IAKO su papige društvene životinje koje u divljini žive u jatima, većina vlasnika ovih ljubimaca drži ih samostalno. Ovakva izolacija može dovesti do dosade, zbog čega se u pticama javljaju psihički problemi i one pribjegavaju samoozljeđivanju, poput čupanja perja.

To je navelo znanstvenike sa Sveučilišta Northeastern, Sveučilišta u Glasgowu i MIT-ja da pronađu način kako povezati oko 20 milijuna usamljenih papiga u SAD-u, piše Smithsonian Magazine. U istraživanju su sudjelovali volonteri iz Parrot Kindergartena, online programa za edukaciju vlasnika papiga.

Tijekom prva dva tjedna istraživanja vlasnici su naučili papige koristiti zvono i zatim stisnuti sliku druge papige na ekranu tableta. U prvoj fazi istraživanja ptice su naučile kako započeti videopoziv dok su vlasnici motrili njihovo ponašanje. Čim bi papiga izgubila koncentraciju, prekinuli bi poziv, a pozivi su općenito trajali 5 minuta. 

Nakon što su papige naučile kako započeti videopoziv, počela je druga faza istraživanja. U toj fazi papige su imale potpunu slobodu oko poziva. Kroz dva mjeseca su same započinjale pozive i same su birale koju pticu će nazvati. 15 papiga je u dva mjeseca obavilo 147 videopoziva.

Znanstvenicima se činilo da su papige svjesne da je s druge strane ekrana prava ptica, a ne snimka. Neke od njih su kroz videopozive naučile nove vještine, poput letenja, skupljanja hrane i stvaranja novih zvukova.  

"Bila sam prilično iznenađena rasponom različitih ponašanja", kaže koautorica istraživanja, Ilyena Hirskyj-Douglas, istraživačica na Sveučilištu u Glasgowu. "Neke bi pjevale, neke bi se igrale i visjele naglavačke, druge bi željele pokazati drugoj ptici svoje igračke." Dva slaba, starija makao papagaja postala su vrlo bliska i čak su jedan drugog dozivali: "Bok! Dođi ovamo! Zdravo!"

Ptice su stvorile jaka prijateljstva, što su istraživači mjerili prema tome koliko često su birale istog pojedinca za poziv. Papige koje su pokrenule najveći broj videopoziva također su ih primile najviše, što upućuje na "recipročnu dinamiku sličnu ljudskoj socijalizaciji", prema izjavi.

Eksperiment je također približio papige i ljude - s obje strane ekrana. Neke ptice su čak razvile privrženost prema ljudskim skrbnicima svojih virtualnih prijatelja.

Videorazgovori ne mogu zamijeniti socijalne interakcije koje bi se dogodile u divljini, ali mogu biti opcija za poboljšanje života papiga koje su već u zatočeništvu, napominju istraživači. Osim toga, ovo može biti korisno za ptice koje se ne mogu susretati uživo. Kućne papige vrlo su osjetljive na bolesti, koje za njih mogu biti smrtonosne, zbog čega susreti uživo s drugim papigama mogu biti opasni.

Što se tiče ostalih vlasnika papiga, istraživači upozoravaju da nije mudro pokretati FaceTime ili Zoom razgovore u ime svojih ljubimaca. Istraživanje je uključivalo iskusne vlasnike papiga koji su imali vremena i energije pratiti ponašanje svojih ptica - čim bi primijetili strah, agresiju, nezainteresiranost ili nelagodu, završavali bi pozive. Kako autori istraživanja napominju u izjavi, "nekontrolirane interakcije mogu dovesti do straha, pa čak i nasilja i štete imovini".

"Bili smo vrlo oprezni u temeljitom obučavanju skrbnika ptica kako bismo osigurali da mogu pružiti odgovarajuću razinu podrške da bi pomogli svojim papigama, ali i izbjegli negativna iskustva", kaže koautorica istraživanja Rébecca Kleinberger sa Sveučilišta Northeastern.

Ovo istraživanje otkriva potencijal videopoziva kao alata za poboljšanje kvalitete života i dobrobiti kućnih papiga, koje često pate od usamljenosti i dosade u zatočeništvu. Ako se nauče koristiti tehnologijom videopoziva za komunikaciju s drugim pticama, kućne papige će to činiti na "vrlo individualne i vrlo lijepe načine", kaže Hirskyj-Douglas.