NIJE najbolji redatelj špageti-vesterna, nije čak ni najbolji Sergio među redateljima špageti-vesterna, ali je na drugom mjestu u obje kategorije. Koju godinu kasnije sličnu nezgodu je imao Johan Neeskens u nogometnoj reprezentaciji Nizozemske kada je bio skoro sasvim u sjeni imenjaka Cruyffa iako je i sam bio ikona, pa je dobio nadimak u javnosti Johan Drugi, jer eto, zvuči plemićki.

Vođeni time, mogli bismo i njemu dati nadimak Sergio Drugi (tj. Sergio II.), ali pitanje koliko bi ga volio pošto je ipak nešto veći individualac od kolege Johana Dvojke. 

Sergio (II.) Corbucci, veliko ime talijanskog filma, na krilima Leoneovog uspjeha sa Za šaku dolara, bio je jedan od gomile stvaralaca koji su krenuli praviti taj novi, ludi podžanr vesterna. Čak je imao i svog osobnog Clinta Eastwooda u vidu Franca Nera, uz njega je dosegao najviše domete, prije svega s Djangom, ali ni Plaćenik, a naročito prezabavni Kompanjerosi ne zaostaju previše za Jackom Palanceom. 

Možda najmonumentalniji film, vrhovno remek-djelo i životni pečat Corbuccija je ipak Velika tišina, izvanvremenski klasik europske kinematografije u kom Jean-Louis Trintignant u ulozi naslovnog antiheroja i stravično nenormalni Klaus Kinski u ulozi sebe ostvaruju i svoje ponajbolje uloge (mnogo oni imaju ponajboljih), a cijela stvar je nasilna i mračna čak daleko više nego što bismo očekivali od ove naizgled lake zabave koja nosi ime po talijanskoj delikatesi. Mada, samo u to vrijeme se špageti smatrao lakom zabavom, srećom danas to nije slučaj.

Daleko od toga da je bio ograničen isključivo na jednu vrstu filmova, kasnije je Corbucci u karijeri radio i komedije, špijunske trilere, drame, režirao Marcella Mastroiannija, Anthonyja Quinna, Spencer-Hill kombinaciju itd. U ostalim vesternima je inače volio raditi s Tomasom Milianom pored Nera, a imao je i Elija Wallacha, čak i još uvijek nepoznatog Burta Reynoldsa u filmu Navajo Joe, tako da su mnoge zvijezde dolazile pod njegove skute i sa svima se uspijevao nositi i izvući zapažene izvedbe.

Nije dočekao duboku starost

Hiperproduktivan stvaratelj, i to je možda šteta, jer da je dao sebi više vremena kao u slučaju s Velikom tišinom ili Djangom, možda bi stvorio više znamenitih filmova. Ovako, znao je snimiti i po nekoliko godišnje, a ako bismo morali izdvojiti još neki među onima koje nismo spomenuli, neka to budu slikoviti naslovi tipa Što ja to radim usred revolucije?, Prvo pucaj pa postavljaj pitanja, Tri tigra protiv tri tigra, Više te ne razumijem, Tko nađe prijatelja, našao je blago... otprilike je jasno i po ovim nazivima koliko su to ozbiljna djela.

Još jedna zanimljivost jest da je pored Leonea i Corbuccija postojao i treći jako bitan Sergio za špageti-vestern. U pitanju je Sergio Sollima, ali o njemu drugom prilikom.

A Corbucci, frajer poput slavnijeg imenjaka, živio je od 1926. do 1990. godine, preminuo nekoliko dana prije 64. rođendana, tako da je jasno da je njegova filmografija koja broji preko 60 režiranih djela mogla biti čak i bogatija, no nažalost duboku starost nije dočekao.

Čovjek od kvantitete u svakom smislu, ali i od kvalitete, barem nekolicina njegovih ostvarenja to dokazuje i iako ne zaslužuje da ga zovemo Sergio II., opet je i to solidan kompliment kad se sjetimo tko je Sergio I. U svakom slučaju, zaslužuje da se spomene u istoj rečenici s Leoneom i zaslužuje da ga nazovemo jednim od dva najveća velikana špagetija, pa malo li je. Sergio Corbucci.