SARAJEVSKA grupa Valentino nastupit će u Kaštelu u Puli 3. kolovoza. Taj koncert je dio njihove obljetničke turneje pod nazivom 40+ te označava proslavu četrdeset godina njihovog profesionalnog rada. Turneja je počela koncertom u Zagrebu 24. studenog 2022. pa je nastavljena koncertima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Kanadi te Australiji.

Brojne generacije odrastale su na njihovim legendarnim pjesmama kao što su Samo sklopi okice, Oka tvoja dva, Volim te još... Grupa je bila jedna od najpopularnijih osamdesetih godina u Jugoslaviji, a sa svojim radom ne staje. Nedavno su objavili i novu pjesmu pod nazivom Neću kući. 

O njihovim uspjesima unazad 40 godina postojanja, sarajevskoj i jugoslavenskoj glazbenoj sceni 80-ih, novim pjesmama i koncertima razgovarali smo sa Zijom Rizvanbegovićem, osnivačem grupe. 

Stižete idući tjedan u Pulu. Što ste pripremili za publiku? Gdje sve planirate nastupati ovoga ljeta, je li još koji grad u Hrvatskoj na popisu?

Da, 3. kolovoza smo u Puli i to nas beskrajno veseli. Posljednji put sam tamo svirao još prije dvadesetak godina i sjećam se sjajnog prijema publike, kao i ambijenta. U 11. mjesecu sam bio u Puli, nakon zagrebačkog koncerta, na poziv organizatora Elvisa Mohorovića iz Show Time Productiona, kao i mog nekadašnjeg klavijaturista i profesora na Layoli u Los Angelesu, a i vječitog prijatelja Mladena Milićevića, sadašnjeg stanovnika tog lijepog, romantičnog grada. Ja sam, inače, od 2000. do 2003. bio posebno emotivno vezan za ljepotu i neodoljivu čaroliju Istre.

Za publiku smo pripremili show od dva i pol sata u prekrasnom ambijentu Kaštela. Pogled na more ide jako dobro uz naše pjesme, kao i ribice i vino. Ja sam pored silnih muzičkih škola najbolje naučio svirati na dalmatinskim plažama još kao pubertetlija, tako da moje pjesme puno duguju Jadranu za silne nemire i inspiraciju. Inače, u pregovorima smo za Slavonski Brod i Osijek, kao i za još jedan koncert u Zagrebu u desetom mjesecu.

Nedavno ste izbacili novu pjesmu Neću kući. Kakve su reakcije publike? Planirate li još što novoga objaviti?

Neću kući je naša najnovija pjesma i najava novog albuma u izdanju Croatia Recordsa. Imala je svoju premijeru na CR festivalu u Vodicama prošli mjesec. Za nekoliko dana puštamo i spot koji upravo završavamo, a od jeseni idemo u njenu totalnu promociju. Zatim ide singl broj dva, pa kompletan novi album.

Pojavit će se i kolekcija hitova grupe Valentino od 80-ih godina pa do današnjih. Naše pjesme su danas u principu Valentino sound s boljom produkcijom i velikom kilometražom u prstima i kao takve su totalno drugačije od novih trendova i izdanja. Ja sam još uvijek rob vlastite filozofije da pjesma, koja se ne može odsvirati na plaži, nije pjesma.

Tako da nisam baš veliki fan novih glazbenih trendova, umjetnih projekata, autotune peglanja i popravljanja vokala. Dozvolite da ja cijenim moju profesiju i dugotrajni rad i smatram to sve velikim darom s neba, tako da ove suvremene projekte jednostavno i kad slušam, ne čujem.

Pjesma Volim te još totalno je remek-djelo nastalo na valu Novog vala. Jeste li se tom pjesmom željeli prilagoditi novim trendovima jer ta pjesma dosta odudara od svega što ste radili i donosi svježinu? Kako ste se za tu pjesmu odlučili na ženski vokal Amile Sulejmanović?

Volim te još dogodila se na početku moje autorske karijere i nismo ni slutili da će biti hit. U legendarnom sarajevskom Pasa studiju, gdje smo proveli cijelu godinu kao mladi junci željni dokazivanja, snimili smo album prvijenac u izdanju diskografske kuće Suzy. Skupljala se cijela gradska intelektualna elita željna druženja, zabave, lijepih djevojaka i besplatne pive.

Jedan dan navratio je i Bregović, drugarski, i dok sam ja kao dobar domaćin odjurio u dućan po dodatne maligane, on je iz prve odsvirao bas na pjesmi Volim te još i solo gitaru na drugoj pjesmi Pazi na ritam, i tako ih iskusno ritmički učvrstio i dao im groove infuziju da su momentalno oživjele i zaigrale. 

Mnogi glazbenici, redatelji, pisci i glumci prošli su kroz studio praveći veseli ambijent i umjetničku atmosferu u kojoj se čudo rađalo. Od članova Indexa, Bijelog dugmeta, Gino banane, Kongresa, Plavog orkestra, Miladina Šobića pa do opernih pjevačica i konobarica iz obližnjeg birca. 

Sjećam se da su na istoj pjesmi nedostajale udaraljke pa smo pozvali u pomoć Milića Vukašinovića, bubnjara Indexa i Bijelog dugmeta, osnivača Vatrenog poljupca, da nam pomogne. On je sjajno davao ritam u studiju, ali mi smo cijelo vrijeme imali neke čudne zvukove iz gluhe sobe koje nismo mogli detektirati. Na kraju sam ja prešao u prostoriju gdje je Mica udarao po bongosima i shvatio da on strastveno stenje dok svira i ne može se utišati jer inače nema udarac.

Tako da smo morali mijenjati aranžman. Amila je moja prijateljica i počinjala je karijeru s nama, pa je onda nešto kasnije gradila vlastitu s pokojnim Ipetom Ivandićem, bubnjarem Bijelog dugmeta. Ona je bila totalna punk energija i imidž, kao da je rođena u londonskom Oxford Streetu i tri dana sam je maltretirao da otpjeva svoj dio pjesme. U toj dionici, nitko nikad za četrdeset godina nije je uspio nadmašiti i zasigurno neće. 

Puno puta ste nastupali u Hrvatskoj. U kojem gradu Vam je bilo najbolje?

Svaki grad i regija nosi svoje ljepote i izazove. Pamtim mnoge koncerte, od Dubrovnika, Zagreba, Osijeka, Vinkovaca… U svako selo smo osamdesetih zakucali i na binu se popeli. Tad nisi bio veliki bend ako nisi odsvirao 150 koncerata godišnje. Sjećam se naše prve turneje i vezanih koncerata u Moši u Zagrebu, koji su bili fascinantni, kako za vrijeme svirke, tako i poslije.

Ja sam bio otet od nekih cura iz publike i toliko oduševljen prijemom, da sam zaboravio otići na vlastiti koncert dva dana poslije. Moji su slagali publici da sam bolestan i nekako su se pokrpali, dok sam ja još uvijek slavio zagrebačke koncerte. To mi je bila i ostala jedina profesionalna neozbiljnost i mrlja u karijeri. 

Je li Vam netko od hrvatskih izvođača ili bendova zapeo za oko? 

Ja sam veliki fan moje i starijih generacija i kolega, kako u regiji tako i u Hrvatskoj. Od Prljavaca, zbog kojih sam moj prvi zagrebački stan unajmio u Dubravi, pa do Jure Stublića, Olivera, Dina, Belana... Danas su mi zapeli za uho The Splittersi, vjerojatno zato što zvuče kao Kinksi šezdesetih.

Koja vaša pjesma Vam je najdraža i koji trenutak iz dugogodišnje karijere Vam se najviše urezao u pamćenje?

Od mojih pjesama najviše volim balade i mislim da imam puno različitih i dobrih. Ako kažu da se po jutru dan poznaje, onda se po baladi autor prepozna i vrednuje. Tu ne možeš nedostatke arije, teksta i emocije sakriti aranžmanom i semplovima. Sir Alex Ferguson, trener Manchester Uniteda je rekao: "Mali, daj da vidim kako štopaš loptu, pa ću ti reći kakav si nogometaš."

E, mali, odsviraj ili otpjevaj mi svoju baladu pa ću ti reći kakav si kompozitor ili pjevač. Tako da bih volio da u noćnim satima uz slušalice poslušate Valentino laganice - Kad me više ne bude, Ne, ne boj se, Zaboravi moj broj, Ti govoriš dok šutiš, Ponekad noću dok spava grad...

Koja pjesma izazove najviše euforije među publikom kad ju zapjevate na koncertima?

Kad smo svirali u studenom u Tvornici u Zagrebu, imao sam strah koje će pjesme ljudi pjevati i bazirao sam nastup na tri dijela gdje bi udarne pjesme bile Oka tvoja dva, Volim te još i Samo sklopi okice. Međutim, kad smo ugasili svjetlo i dok smo se u teatarskoj režiji penjali na binu, prepuna Tvornica je pjevala i odjekivala "Pile moje, zovi me, kad ti sreća dođe". Žao mi je što nismo snimili live koncert jer je to bila emocija i susret s publikom kao u najboljim holivudskim ljubavnim happy end filmovima. Taj susret i zagrljaj s publikom nikad zaboraviti neću. 

Od 80-ih ste na sceni. Koja je tajna dugogodišnjeg uspjeha grupe Valentino budući da su se brojni bendovi koji su nastali u to vrijeme raspali ili prestali s radom?

Od prošle godine smo na turneji koja se zove "Valentino 40+ Dođite da promuknemo zajedno". Zbog covida i svih ovih oluja, tajfuna, pehova nismo mogli planirati obljetnicu, 40 godina od prve ploče, tako da sam smislio turneju pod brojem 40+. Malo sliči na erotski sajt za odrasle, ali 40 je broj godina od prvog albuma, a plus je zbir svih onih godina koliko nam je trebalo da snimimo prvu ploču.

Od nosanja instrumenata, jurnjave za lopovima seoskim menadžerima i lolama, smrzavanja po podrumima, svađa sa susjedima zbog buke, obijanja pragova diskografskih kuća i televizija, komponiranja, vježbe, nosanja instrumenata, švercanja po vlakovima i zarađivanja love za kupovinu prvih čeških gitara. Tvrdim što ti je duži plus, odnosno broj godina koje si ulagao u sebe i muziku, do prvih uspjeha, toliko dugo ćeš i trajati. Nama nitko nije uspjeh poklonio, nego smo za njega izderali đonove cipela, prste i dobro izgrebali grla.

Ja imam i dan danas autorsku energiju tinejdžera, pjesme me stalno opsjedaju i zuje mi u glavi kao Messerschmitti u ratnim partizanskim filmovima. Kad sam radio Neću kući, dobio sam koronu i dok sam se znojio ispod deke, refren i rif iz pjesme me nisu napuštali. Kao ni temperatura. Inače mislim da moju najbolju pjesmu još nisam napisao i ne žurim posebno da je napravim. Ona će kad-tad pronaći mene. 

Što općenito mislite o umjetničkoj sceni Sarajeva 80-ih? U čemu je bila tajna sarajevske scene tada?

Indexi su bili prvi veliki bend koji je izašao iz Sarajeva, a za njima Cod, Ambasadori, Kodexi, Cola, Pro arte, zatim je uslijedio drugi talas s Bijelim dugmetom koji je srušio sve barijere i pomakao granice rock idolatrije, zvuka, imidža, filozofije. Nakon toga iz Sarajeva par godina nije ništa izašlo. A onda smo mi snimili našu prvu ploču i otvorili širom vrata ex Yu scene, a momci iz Pušenja, Orkestra, Jabuke, Hari Mata Hari, Merlina, Bolera... su navalili kao Tatari i osvojili scenu.

Mi smo se trudili, a i bili totalno drugačiji kako jedni od drugih, tako i od drugih ex Yu bendova. To je bilo doba izazova, umjetničkog dokazivanja i pokušaja da se predstavimo svijetu s vlastitim, originalnim idejama. Danas pjesme i izvođači kao blizanci, sliče jedno na drugo, to je kao trend. Kod nas ako nisi bio originalan, ni rođena majka te ne bi slušala. 

Glazbena scena u Jugoslaviji 80-ih bila je posebno jaka. Koga biste istaknuli iz tog perioda i zašto?

Iz Hrvatske novovalna ekipa Stubla, Jajo, Johnny, iz Beograda Divljan, Idoli i rani Balašević, ali sam obožavao prije svih "Pljuni istini u oči" Marka Brecelja i Buldožera.  

Proteklih tjedana bila je aktualna tema Nele vs. Sejo. Imate li kakav komentar na to? Jeste li na nečijoj strani i ako jeste, na čijoj?

Osobno mi je žao kad neke romantičarske, drugarske priče i inspiracije nastale u hladnim podrumima naših zgrada iz 60-ih godina, imaju takav kraj. Sejo je moj drug i volim njegove sjajne socijalne tekstove, Nele je veliki frontmen i umjetnik. Šteta je da njihove probleme i nesuglasice pratimo u medijima. Trebali su to probati riješiti u četiri oka, ili za večerom ili u ringu, ali nasamo. Pretpostavljam da su neki publisheri nakupci tu dobro uprljali prste. Ne volim viriti talentiranim susjedima preko tarabe i nadam se da će izgladiti probleme.

Jeste li i dalje u kontaktu s Goranom Bregovićem? Što mislite o njemu?

Nakon mog dječačkog upita Bregoviću "kakvi smo bili?" početkom osamdesetih, kad smo kao predgrupa Bijelom dugmetu nastupili na njihovom velikom koncertu u Zagrebu, on mi je konfucijevski odgovorio "život nije bajka" i odjezdio na scenu. Nije mi dugo trebalo da shvatim taj savjet u tri kratke riječi. Proročanski tako i bi. Goran je veliki laf i drug i uvjerljivo najuspješniji umjetnik s naših prostora. Među deset najboljih aranžera na svijetu, pjesnik, kompozitor i slatki gitarist. A za probrane veliki domaćin i kuhar. Lijepo je imati ga za prijatelja.