MNOGI se roditelji koriste vikanjem kao disciplinskom metodom kada su ljutiti na dijete ili frustrirani zbog nekog njegovog ponašanja. Međutim, kako objašnjavaju psiholozi, to je vrlo loš način odgoja i kao takav donosi samo negativne posljedice koje su vidljive na djetetu, kako u njegovom djetinjstvu tako i jednom kada odraste.

Naime, vikanje je najčešće impulzivan odgovor na djetetov postupak, obično uzrokovan iznenađenjem, šokom, strahom ili trenutnom ljutnjom. Roditelji često refleksno viču u takvim situacijama bez razmišljanja o posljedicama koje su, kako tvrde psiholozi, sve samo ne pozitivne.

Istraživanja pokazuju da se štetni učinci vikanja mogu usporediti s drugim vrstama zlostavljanja, a često vikanje pogotovo može oslabiti vezu između roditelja i djeteta što dovodi do određenih problema s privrženošću. Kako tvrde psiholozi, to može imati značajan utjecaj na djetetove odnose s drugim ljudima kasnije u životu.

Osim toga, vikanje na dijete rezultira i njegovim niskim samopouzdanjem. Naime, kada doživljava česte verbalne napade, dijete može internalizirati te negativne poruke što dovodi do osjećaja bezvrijednosti, niskog samopoštovanja i potencijalno dugotrajnih emocionalnih ožiljaka koji mogu utjecati na njegovo mentalno zdravlje.

Djeca čiji roditelji često viču na njih također su sklonija agresivnom ponašanju. Naime, brojni roditelji nisu ni svjesni da dijete sve što vidi kod njih kasnije ponavlja, bez obzira na to je li riječ o prijateljima ili drugim ljudima koje susreće. Istraživanja su pokazala i kako ta djeca imaju veći rizik od razvoja anksioznosti i depresije u kasnijoj dobi.