ENGLESKI nogomet gotovo je uvijek u centru pažnje. Tu pažnju za svoju promociju koriste svakakva strašila, potrošene i umišljene veličine te lažni borci za pravo i pravdu. Unatoč tome što su medijski ispadi svakodnevni "ukras" svega što okružuje najviše razine nogometa, rijetko koji izgrednik spada u sve kategorije gluposti koje sam naveo. Ovih dana takvom se slavom ovjenčao Joey Barton.

Simpatični i nestabilni zločesti dečko

Ako niste totalni fanatik Lige ili ako ste mlađi od 30, vjerojatno niste čuli za njega kao igrača. Dobro, pretjerujem, možda ste i čuli za njegov talent i totalnu mentalnu nestabilnost, kako na terenu tako i izvan njega.

Uopće neću nabrajati svaku od priča u kojima ispada luđak koji zabavlja mase. Za to imate Google, i dovoljno je reći da je njegov karakter uništio svaku šansu koju je možda imao za veliku karijeru. Da, odigrao je gotovo 270 utakmica u Premier ligi, ali zapravo je bio beznačajan nogometaš ako pričamo o najvišim dometima.

To ne znači da nije imao talenta, ali svaku šansu koju je dobio propisno je prosuo svojim stavom. Prema momčadi, suigračima, trenerima, van terena - birajte sami. Po tome je postao itekako poznat. I zapravo, luđak kojem se smiju jer su priče o njemu gotovo nevjerojatne, a ipak simpatične.

Jer, eto, radio je na svoju štetu više nego na ičiju drugu i podsjećao na tolike nogometaše kojima se dive mase. Njihovoj osebujnosti. Uzori nikome, klaunovi svakome. I to je najgora kazna koja ga je kroz karijeru snašla. Da bude dvorska luda u kraljevstvu nogometa.

Nekontrolirani manijak

Barton je ovih dana ušao u fokus javnosti jer je prozvao bivše nogometašice, Eni Aluko i Lucy Ward, koje su radile kao Premiership "punditi" za britanski ITV. Nema ništa čudno u tome što netko misli da su TV ličnosti loše u tome što rade.

Uostalom, to je možda i istina. Itekako je upitna njegova argumentacija u kojoj je za nogometašice izjavio da igrajući nisu navikle na tempo muškog nogometa pa im ga je teško pratiti. Ako vam treba primjer mizoginije, serviran vam je "na izvolte".

Dodate li tome njegovu "stručnu" bljuvotinu koju je izrekao na račun vratarke Engleske, Mary Earps, možda će vam biti jasnije o kakvom se manijaku radi. Kad je primila nagradu za sportsku ličnost godine, Barton je izjavio da je njen obranjeni jedanaesterac smijurija i da bi joj on postigao "sto od sto" udaraca s bijele točke. Kao da je to argument i za što.

Vratimo se još na trenutak na nedavne događaje s Aluko i West. Bartonu sve ono ranije nije bilo dovoljno pa je odlučio otići divovski korak dalje. Prozvao ih je Fredom i Rose West nogometa. U Hrvatskoj ta dva imena vjerojatno znače manje nego Taribo West, ali u Engleskoj su itekako strašna.

Njih vam ne preporučujem guglati. Manje je stresno i ne budi toliko noćnih mora pročitati jedan ulomak o njima. Radi se o britanskom bračnom paru koji je mučio, zlostavljao, ubio i nakon toga u svom vrtu zakopao najmanje dvanaest djevojaka i djevojčica.

Kao da mu to nije bilo dovoljno, usporedio ih je s Pol Potom i Staljinom. Vjerojatno bi svoje umobolne analogije sipao i dalje da se javnost nije digla na noge protiv njega. Samo, to nije bio kraj, nego početak onoga što Barton i njegovi istomišljenici nazivaju slobodom govora.

Sloboda kretenizma

Bivši nogometaš, i svatko tko se želi izražavati poput njega, to može napraviti. I onda snositi medijske i pravne (ako su one pokrivene zakonom) posljedice za svoja djela. Sloboda govora nije sloboda od posljedica.

Misliti da vaše trabunjanje ima apsolutnu slobodu, čak i ako Eni Aluko pobjegne iz zemlje i boji se za svoju sigurnost, krajnja je ludost. Jer Barton je to odmah iskoristio za još jedan istup u kojem navodi da je jedva dočekao da se ona počne praviti žrtvom. Što u njegovim očima svakako nije.

Osim što je mizogin, Joey Barton je i vrhunski licemjer. U stanju je krvnički napasti svaku kolegicu za koju smatra da je nedorasla. Pogotovo jer "žene slabije razumiju i prate nogomet" jer se onaj "njihov nogomet" igra sporije.

Njegovi muški kolege valjda mogu biti loši, ali barem mogu pratiti što se događa na terenu. Na to su navikli, a za žene ionako nema mjesta jer to nisu u stanju. Svašta bi mu se oprostilo da je svoje stavove obrazložio suvislim argumentima. Uostalom, svašta mu se i opraštalo kroz karijeru.

Budući da je bio simpatični divljak, zapravo je upropastio sebe i nikoga drugoga. Na račun talenta, davalo mu se dovoljno šansi da odigra 269 utakmica u Premier Ligi. Sada, kao u "Vremenu za ubijanje", zatvorite svoje oči i vizualizirajte njegove eskapade tijekom karijere.

I na kraju, zamislite da je žena. Ne bi dobio ni drugu šansu, a kamoli 268 njih. Jer, uloga žene ne može i ne smije biti "simpatični divljak"; one u tim slučajevima u društvu postaju nešto sasvim drugo. To znamo i vi i ja, na našu sramotu, ne njihovu.

Baš zato je Joey "poster boy" borbe za neka izmišljena prava - jer je svima lakše pogledati u njega i nasmijati se nego pogledati u ogledalo i mijenjati nešto u sebi.