DOBITI Oscara u filmskom svijetu znači biti najbolji - tako je oduvijek bilo i tako smo oduvijek vjerovali i govorili - "ova gluma/režija/scena je za Oscara", čak se ponekad taj opis koristio i za ne-filmske usporedbe - "kako si ga opravio… za Oscara".

Htjeli mi to priznati ili ne, u našoj kolektivnoj amerikaniziranoj svijesti dobitak zlatne statue smatra se najvećim dostignućem u filmu i životu. Nema čovjeka koji nije zamišljao kako u suzama na sceni Dolby Theatrea u LA-u zahvaljuje gledateljstvu, spominje oca i majku, boga i gleda prkosno sve one koji su u njega godinama sumnjali.

Svi negdje, naravno, znamo da to nije baš tako i sigurno imamo desetke omiljenih glumaca, glumica, filmova koji nikad nisu bili ni nominirani za Oscara, a mi smo ih bili spremni braniti kao najbolje ikad i inzistirati da ta glupa Akademija nema pojma kada je te i te godine odlučila umjesto tog našeg nagraditi – nekog tamo. 

Kategorija koja bolje svih ostalih pokazuje da je realnost Oscara možda upravo suprotna od one koju smo izrekli u prvoj rečenici jest nagrada za najbolju režiju. Mnogi su za nju bili zakinuti – najpoznatiji gubitnik je Martin Scorsese, s čak 10 nominacija i samo jednom statuom, ali svodeći ovu listu na samo deset imena, možemo se jedino zgranuti i zaključiti da je to istodobno možda i lista najboljih redatelja svih vremena i da je u dosadašnjoj povijesti kinematografije ipak na snazi pravilo da su najbolji, makar u režiji, upravo oni koji statuu nikad nisu dobili.

Orson Welles

"Počeo sam na vrhu i radio prema dnu", znao je reći. Taj vrh na koji je mislio svakako podrazumijeva film Citizen Kane, za koji je 1941. bio nominiran, ali je izgubio od legendarnog Johna Forda i filma How Green Was My Valley. Monument koji Cane predstavlja u povijesti svakako nam dozvoljava reći da je u pitanju bila velika nepravda iako se s druge strane nalazio jedan od onih koje bismo, suprotstavljajući listi redatelja ne-oskarovaca listu oskarovaca, stavili na čelo tog tima.

Kane je i pored solidnog uspjeha u svom vremenu pravu reevaluaciju stekao u dolazećim desetljećima te je pet puta zaredom u izboru magazina Sight and Sound, od 1962.-2002., držao titulu najboljeg filma svih vremena, ali bez obzira na to Welles nakon 1941. više nikad nije bio nominiran.   

Howard Hawks

Osim napada Hitlera na Poljsku, 1941. godina ostat će posebna i po činjenici da je u njoj drugi velikan s naše liste Howard Winchester Hawks, kao i kolega Orson, bio nominiran prvi i jedini put za film Sergeant York. Jednostavnim jezikom rečeno – Hawks je bio čovjek koji je snimao filmove koje je voljela publika, a ne kritičari ili Akademija.

Bio je posrednik u jednom od najvećih zvjezdanih spojeva svih vremena Humphrey Bogart + Lauren Bacall, režirao je Merlinku u Gentlemen Prefer Blondes (Diamonds Are a Girl's Best Friend), stajao je iza kamere u najsavršenijem vesternu ikad Rio Bravo dok su Ricky Nelson i Dean Martin pjevali My Rifle My Pony and Me, kao i u najsavršenijem noiru Big Sleep dok je Bogi bario onu cvikerašicu u knjižnici. Pa opet, sve to nije bilo dovoljno za glavnu nagradu i Akademija ga je tek 1974. ovjekovječila počasnim odlikovanjem.   

Alfred Hitchcock

Ok, ovdje već postaje preludo. Za Rebeccu 1940., Lifeboat 1944. i Spellbound 1945. dobiva nominacije i gubi uglavnom zasluženo. Ali za Rear Window 1954. (On the Waterfront se tada mogao utješiti "samo" najboljim filmom jer Hitch je bio u najboljoj formi) i napokon za Psycho 1960. – tu se zaista nikakva opravdanja ne mogu pronaći. Čovjek čije su filmske slike postale sinonim za kinematografiju 20. stoljeća također se, poput Hawksa, zadovoljio (no pun intended) počasnom verzijom zlatnog dječaka.  

Federico Fellini

Nećemo računati kategoriju za najbolji film na stranom jeziku, odnosno najbolji internacionalni film, kako se sada zove. Dakle, ako izuzmemo 4 Oscara za filmove La Strada, Nights of Cabiria, 8 ½ i Amarcord, Fellini je, iako nije govorio engleski te je stvarao na talijanskom, bio nominiran za najboljeg redatelja u glavnoj kategoriji čak 3 puta.

S obzirom na to da znamo kako stvari funkcioniraju i da se Oscar ponekad daje više za reputaciju i dotadašnje dostignuće, priliku da već legendarnog Talijana ovjekovječi slavom i potvrdi se kao međunarodna, a ne međuanglistička institucija Akademija prvi put propušta 1963. odlučivši da je Tom Richardson s Tomom Jonesom obavio bolji posao nego Federico s 8 ½. Istu grešku ponovit će i 1970. i 1975. sa Satyriconom i Amarcordom. A što je na to rekla povijest – već znamo.    

Stanley Kubrick

Da su redatelji sami mogli birati, dvojbe vjerojatno ne bi bilo i Stanley bi u vitrini imao bar 4 statue - jednu za Dr Strangelovea 1964. (izgubio od Georgea Cukora i My Fair Lady), drugu za Odiseju 1968. (Akademija je mislila da je Carol Reed bolji s Oliver!), treću za Clockwork Orange 1971. (tada je William Friedkin pokupio nagradu za French Connection pa autoru teksta kao Friedkinovom fanu nije toliko žao) i četvrtu za Barry Lyndona 1975., kada ga je nadigrao Miloš Forman svojim famoznim Letom iznad kukavičjeg gnijezda.

Umjesto da napokon da Oscara čovjeku za kojeg zabrinjavajuće velik broj ljudi vjeruje da je režirao slijetanje na Mjesec i da nam je 1999. otkrio tajne Iluminata u filmu Eyes Wide Shut, Akademija ga je ignorirala do kraja. Da sramota bude veća, 1980. čak je bio nominiran za najgoreg redatelja u antioskarovskoj parodiji Zlatne maline, i to ni manje ni više nego za The Shining.

Sergio Leone

Broj filmova – 7. Broj svevremenskih remek-djela - barem 3/7. Broj nominacija za Oscara - 0.

Onaj koji potpisuje neke od najlegendarnijih kadrova ikad snimljenih, vizualni tvorac čovjeka bez imena s pončom i cigaretom, čije prašinom, znojem i neobrijanim čekinjama pokriveno lice krasi svaku drugu filmsku enciklopediju, onaj čije su pokretne slike, poput Hitchcockovih, sinonim za sedmu umjetnost, ostao je zauvijek u slijepom prostoru percepcije američkih akademika.

Filmovi su mu bili sinkronizirani na engleski i skoro svi su se bavili mitskom reimaginacijom Amerike na konstruiranim setovima talijanskih studija, koju je sama Amerika pomalo kasno počela pronalaziti i tražiti inspiraciju za vlastitu kinematografsku rekonstrukciju (vidi pod Tarantino), ali, eto, ni to nije bilo dovoljno za priznanje.     

Ingmar Bergman

Uz Fellinija, vjerojatno kralj "foreign" filmova. Ime i prezime koje su Ameri najviše voljeli navoditi kao omiljenog redatelja kako bi pojačali dojam o profinjenosti vlastitog ukusa. S obzirom na to da su mu filmovi često imali distribuciju na teritoriju okruga LA, što je uvjet da bi non-english film bio podoban za druge kategorije osim one defaultne u kojoj je skučen ostatak svijeta, Ingmar je u čak tri godine imao šansu da se okiti "pravim" Oscarom za režiju.

Bilo je to prvi put (tek) 1973. za Cries and Whispers, ali ga George Roy Hill ubada Stingom, potom 76. i Face to Face, ali ga John G. Avildsen nokautira Rockyjem, i napokon 1984. i Fanny and Alexander, ali mu ni tada ne dolazi Vrijeme nježnosti (Oscar - James L. Brooks) od Akademije, koja, uz dvije nagrade za najbolji strani film, velikom Ingmaru uskraćuje glavnu statuu.    

David Lynch

Vitrina u crnoj kolibi Twin Peaksa sigurno je prepuna predmeta koji su sjena statua koje njen umni i vizualni tvorac u zbilji nikad nije dobio. Ali za divno čudo Akademija je imala sluha da mu makar, kako se to kolokvijalno kaže, klimne, kao i Bergmanu, i to čak tri puta i za objektivno najbolja djela - Elephant Man (1980), Blue Velvet (1986) i Mulholland Drive (2001).

Muda da ga zaista i puste na scenu i daju mu Oscara u ruke, naravno, izostala su, a sudbinu da bude pobjednik iz Cannesa bez ljubavi američkog vijeća filmaša iskusio je 1990. filmom Wild at Heart kada ni "klima" nije bilo. Vidjevši s kim dijeli ovu listu, jako smo sretni što je tako ostalo i što će tako ostati.   

Quentin Tarantino

Ne usuđujemo se pretpostaviti točan broj foot fetišista koji su istodobno članovi Akademije. I ako ih ima i broj im je velik, sasvim sigurno nisu autentični jer najveći od njih Mr T i dalje nije nagrađen. 1994. - Tarantino je bolji od Zemeckisa, a Pulp Fiction od Forresta Gumpa - nitko nas ne može uvjeriti u suprotno; 2009. - Inglorious Bastards je slabiji od Kill Billa sasvim sigurno, ali Kill Bill nije dobio ni "nod", a Kopilad je izgubila od Hurt Lockera i Kathryn Bigelow; 2019. - Once Upon a Time in Hollywood šije i Parasite i Jokera, ali odgovorna većina misli i dalje da QT ne zaslužuje kipić za najboljeg redatelja.

Kako čitamo u vijestima, bit će samo još jedna šansa da se to promijeni pa na listu, ako pobijedi, umjesto njega možemo uključiti Luisa Bunuela, također velikog redatelja bez Oscara i također velikog foot fetišista.    

Akira Kurosawa

Vrijeme vraćamo unatrag i krug zatvaramo možda i najvećim od najvećih. S obzirom na reputaciju i broj snimljenih filmova, Akira je zabrinjavajuće rijetko bio predstavnik Japana u "foreign" kategoriji – tri puta je sudjelovao i pobijedio 1951. s Rashomonom.

Za veliku nagradu bio je nominiran samo jednom – 1985. s monumentalnim filmom Ran, ali ga je potukao Sydney Pollack s Out of Africa dokazavši staro oskarovsko pravilo koje vrijedi u svim kategorijama – svi sudjeluju, Meryl Streep pobjeđuje.