U 80. godini preminuo je Miroslav Lilić, dugogodišnji urednik na Televiziji Zagreb i HTV-u. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom donosimo Lilićev intervju iz 1985. godine.

Veljača 1985.: Premda stas Miroslava Lilića ni po čemu osobito ne odskače od uobičajenih tjelesnih proporcija prosječnog čovjeka, nadasve je zanimljiv neočekivan efekt njegova iznenadnog odlaska iz prostorije u kojoj razgovarate.

Dok nakratko izlazi da bi prije razgovora pozirao fotoreporteru, soba na drugom katu televizijskog centra u Miramarskoj ulici odjednom se doima barem dvostruko većom.

Nimbus posvemašnje nepredvidivosti i burnog ophođenja, koji se nad Lilićem nadvio već nakon prvih pojava u javnosti, nipošto ne govori dovoljno o množini gesta, izražajnosti mimike, krajnjem nemiru ili vulkanskoj silini naglih promjena u tonu i intenzitetu glasa. Lupka nogom ispod stola, maše rukama, igra se predmetima pred sobom, puši cigaretu za cigaretom...

Za petama svake neočekivane reakcije slijedi neki nov dokaz Lilićeva orkanskog temperamenta, pa se njegov nastup najjednostavnije može opisati kao nepritajena prijetnja duševnom ekvilibriju sugovornika.

Dok govori o svom poslu ili o bitnim pojavama u društvu, priča žustro i s velikim angažmanom. S druge strane, sposoban je iznenaditi nekom posve neočekivanom primjedbom ili spremnošću da kakav stari detalj iz biografije pretvori u donekle šaljiv podsjetnik na mladenačke zablude.

Kaže: "Istina, u drugom razredu gimnazije, dok sam bio omladinski rukovodilac, više sam se bavio omladinom nego školom, pa sam zaradio dvije jedinice. Mislio sam, a bilo je to prije dvadeset i tri godine, da s dva razreda gimnazije mogu raditi u komercijalnoj službi, ali me otac poslao na posao u rudnik, pa u kamenolom. Onda sam ja vikao da bih opet natrag u školu!"

Nekoliko godina nakon tog događaja Lilić dolazi na televiziju. U početku, 1966. godine, bio je gradski reporter, potom je radio u jugoslavenskoj razmjeni, pa kao urednik Vijesti, Kronike, urednik drugog Dnevnika, prvog Dnevnika, zatim kao urednik dnevnog programa i, napokon, tijekom četiri godine, bio je urednik informativno-političkog programa.

Danas, nakon demantiranih očekivanja o promjenama na televiziji, koje su kotačem uobičajenih rotacija trebale zahvatiti i Lilića, ipak je sigurno da još stanovito vrijeme ostaje na istom poslu i u sobi koju trenutak prije razgovora zaključava, isključuje u njoj telefone, sve s obrazloženjem kako nema smisla "da nam skaču po glavi".

Upozorili ste me da se za vrijeme razgovora moramo skloniti na skrovito mjesto. Je li ova odaja dovoljno skrivena?

Ova!? Sačuvaj bože! To je najprometnija soba! Svatko ulazi i izlazi kako hoće. I telefoni... Telefoni će me ubiti! Tri direktne linije (udara rukom po slušalicama), dvije kućne, jedna posebna linija i jedna izravno s direktorom...

To se uklapa u sliku o vama. Priča se da radite dvanaest sati dnevno. Kako vam uopće izgleda radni dan?

Počinje oko osam i pol u jutro. Tri puta tjedno zakazan je kolegij kod generalnog direktora, a i u tijeku dana uvijek se zalomi neki sastanak. Svaki dan u dvanaest sati imam svoj kolegij, s urednicima redakcija i dnevnih emisija.

Analiziramo jučerašnje emisije i dogovaramo današnje i sutrašnje. Odlazim oko tri sata i vraćam se u redakciju u četiri i pol, a ostajem do devet ili pola deset navečer, kako kada. Znači, cijeli dan, osim pauze za ručak. I nedjeljom, jer tada emitiramo Jučer, danas, sutra.

To su uobičajene dužnosti odgovornog urednika?

Jedan dio jest, ali - i sam sam takav, znate! Sve što je važnije hoću pogledati, a ne - ako me netko pita - da ne znam što je išlo i zašto. Mislim da znanjem i iskustvom mogu pomoći da prilog bude bolji. I, što je najvažnije, smatram se odgovornim za sve što ulazi u program. Običaj je da komentare i osvrte pročitam, izvještaje također.

Najveći dio priloga pročitam, čitam tekstove. Tu i tamo pogledam sliku, ako je nešto zanimljivo ili postoji kakva tonska izjava koje u tekstu nema. Osim toga, većina komentara i osvrta dogovorena je dan prije. Tako da treba poštovati ono što smo dogovorili, no dogodi se da netko ipak napiše drukčije...

Je li se događalo da vas nešto iznenadi na ekranu?

A, ne! Moglo bi se samo dogoditi da se iznenadim u dvanaest sati na kolegiju. Nema važnijeg priloga koji ne pogledam ili važnijeg teksta koji ne pročitam.

Kad sam vas prije dvije ili tri godine prvi put vidio u redakciji Dnevnika, baš ste se pripremali za nastup u emisiji. Bili ste u trapericama, a iz nekog ormara izvlačili ste sako i kravatu - jedine dijelove odjeće koje će kamera registrirati.

Da, tako je! Uvijek sam u trapericama i džemperu. Sako odijevam samo kad idem pred TV kamere. A kruži fama kako televizija mnogo troši na odijevanje! Dva odijela (ili dva kostima za žene) dobijemo na revers za godinu i pol dana!

No, inače, uvijek sam bio za stabilizaciju u redakciji Dnevnika. Dolje izlizane traperice, a gore kravata. A za žene sam predlagao da budu odjevene samo gore, a dolje da budu u...

Molim!?

Da, da! (Smije se.) Radi stabilizacije!

Podsjetit ću vas na poznati događaj. Svojedobno u Dnevniku, tek što je utihnula uvodna glazbena špica, vi ste osvanuli u kadru s mrkvom u ruci. Tih desetak grama karotina postalo je u narodu poznato kao Lilićeva mrkva.

To je stara stvar (smije se), koja je izazvala malen šok jer toga do tada nije bilo. Inače bježim od takvih stvari i kažem urednicima: "Nemojmo u Dnevniku raditi ekshibicije ako to nije u funkciji sadržaja!" Ta je mrkva za mene bila u funkciji sadržaja. I poslije sam imao meso, cvijeće i ne znam što sve ne, ali mrkva je postala simbol.

Prvi se put pojavila u političkoj emisiji i izazvala sablazan. Bilo je ovdje vrlo oštrih reakcija nekih odgovornih ljudi, imao sam sreću što je u to vrijeme direktor TV-a bio Branko Puharić koji je trezven i pametan čovjek, i on je to presjekao. Ali, ja nisam išao za tim da budem važan i kažem gledateljima: "Pogledajte, to sam ja s mrkvom!"

Rekao sam: "Svaki roman ima glavnog junaka, svaka televizijska serija glavnoga glumca, a glavni junak naše priče jest mrkva koja je skandalozno skupa." Ja sam upozorio mrkvom. No, jednom zgodnom, zanimljivom najavom isto tako možete upozoriti na nešto.

Ako kažete - četvorni metar stana stoji u Zagrebu devet tisuća, od toga četrdeset posto otpada na uređenje zemljišta, a to je nezamislivo, tada ste gledatelja Dnevnika zainteresirali za to da vidi što je napravljeno da stambeni metar bude jeftiniji.

Je li točan podatak da Dnevnik gledaju dva milijuna ljudi, a onaj koji se nedjeljom emitira za cijelo područje Jugoslavije - čak osam milijuna gledatelja?

Točno je! Zato i govorim o velikoj odgovornosti ljudi koji stvaraju Dnevnik.

Pročitao sam da ste rekli kako jednu beogradsku emisiju o događajima na Kosovu niste htjeli preuzeti jer ste smatrali da nije prihvatljiva i konstruktivna. O čemu je bila riječ?

Da, točno! Tada sam i polemizirao, ne kao odgovorni urednik televizije, nego kao Miroslav Lilić, novinar, s nekim sredstvima informiranja, smatrajući da se ponekad vodi bitka koja nije konstruktivna. O iredenti treba reći sve što je negativno. Sve! Ništa ne sakriti! Ali, treba govoriti i pisati tako da to potiče zbližavanje Albanaca, Srba i Crnogoraca koji tamo žive.

A emisija koju nismo prikazali i za koju sam se ja zalagao da ne ide nije imala takav efekt. Uvijek kad dajemo neki komentar ili informaciju, razmišljam o tome kakav će učinak izazvati u gledalištu. A ima i jedan dio emisija za koje moram reći s mnogo rezerve, kao javni radnik s punom odgovornošću, da takve emisije... Ja sam protiv toga da se to daje na televiziju.

Postoji o vama predodžba kao o impulzivnom čovjeku koji, osim toga, redovito govori što misli i koji radi po svojoj savjesti. Mislite li da takva reputacija stoji?

Mislim da vrlo časno i pošteno obavljam posao. Argument je za mene autoritet, a najveći je autoritet ipak moja savjest. Dakako, pretpostavlja se da je ta savjest izgrađena kao savjest komunista i čovjeka koji voli ovo društvo, koji djeluje u njegovoj funkciji.

Pa, ako po savjesti smatram da treba napasti neku pojavu, pojedinca, negativnost - to ću i napraviti. Ako je to dobro za ovu zemlju; ja ću uvijek napasti, ali konstruktivno. Respektiram autoritete, ali ne u tom smislu da ne bih rekao svoje mišljenje.

A impulzivan jesam. I posao mi je takav! Morate juriti, od jutra do večeri radite, čas ste ovdje, čas ondje, napeti ste, velika je odgovornost. Ali, ja sam takav i po naravi. Kad sam ljut ili razočaran, pomislim da ću otići...

No, iskreno, ne bih mogao bez tog posla. Bio bih nesretan, znate, kad poslijepodne ne bih mogao sjesti u auto i krenuti u redakciju. Ne bih znao što da sa sobom radim kod kuće. Čovjek se inficira time. A meni - meni je posao uvijek bio na prvome mjestu!

Razgovarao: Dražen Matošec (Studio, 1985.)