ZVUČE li poznato scene "prokazivanja" studenata na koledžima koji su tvrdili da postoje dva spola (uz jako malo iznimaka, biološke iznimke koje potvrđuju pravilo)? Njihov linč na raznim forumima? A upad ljudi maskiranih u životinje u američki Kongres? Polijevanje slika u galerijama fekalijama radi ukazivanja na klimatsku krizu? Urlikanje za govornicom najviših tijela kako bi se ukazalo na neku društvenu pravdu? "Zighajlanje" Trumpova imena među bijelim ljepotanima?

Da, sva ova čudesa dolaze od različitih, međusobno suprotstavljenih političkih i ideoloških opcija među kojima je teško reći koja je odgovor na koju, ali jedno se može ustvrditi s priličnom sigurnošću - obje su pozicije polarizirajuće, ekstremne, potpuno se uklapaju u postmodernu politiku, svijet "post-istine", dominaciju emocija i iracionalnog nad materijalnim uvjetima i racionalnošću, te jako usmjeravaju javni diskurs i nastoje na svoju stranu privući "tihu većinu" koja se još nije snašla u tom cirkusu.

Podjele na temelju emocija i preferencija u načinu života

Ovo je karakteristično prvenstveno za zapadni svijet - SAD, Kanadu i zemlje zapadne Europe, ali tendencije se sve više šire dalje. Konkretni primjeri obuhvaćaju "akcije" s jedne strane "wokera", a s druge strane "trumpista". Drugim riječima, imamo nove, postmoderne ljevičare i nove, postmoderne desničare. I jednima i drugima istina, racionalnost, prosvjetiteljstvo i deliberacija predstavljaju strano tijelo.

Zapadnim svijetom sve više dominiraju, umjesto tradicionalnih političkih podjela (vezanih uglavnom za klasu, društveni status, obiteljsko nasljeđe i sl.), podjele na temelju emocija i preferencija u načinu života.

Neki su to teoretičari još prije više desetljeća nazvali biopolitikom - osobno i privatno jest političko, što znači da javna i privatna sfera više nisu razdvojene (Hannah Arendt smatrala je to jednom od glavnih karakteristika totalitarizma).

Vjerojatno dobar dio "običnih ljudi" biva izostavljen iz tih podjela, ali se javni diskurs i institucionalne prakse sve više formiraju tako da se "mora" zauzeti jedno od dvaju ekstremnih polazišta u tim "kulturološkim ratovima". Takvo je okružje, takva atmosfera vrlo pogubna za liberalnu demokraciju, institucije, politički pluralizam i uopće mogućnost deliberacije i dijaloga.

Zaokret na novoj ljevici

Woke pozicija, odnosno u širem smislu pozicija "progresivizma" na ljevici, podrazumijeva veliki zaokret na novoj ljevici od pitanja radničke klase i kolektivnog organiziranja "donjih slojeva" prema pitanjima identiteta i organiziranja na temelju proizvoljno (i često voluntarno – pogledati što o tome pišu glavni teoretičari postmoderne ljevice Ernesto Laclau i Chantal Mouffe) utvrđenih "potlačenih" pozicija koje se nalaze u borbi za osvajanje kulturne hegemonije.

Taj je zaokret na novoj ljevici poznat još od 1968. godine i tendencija na zapadnoj postmodernoj ljevici, da bi u novije vrijeme doživio svoj ekstrem kao woke pozicija koju karakterizira krajnja politička korektnost, viktimologija i signaliziranje vrlina.

To uključuje brojne partikularne politike povezane sa suvremenim problemima (ponajviše ekološke, manjinske, ženske, LGBT i tematike životnih stilova). Uvjet nastanka i razvoja progresivizma kao političke ideologije jest u velikoj mjeri sve veća orijentacija na postmaterijalističke (nauštrb materijalističkih) vrijednosti, što znači veći naglasak na životnom stilu, jeziku, svakodnevici i slobodnom vremenu, nasuprot pitanjima opstanka i materijalne egzistencije.

Za razliku od klasičnog stava političke ljevice, a u skladu sa zaokretom prema odbacivanju velikih narativa, progresivisti imaju znatno skeptičniji i pesimističniji odnos prema ljudskoj prirodi, odnosno smatraju da progres proizlazi uglavnom iz zalaganja manje skupine "osviještenih" ("probuđenih", v. woke) i da treba biti implementiran "odozgo" (primjerice, u zakonodavstvu i putem politika afirmativne akcije i političke korektnosti).

Zato svoje političke ciljeve uglavnom i ostvaruju kroz institucije liberalne demokracije i ne nužno participirajući u političkoj vlasti - često je dovoljan pritisak, utjecaj - kroz medije, sustav obrazovanja, civilno društvo itd. To je glavno nasljeđe ljevice nakon 1968. godine, a ubrzano padom Berlinskog zida i tzv. realsocijalističkih režima.

Glavne teme progresivista

Progresivizam je izuzetno negativno nastrojen prema konzervativizmu i tradicionalnim ljudskim ustanovama i tvorbama poput nuklearne obitelji, braka, nacije, religije i sl, no s konzervativizmom dijeli skeptičan odnos prema ljudskoj prirodi.

S liberalizmom dijeli zahtjev za osobnim slobodama, ali ne afirmira pojedinca kao subjekt nego određenu skupinu/identitet, pa odstupa od liberalnog individualizma jer u krajnosti žrtvuje slobodu pojedinca u korist jednakosti i afirmacije određenih skupina ili određenih tema.

Od klasične socijaldemokracije i socijalista/komunista najviše se razlikuje u odbacivanju revolucionarnosti radničke klase i klasne borbe, dok dijeli opću vjeru u progres. Politike progresivizma u najširem smislu spadaju na lijevi politički spektar uz anarhiste, socijaliste, komuniste i klasične socijaldemokrate koji su ljevije te uz nove socijaldemokrate i socijalne liberale koji su bliži poziciji centra.

Glavne teme progresivista jesu oblikovanje i promjene životnih stilova, klimatske promjene, orijentiranost na nasilje u diskursu, prava manjinskih i marginaliziranih skupina. Prisutni su u lijevim političkim strankama u zapadnim zemljama (naročito onima sa zelenim, socijaldemokratskim, socijalističkim, pa i liberalnim predznakom).

Jače nego u nominalnoj politici zastupljeni su u medijima, akademskoj zajednici i u kulturnim krugovima na Zapadu. U Hrvatskoj politička stranka Možemo najbliža je poziciji progresivizma (više ona "kulturalistička" nego "municipalistička" frakcija).

Koaliraju i mogu surađivati s ostalim opcijama na ljevici, dijelom i na centru, a čak i neki dijelovi desnog centra preuzimaju njihove ideje. Konzervativci i pripadnici "tvrđe" političke desnice u progresivistima vide nove komuniste, razarače zapadne civilizacije, a nerijetko dobivaju i pogrdni naziv "progresivdžija".

Na istoku, naročito u azijskim, afričkim i bliskoistočnim zemljama takvih tendencija praktički uopće nema.

Alt-right i opsjednutost Trumpom

S druge strane nalazi se alt-right, odnosno alternativna pozicija na (krajnjoj) desnici koja je zadnjih godina najviše koketirala, do mjere opsjednutosti, s bivšim (i mogućim budućim) američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.

Od klasične desnice najviše se razlikuje svojim odbijanjem tradicionalnih autoriteta (oni su prvenstveno - baš kao i wokeri - pobunjenici!), a često i krajnjim spoznajnim relativizmom. Taj spoznajni relativizam i dodirna je točka njih i wokera, bez obzira na to što zauzimaju polarne pozicije u ovom kulturološkom ratu.

Baš kao i wokeri, samo konzistentnije s desničarskom ideologijom, participiraju na iracionalističkom diskursu, odbacivanju prosvjetiteljstva i "post-istini", samo različitim temama, selektivno, pristupaju na taj iracionalistički način. Slikovito, wokeri će odbijati znanstvenu činjenicu da postoje dva spola, a alt-righteri da je cjepivo korisno i dobro (ne svaki - ali je vrlo često tako).

Pozicija nove, "pobunjene", odnosno "alternativne" desnice ima svoja otjelovljenja uglavnom u strankama koje se običava nazivati "desno-populističkima", a brojni konzervativni think-tankovi daju im logističku i intelektualnu podršku.

Za razliku od klasične, stare desnice vrlo se lako konformiraju s promjenama na tehnološkom planu, usvajaju suvremen diskurs (naročito vidljivo u tzv. meme-kulturi) a način djelovanja u dobroj im je mjeri kopiran od nove ljevice - borba za kulturnu hegemoniju osvajanjem institucija, medija, civilnog društva itd.

Tek djelomično kao "stari desničari" nastoje ideološki pridobiti i neke tradicionalne adresate lijevih politika - poput npr. radnika i seljaka - tako će, kao protivljenje novim ljevičarima, jako često reći da zelene politike udaraju na standard radničke klase, a prvi će podržati, recimo, prosvjednike-poljoprivrednike koji se osim za materijalna prava bore i za neki tip tradicionalnog načina života.

Kriza muškosti, migrantsko pitanje i multikulturalizam

Tu ta desnica trenutno definitivno vodi u odnosu na ljevicu jer se ova nova ljevica nije snašla dalje od urbane srednje klase i onih koji si mogu priuštiti "fini i pristojni", "progresivni" život. Teme koje "alternativnu desnicu" posebno okupiraju jesu kriza muškosti, migrantsko pitanje i multikulturalizam, ali i sloboda govora - što se tiče potonjega, tu se često nalaze s "iste strane barikade" kao i "stari liberali", pri čemu valja napomenuti da je ta borba za slobodu govora obično povezana s time da ih nerijetko "otkazuju" institucije kojima su zavladali novi ljevičari.

Zato i vode najviše ratova s tzv. "kampus-ljevicom" u SAD-u i Kanadi te sve češće osnivaju alternativne medijske kanale (nasuprot onima mainstream, koje proglašavaju ljevičarskima, poput CNN-a). Iako kasne još uvijek što se tiče dominacije institucijama, medijima i javnim diskursom, čini se da bi se uskoro stvar mogla okrenuti jer stranke desne i krajnje desne orijentacije sve više preuzimaju vlast. U mnogim vrlo liberalnim zemljama poput Švedske i Finske vlast su ili dio vlasti, a na kraju krajeva, zbog moći SAD-a u svakom pogledu, i dalje najviše nade i očekivanja polažu (kao i ranije) u Donalda Trumpa kao bivšeg i mogućeg budućeg predsjednika SAD-a.

Zajedničko objema pozicijama jest to što nastoje sve činjenice iz vanjskoga svijeta ugurati u vlastite kalupe, odnosno prilagoditi stvarnost vlastitoj "teoriji" (rastezanje Prokrustove postelje).

Zaključno, pozicije nove krajnje ljevice i nove krajnje desnice uglavnom su odlijepljene od razumskog rezoniranja, a problem je što toliko okupiraju javni diskurs da je i sama stvarnost, kroz prizmu tih dviju pozicija, sve shizofrenija, da se jedinom ispravnom pozicijom može činiti zauzimanje pozicije razuma i uma, neovisno s lijeve, centralne ili desne strane.