GOTOVO svaki roditelj ponekad viče na svoje dijete, koliko god se trudio ostati pribran. Toga je svjesna i psihologinja Jazmine McCoy, koja pojašnjava da će i najbolji i najdobronamjerniji roditelj ponekad izgubiti živce.

"Ako su ti trenuci rijetki, vjerojatno neće ostaviti trajnu štetu na vašem odnosu s djetetom, pogotovo ako se ispričate zbog svoje reakcije", pojasnila je McCoy.

Problem je kada se to često događa. Prema McCoy, roditelji koji ne viču odgajaju emocionalno inteligentnu, samopouzdanu, uspješnu i sretnu djecu.

Trajni negativni učinci vikanja

Djeca na koje roditelji stalno viču imaju veću vjerojatnost da će razviti probleme u ponašanju, nisko samopouzdanje i depresiju, pokazalo je istraživanje iz 2013. objavljeno u The Journal of Child Development.

Osim toga, vikanje nije osobito učinkovito u ispravljanju negativnog ponašanja. Umjesto toga, izaziva odgovor na stres u mozgu djece, što dovodi do pojačane tjeskobe koja može stajati na putu njihovoj sposobnosti učenja i razvoja, dokazano je studijama.

"Važno je zapamtiti da kada vičemo naša djeca zapravo ne uče. Ni mi ne učimo kada smo pod stresom. Dakle, vikanje je u suprotnosti s našim krajnjim ciljem", napominje McCoy.

Zašto roditelji viču?

McCoy ističe da roditelji najčešće viču na dijete kada se osjećaju bespomoćno, preopterećeno i tjeskobno.

"Zapitajte se u kojim se situacijama osjećate frustrirano, zašto vas specifično ponašanje frustrira i što je zapravo frustrirajuće u tom ponašanju. Razumijevanje vaših okidača i zašto su vas pokrenuli može vam pomoći da se savladate prije nego što izgubite hladnokrvnost pred svojim djetetom", tvrdi psihologinja.

Ne zaboravite se ispričati

Teško je biti savršen, pa ako vam se već dogodi da podviknete na dijete, ispričajte se.

"Isprika je nevjerojatno ljekovita i djeluje terapeutski. Mislim da je jedna od najboljih stvari koje dijete može čuti od roditelja izjava poput 'Žao mi je, nisam savršen/a'. Budite jasni oko toga za što se ispričavate i dajte djetetu do znanja", poručila je psihologinja.

Ispričavajući se, modelirate dobro ponašanje za svoje dijete - pokazujete mu kako se ponašati nakon ispada. Također, pozivate ga da imenuje i podijeli svoje emocije, što mu može pomoći u razvijanju emocionalne inteligencije.