NA KOLODVORU uobičajen prizor: od devet vlakova na displeju, šest ih ima napomenu sa strane. Neki kasne, neki neće stati na određene postaje, neki neće ni doći. Poslikao sam da ne ispadne kako izmišljam, a da sam slikao sutradan, vidjeli biste čak sedam vlakova s napomenom.

Uz moj vlak za Limburg ne stoji nikakva dodatna obavijest. Samo što je mene iskustvo naučilo da to ne mora ništa značiti, da sve može biti u redu sve dok ona umjetna spikerica ne javi preko razglasa da nešto ipak nije u redu.

>>Slavni voditelj BBC-ja došao snimiti emisiju o Hrvatskim željeznicama. Ne zezamo se

Ne pomaže brzina

Da me osjećaj ne vara pokazalo se čim sam došao na peron: kasni IC vlak za Frankfurt, morat ćemo čekati njegov odlazak. IC su oni vlakovi što voze do tristo na sat, konstruirani su s idejom da od točke A do točke B stignete brzo, udobno i na vrijeme. Uvijek imaju prednost pred ostalim vlakovima, ali ni to nekada ne vrijedi pa i oni kasne. Badava vam što ste platili barem dvostruko više kako biste što prije stigli do cilja. Za utjehu, oni obični, regionalni vlakovi do Frankfurta kasne valjda svaki dan.

Razlozi kašnjenju su različiti: nekada jave da se netko neovlašteno šeće prugom, ponekad padne stablo na cestu, katkad se pokvari vlak, nekada su radovi na pruzi, nekome pozli ili policija mora intervenirati, a nekad morate propustiti drugi vlak. I tako u beskraj, samo vam navodim ono što spomenuta spikerica javlja. Ili nema dovoljno osoblja pa se vlak jednostavno otkaže, kako je barem jedno dvadeset dana zaredom javljano o vlaku za Mönchengladbach. Kako se snalaze oni nesretnici koji su se baš tim vlakom kanili uputiti u taj nimalo beznačajni grad? Čekaju li tri tjedna da ovi nabave dovoljno osoblja?

Kašnjenje puta pet

Konačno je odjurio onaj luksuzni IC za Frankfurt pa je i naš vlak za Limburg dočekao svoj trenutak kasneći u startu petnaestak minuta. Nitko od nas se ne buni, navikli smo. Nije tu kraj priče. Već na sljedećoj postaji moramo čekati desetak minuta da bismo propustili neki regionalni ekspres koji kasni tko zna zbog čega. Pa onda i na sljedećoj postaji ista stvar.

Vlakovođa pokušava to iskomunicirati preko razglasa, samo što se uređaj pokvario i užasno pišti. Čujete jedno preglasno, iritirajuće iiiiiiiiiiiiii unutar kojeg se razabire "odlaganje ... sedam minuta ... isprika".

Legendarna prijevoznička firma

Na jednoj od postaja razglas je čudesno proradio, vlakovođa veli da tko želi može slobodno nakratko izaći i popušiti. Lijep broj njih koristi ovu prigodu, a meni na pamet pada poslovna ideja da krenem tako možda roštiljati na postajama dok čekamo nastavak putovanja. Nešto kao u Ko to tamo peva, po biznis modelu firme Krstić.  

Iskreno, ni ne znam koliko smo na kraju zakasnili. Već sam se istrenirao kao budistički svećenik da se ne nerviram, da mi sve bude nirvana. Lagao bih da kažem kako je ovako uvijek, a još bih više lagao da velim kako su ovo neki iznimni slučajevi.

"Molimo vašu ispriku"

Napokon stižemo na cilj, nije bitno pola sata ovamo-onamo. 

A kad vam ne dođe vlak?

"Molimo vašu ispriku", reći će spikerica programirana da nema osjećaje. Možda u dodatku objasni i koje su vam alternative. Osim ako niste na lokalnoj postaji s koje kreće samo taj vaš vlak koji neće doći. I to negdje pola sata prije ponoći. "Mi smo veliki sustav", objašnjavao mi je jedini djelatnik na toj postaji zašto nemaju zamjenski bus za ovakve situacije.

Prevedeno, "snađi se, druže". Srećom, imam ukućane spremne da me pokupe autom, a tko nema – samo neka slijedi rijeku i pješači osamnaest kilometara. Do tri ujutro je doma.

"Bit će bolje"

Imam sreću što je moje radno vrijeme na poslu prilično fleksibilno. Ako počnem dvadeset minuta kasnije, onda ću i završiti dvadeset minuta kasnije, nije tolika frka. Ujutro imam par vlakova, neki od njih ipak dođu.

Da moram stići točno na vrijeme, morao bih se voziti autom. Premda, ni to nije sigurno, začas se stvori neka gužva zbog radova ili nesreće. Radovi na prilaznoj cesti Koblenzu traju već četiri godine i jutarnje kolone su kilometarske.

Vlasti u Njemačkoj odavno su svjesne ove situacije koja se konstantno pogoršava. Prošle godine postavljen je apsolutni rekord u kašnjenju vlakova, ove godine bi ga se moglo i nadmašiti. Nedavno su najavili da će biti bolje, barem na potezu od Frankfurta do Kölna, gdje su u tijeku opsežni radovi. Samo se treba strpjeti do Božića. Ne ovog za par mjeseci, nego sljedeće godine.

I onda će, kako su mediji jetko primijetili, Njemačka imati još samo sedam problematičnih čvorišta koja treba riješiti.

"A kako je kod vas?"

Evo mene sljedećeg jutra s tinjajućom nadom da ću stići na posao bez većeg kašnjenja. Opet je sve u redu na displeju, vlak bi trebao krenuti na vrijeme. Svejedno, njega nema. Nema više ni obavijesti, šuti i ona spikerica.

Moj susjed kojeg tu srećem svakog jutra počinje nervozno šetkati naprijed-natrag, valjda pokušava tim ritualom ubrzati dolazak. U jednom trenutku okreće se k meni i pita odakle ja ono dolazim.

"Iz Hrvatske."

"Jesu li kod vas vlakovi točni?"

Razmišljam par trenutaka što ću reći. Imam iza sebe bogato iskustvo s linijom Varaždin-Zagreb. Do Zagreba je trebalo dva i pol sata, a natrag tri. Ne kasni, samo je spor kao depresivni puž. I lokomotiva, i vagoni, i pruga ostavština su Jugoslavije, ako ne i one prijeratne Kraljevine.

"Nisu. Jedino što vi niste toliko bolji od nas kao nekada."

Ako mislite da sam preoštar, poslušajte kako se sami Nijemci izmotavaju na račun vlastitih željezničkih muka.