utjecaj na ukupnu cijenu gotove građevine. Zgrada koja se gradi u dužem periodu nužno je skuplja za investitora, koji će u slučaju stambene zgrade taj trošak prenijeti na cijenu stanova. Vrijeme provedeno na gradilištu zapravo može imati i mnogo značajniji utjecaj na cijenu gotove zgrade nego sami troškovi materijala.

Kakva je praksa u Danskoj i Švedskoj, gdje imate iskustva?

Zato se u Danskoj ili Švedskoj redovito odabiru skuplji materijali koji se mogu ugraditi brže i s manje radnika. Primjerice, iako je zid od opeke apsolutno jeftiniji, proces zidanja oduzima vrijeme te se zid ne može odmah opteretiti daljnjom konstrukcijom. Naspram opeci, zid od masivnih drvenih ploča montira se u nekoliko minuta te se više katova može izvesti u jednom danu. Upotrebom suvremenih tehnika brze gradnje svakako bi se moglo smanjiti vrlo visoke cijene novogradnje u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, no treba naglasiti da je stambena kriza dio vrlo složene kombinacije čimbenika koja nadilazi same tehničke aspekte gradnje.

Kod nas se preko zime ne gradi, a u Švedskoj se normalno radi. Zašto?

I u Hrvatskoj se gradi zimi, no, neovisno o godišnjem dobu, prečesto se događaju prekidi radova. Ponekad gradnja kasni zbog ekstremnih vremenskih uvjeta, jer tradicionalno izvođenje betonskih ili zidanih konstrukcija ovisi o temperaturi i količini padalina. Ponekad se javljaju kašnjenja zbog loše organizacije, kada dolazi do konflikata između različitih izvođača ili se događaju greške koje zahtijevaju dugotrajne popravke. Konačno, česti su i problemi u financiranju projekata pa diljem zemlje svjedočimo napuštenim gradilištima.

U skandinavskim zemljama gradnju odlikuje mnogo veća razina organizacije, pouzdanosti i učinkovitosti. Nikada se ne štedi u fazi planiranja, kako bi se što više konflikata riješilo prije nego što se uopće otvori gradilište. Koriste se već spomenute metode gradnje koje su otpornije na vremenske prilike, a puno je veća i razina koordinacije između različitih izvođača, dobavljača te ostalih sudionika.

Zbog boljeg planiranja procesa gradnje, investitori mogu bolje predvidjeti izvanredne troškove te se smanjuje opasnost gubitka solventnosti. Treba naglasiti da brzina gradnje ne bi trebala mnogo ovisiti o vremenu ili godišnjem dobu, već prvenstveno o dobrom planiranju i stručnosti svih sudionika. Upravo ta strateška komponenta često nedostaje u Hrvatskoj, gdje među različitim sudionicima procesa gradnje redovito vlada antagonizam umjesto otvorenosti za konstruktivnu suradnju.

U Hrvatskoj su sve popularnije montažne kuće kojima se betonira samo temeljna ploča. Znači li to da je tržište spremno za promjene, jesu li te montažne kuće, s dobro izoliranim zidovima od knaufa i sličnih materijala, jednako kvalitetne kao one koje se grade u Skandinaviji?

Da, u Hrvatskoj se sve češće grade kuće montažnog tipa iz ponude pojedinih etabliranih proizvođača. Investitor iz kataloga bira konačan izgled zgrade, a većina građevinskih radova sastoji se od dostave i montaže laganih predgotovljenih elemenata. Montažna gradnja vrlo je popularna u Švedskoj upravo zbog brojnih prednosti koje nudi nad kućama od opeke ili betona.

Kao i kod svih predgotovljenih konstrukcija, gradnja je mnogo brža, čišća i pouzdanija, a završni izgled vrlo je blizak odabranom projektu iz kataloga. Montažne kuće dolaze uz razne certifikate u vidu održivosti ili energetske učinkovitosti, pa je kuća istog proizvođača jednako kvalitetna u Hrvatskoj kao i u Švedskoj.

Budući da takve kuće imaju i pouzdane garancije, mnogo je manji rizik od neugodnih iznenađenja nakon što se korisnik useli. Zbog navedenih kvaliteta i sve veće prisutnosti na tržištu, u budućnosti očekujem daljnju popularnost montažnih kuća u Hrvatskoj. Iako montažna gradnja nije primjenjiva u svim situacijama, vjerujem da domaći investitori svakako još nisu svjesni svih njenih mogućnosti. Najbolji način za postizanje promjena na građevinskom tržištu je upravo edukacija investitora o brojnim prednostima suvremenih tehnika i materijala.