KAO ŠTO je ljubiteljima i mrziteljima folk glazbe (ukupno cijeloj državi) poznato, Aleksandra Prijović je nakon četiri pune zagrebačke Arene najavila i petu.

Hrvatski narod ima tradicionalno mutan odnos s bilo čime što sadrži prefiks “narodno”. S jedne strane nastaje dreka svaki put kada se čuje nešto nalik folku - s druge, predstavnica takvog melosa ima dobru šansu da na svoje koncerte privuče 10% populacije Zagreba.

Paradoksalno, oni koji se najviše pozivaju na narod često su najljući protivnici narodne glazbe u bilo kojoj formi. Oni nažalost rijetko imaju sluha, kako za narod tako i za glazbu - zbog toga smo o fenomenu popularnosti narodnjaka, kontroverzi koja ih uporno prati i utjecaju na scenu razgovarali s hrvatskim glazbenicima iz različitih žanrova.

Konkretno, sugovornici su Joško Čagalj Jole, Zlatan Stipišić Gibonni, Jurica Pađen i Ivana Kindl.

"Odlika velikih sredina je da postoje paralelni svjetovi"

Jole primjećuje da je trend novokomponiranog folka puno širi od Hrvatske.

“U slučaju Aleksandre Prijović to čak i možemo nazvati narodnjačkom glazbom s elementima popa, ali novi pravac nije samo narodnjak - došao je i trap koji se naslanja na američku produkciju uz prilagodbu Balkanu. I ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i u Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Njemačkoj, Francuskoj… Zapravo u cijeloj Europi”, objašnjava.

S druge strane, Gibonni smatra da je stvar jednostavno u velikoj sredini i različitim ukusima. Odnosno, teško je uopće odrediti što je dominantni trend.

“Živio sam u Berlinu i Londonu - odlika velikih sredina je da postoje paralelni svjetovi. Jedni idu na koncert Depeche Modea i misle da je to najvažnije na svijetu, drugi idu na Erica Claptona i također im je to najvažnije. U malim mjestima cijelo selo dođe na koncert zabavne glazbe, a u velikim sredinama, kao što je Zagreb, potpuno je normalno da svi svjetovi postoje", smatra on.

"Ljudi gledaju moju publiku pa kažu da je masovna, nije masovna nego je vjerna. Na Spotifyu deseci pjevača imaju više slušatelja od mene, ali ljudi meni dođu na koncert. Onda svi pokušavaju definirati što je istina, ali ja to ne mogu - tako da me ništa od rezultata ne čudi", dodaje.

Razlika između narodnjaka i cajki

Ipak, za prodajne rezultate ovih razmjera potrebna je neka supstanca iza njih. Svi glazbenici naveli su odličnu produkciju i spotove kao “krivce” za aktualni uspjeh novokomponiranog folka, iako se sadržaj te glazbe nije svima svidio. Na pitanje sluša li trap cajke, Jurica Pađen imao je zanimljiv odgovor.

“Imam ideju za pokrenuti potpuno novi trend - zvao bi se 'crap'. Pjesma ne smije imati više od deset riječi, tekst ne smije govoriti ni o čemu, a podloga bi bila centrifuga vešmašine na 1200 okretaja da se dobiju visoki tonovi. Beat bi se zvao 'beatcoin', novac bi se s visine bacao na posložene lonce na zemlji. Melodiju bi davao napušeni kakadu. Očekujem uspjeh preko noći", šali se.

"Napravio bih distinkciju između narodnjaka i cajki. Cajka je jako dobro upakirana, na neki način odgovara potrebama današnjeg vremena - to je fantastično pakiranje, a nema sadržaja. Zbog toga se publika ne mora brinuti da će biti prevarena, da očekuje jedan sadržaj, a dobije drugi. Ovdje ga nema pa svi mogu mirno spavati", dodaje.

Ako stavimo na stranu ukuse i žanrove, tehnologija je iz korijena promijenila način na koji se glazba uopće sluša. U instantnom svijetu trendovi nastaju puno brže i intenzivnije, ali se i brže gase. Kako taj fenomen objašnjava Ivana Kindl?

“U zadnjih 20 godina puno toga se promijenilo jer je stiglo digitalno doba i sve je dostupnije. Došle su nove generacije, novi stil i žanrovi, trenutno smo u instant vremenu gdje se sve previše i prebrzo događa, sadržaji mladima brzo dosade. Problem je što su prijašnje, pa tako i moja generacija odgajane za svijet koji više ne postoji, zato se iščuđavamo promjenama", priča ona.

"Neki glazbenici se drže svog puta i glazbenog stila koji ih ispunjava, svjesni da neće puniti dvorane, neki su u žanrovima koji privlače masu, a neki su odustali ili se prebacili u novi biznis", dodaje.

"Starijima je i moj stil bio čudan"

Kindl je, kao jedna od začetnica R’n’B žanra na našim prostorima, objasnila i otpor javnosti prema svakom novom stilu koji se pojavi. “Starijima je moj stil bio čudan, ali zato su me mladi obožavali. Tek danas je R'n'B u Hrvatskoj postao mainstream. Ljudi su uglavnom kritični prema novitetima, tako je oduvijek bilo", prisjeća se.

Ovu problematiku Pađen objašnjava slikovito.

“Ljudi ne vole nove stvari. Je l' ti voliš dobiti novi mobitel? Teoretski voliš, ali moraš ponovo učiti sve, što čovjeka umori. Ipak, jednom kad ljudi usvoje novo, shvate da je puno lakše - više ne moraš učiti i čitati, sve imaš unutra. Ti se opustiš, a sprava misli umjesto tebe. To je fantastično. Kad imaš dva partnera koji isto misle, jedan od njih je suvišan. Kad ne misliš ništa, sve je savršeno. Idemo u sretnu i novu budućnost", kaže on.

Ljudski otpor prema svemu novom je univerzalan, ali urbani otpor prema svemu narodnom je ipak karakterističan za naše prostore. Jole, kako kaže, to uopće ne razumije.

"Ta fama traje već 20-30 godina. Moji suradnici i ja se trudimo raditi pop glazbu, ali koketiramo i s tamburama i sličnim zvukom. Ne znam je li to narodna glazba ili nije, ali svakako je popularna. Ne znam zašto ljudi dižu nos nad time jer smo inače pristojan i normalan narod, kao da se sramimo onoga što imamo", pita se on.

"Nikad nisam čuo da su James Dean ili Beyonce pljuvali Kennyja Rogersa ili Dolly Parton, a to je country, njihov narodnjak. Svatko radi svoje. Kod nas ljudima nitko ne valja. Dolaze mladi, dolaze novi trendovi. Daj ljudima šansu - ako ti se sviđa, kopaj dalje po tome, ako ne, slušaj nešto drugo. Jedi i pij što ti odgovara, ne vidim u čemu je problem", zaključuje.

Jole kaže kako se upravo u igranju s glazbom nalazi ljepota i širina tog posla. “S druge strane ima izvođača kao što su Zabranjeno pušenje ili Bajaga koji imaju svoj đir, genijalci su u tome što rade pa ni ja ne želim da se mijenjaju”, dodaje.

Živi i pusti druge da žive

Gibonni se slaže da nema smisla na silu podilaziti novim trendovima.

“Uđi navečer u grad i pogledaj sve prozore koji svijetle i ne svijetle, iza svakog prozora žive 3-4 osobe. To je more različitih ukusa. I ja nađem svakakve komentare na svoju muziku: od 'Gibo care' do 'meni je to dosadno, ja to ne razumijem'. Jednostavno to prihvatiš i shvatiš da nisi za svakoga, hvala bogu da je tako", poručuje.

Sve u svemu, u glazbenoj industriji pravci i trendovi dolaze i prolaze, a ljudi koji su na sceni preživjeli nekoliko desetljeća su ih se nagledali na desetke. Imaju različite stavove o njima, ali u jednom se slažu - živi i pusti druge da žive.

"Ne mislim da muzika ima neku zakulisnu namjeru. Ona je melem za dušu, otvoreno pismo adresirano na ljude koji ga mogu osjetiti. Netko se nakon prekida ne može naći ni u čemu nego u toj folk glazbi - to je njegovo otvoreno pismo koje može pročitati. Neće se naći u nekom drugom žanru, jer to nije pismo za njega. Svatko se nađe u onome za što je, i u tome ne vidim nikakav problem. Muzika uvijek okuplja ljude, što ima čudno u tome?" zaključuje ovu temu Gibonni.