REPUBLIKA Hrvatska prema popisu stanovništva iz 2021. godine ima 3.871.833 stanovnika. U odnosu na popis iz 2011., ta se brojka umanjila za 413.056 osoba ili 9.64 posto stanovništva, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Tako smo postali druga zemlja u Europskoj uniji po broju iseljenika.

No, najveći problem za hrvatsku demografsku sliku je velik odljev mladih koji odlaze u nadi za boljom budućnosti jer - "teško je živjeti u realnosti gdje stranac vjeruje više u tvoj potencijal od zemlje koja je platila tvoje obrazovanje". Barem tako kaže Kristijan Garić, 29-godišnjak iz Koprivnice, koji se odselio u Essex, Ujedinjeno Kraljevstvo. U razgovoru s Teom Mihanović za N1 Televiziju Kristijan, Puljanka Ivana Butorac (31), koja je otišla u belgijsku metropolu Bruxelles, i Jakov Rakić (36), koji se odselio u Irsku, otkrivaju kakve bi ih promjene mogle vratiti kući.

Je li to dugoročna odluka ili biste voljeli vratiti se kući? Kakvi su vaši dugoročni planovi i želje?

Kristijan: Dojma sam da većina ljudi koja je napustila Hrvatsku nije planirala dugoročno ostati u inozemstvu. Također, uvjeren sam da većina ljudi, uključujući i mene, ima želju vratiti se kući. No vrijeme prođe, dobijete posao, upoznate nove ljude, upišete djecu u školu ako imate obitelj i ubrzo shvatite da ste pustili duboko korijenje u zemlji u kojoj ste trebali biti samo privremeno. Što se mojih planova tiče, trenutno sam u procesu upisa doktorskih studija koji će me zadržati u UK-u barem još 3 godine. Plan je nakon proteka 3 godine aplicirati za državljanstvo kako bi povratak u UK uvijek bio opcija, s obzirom na to da UK više nije član Europske unije.

Ivana: Na početku nije bila dugoročna odluka, ali kako su prilike dolazile, tako sam i ja ostajala. Da li bih se vratila - o tome često razmišljam, ali jednostavno, previše mogućnosti postoji da bih se sada vratila. Povratak je opcija u nekoj budućnosti, koju je teško definirati.

Jakov: U tom trenutku nisam imao nikakvih planova. Niti sam planirao ostajati kraće, niti sam planirao ostajati dugoročno. Sada kada razmišljam o tome, rekao bih da dugoročno nema šanse da se vratim u Hrvatsku, ali to već nije do Hrvatske, nego do toga što sada već imam ovdje i život i djevojku. Moja idealna opcija bi bila da mogu podijeliti vrijeme između Hrvatske i Irske, odnosno da mogu raditi remote posao. Na tome zapravo i radim jer imam YouTube kanal koji je dosta uspješan i od kojeg već imam i primanja, pa se nadam da ću za dvije godine moći živjeti od toga.

Koje su najveće razlike u državi u kojoj sada živite u odnosu na kvalitetu života koju ste imali u Hrvatskoj?

Kristijan: Vjerojatno se može puno toga reći i usporediti kada govorimo o razlikama u kvaliteti života između RH i UK-a. Najveća razlika koju sam primijetio i koja se reflektira u svim segmentima života je predvidljivost. Kada živite u okruženju koje je predvidljivo u smislu troškova, plaće, što će se dogoditi ako se razbolite ili izgubite posao. Kvaliteta života raste ako je manje stvari koje vas mogu neugodno iznenaditi.

Ivana: Za početak - mindset je velika razlika. Belgija nudi mnogo, ima i mnogo mana, savršeno svakako nije. Ali svaki put kada sam predložila ideju, ona je dočekana s nekim uzbuđenjem. Rad u multinacionalnom okruženju omogućuje raznolikosti, tako da su ljudi spremni omogućiti ti da svoju ideju preokreneš u stvarnost, a spremni su i platiti za rad i kreativnost. U Hrvatskoj se to tek počelo razvijati, neki novi načini rada i prilika koji su u Belgiji bili svakodnevica. Ljudi su ovdje jednostavno znatiželjni po prirodi. U Hrvatskoj se dosta vodimo starim načinima razmišljanja, što mojem karakteru ne odgovara.

Jakov: Rekao bih da je to nekakva neopterećenost financijskom situacijom. Naravno, uvijek će se ljudi brinuti o novcu. Ali ovdje to nije u tom smislu da se moraš na kraju mjeseca brinuti hoćeš li morati ići u minus. Naravno, to ovisi o tome kakav posao radiš, kao i svuda. Ali najveća je razlika što ovdje i s minimalcem ti nećeš imati takve brige. Nećeš razmišljati na koliko ćeš rata morati nešto kupiti.

Ne znam jesam li ikada u ovih pet godina vidio, kada uđeš u trgovinu, da piše 12 rata, 24 rate. To se ovdje ne reklamira i ne ističe zato što gotovo nitko to ne koristi. Jer se podrazumijeva da ti i s nekakvim minimalnim primanjima sebi možeš priuštiti sve za nekakav normalan standard života. Ja bih rekao da je i samo zbog toga kvaliteta života puno veća, zato što si usredotočen na nekakve druge stvari, umjesto na preživljavanje, kaže za N1.

Kakva je ponuda poslova u odnosu na Hrvatsku? Jesu li plaće dovoljno visoke da biste pokrili troškove života koji su nešto viši nego u RH?

Kristijan: Što se tiče posla, ponuda će ovisiti o dijelu UK-a u kojem živite, s time da su plaće i ponuda veći na jugu zemlje i oko Londona, što prate i veći troškovi života. Iz osobnog iskustva rekao bih da nije problem naći posao u struci, ali da će duljina te potrage ovisiti o deficitarnosti i potrebu za vašom strukom. Što se tiče manje kompleksnih i manje plaćenih poslova, njih možete naći u roku od svega nekoliko dana. Zakonski vas se može obvezati na radni tjedan u maksimalnom iznosu od 48 radnih sati, no, ako želite, možete raditi i više, pa stoga nije neobično da ljudi rade dva posla.

Vikendi su u pravilu slobodni. Ako radite vikende, opet u pravilu svojom voljom, satnica je veća za 1.5 ili 2 puta. Što se tiče troškova života, euro je, nažalost, dodatno ogolio činjenicu da troškovi života u inozemstvu nisu viši nego u RH, kada uzmemo u obzir razliku u standardu i plaćama. Cijene osnovnih namirnica su ili niže ili iste kao u RH, kozmetika je dvostruko jeftinija. Gorivo je nešto skuplje. Jedine stvari koje su značajno skuplje u UK-u su cijene usluga i smještaj, no pitanje je koliko skuplje ako uzmemo u obzir da se minimalna plaća na osnovu 40-satnog radnog tjedna kreće između 1600 i 1700 eura.

Ivana: Mislim da su plaće puno bolje, ali konkurencija je velika, ako si ti preskupa, uvijek će naći nekoga jeftinijeg. Ali, neovisno o tome, moguće je pregovarati i naći kompromis. Belgija nudi lijep paket plaća - s dosta benefita, kao što je plaćeni auto, benzin, dodatni izvor prihoda za hranu, plaćeni račun za telefon i internet, tako da su automatski troškovi manji. Moguće je čak pregovarati i plaćanje najma stana. Sve te stvari su regularni dio paketa u većini firmi ovdje.

Jakov: Što se tiče plaća, uvijek mogu biti veće, ali pokriju trošak života. Smještaj je puno skuplji, ali osnovne stvari poput hrane i odjeće su ili iste ili je ovdje jeftinije nego u Hrvatskoj. Radio sam usporedbu za jedan od svojih YouTube videa nakon što je Hrvatska prešla na euro i ispalo je da je dobar dio stvari ovdje jeftiniji, a razlika u plaćama je više nego očigledna.

Vlada RH je predstavljala mjeru poticaja do 200 tisuća kuna za povratak u Hrvatsku i pokretanje biznisa, no nije se pokazala najuspješnijom. Muči li ljude više novac ili standardi - kvaliteta javnih servisa, socijalne države, manjak povjerenja u institucije i slično?

Kristijan: Tih 200 tisuća kuna, iznos u visini jedne godišnje prosječne plaće na Zapadu, lijepo sumira bezidejnost hrvatske demografske politike. Da je iznos i pola milijuna kuna, mislim da bi nezainteresiranost ostala ista. Novac je bitan, no do novca se može puno lakše doći nego do potrebne dokumentacije za, recimo, pokretanje poslovanja, što ova mjera želi potaknuti. Tu ste u totalnoj milosti sustava koji je u pravilu arbitraran.

Nije ništa neobično da vas ured javnog tijela u Zagrebu traži jednu listu papira, u Splitu drugu, a u Puli treću. Ako više vremena provodite po šalterima nego fokusirajući se na razvoj poslovanja, možete zamisliti koja je sudbina vaše poslovne ideje. Uostalom, zašto bi svi morali biti poduzetnici za koje je ova mjera jedino predviđena? Zašto se ne pomogne postojećim poduzećima da prošire mogućnost zapošljavanja? Nije otvaranje poduzeća ili obrta jedini način na koji pojedinac može doprijeti društvu.

Ivana: Mislim da je bitno oboje. Plaće su male, iako sada rastu, a standard života je skup. Ja kada dođem doma, a dolazim nekoliko puta godišnje, za neke stvari potrošim isto ili više nego u Belgiji. Mislim da to nije realno. Smatram da je naš narod radišan i kvalitetan i svakako bi plaće trebale odgovarati poslu koji se radi.

Jakov: Ja se ne bih vratio za te novce. Čak i da planiram nešto otvoriti. Mislim da bih to prije otvorio negdje drugdje, gdje je puno jednostavnije birokratski. Ma čak i da je isto, mislim da je pametnije to napraviti u nekoj drugoj zemlji pa možda poslovati i u Hrvatskoj jer je u Europskoj uniji pa se može. Rekao bih da ljude više muči novac jer mislim da većina ljudi u Hrvatskoj ne razmišlja o standardu, nego o novcu. Ljudi u Hrvatskoj uzimaju zdravo za gotovo nešto što se zove Fina. Ja da ovdje pokušavam nekome objasniti čime se Fina bavi i zašto postoji, to nema smisla nikakvog. Ne može nekoga mučiti standard kada mu je vrhunac poslovnog uspjeha zaposliti se u vladinoj agenciji ili javnom servisu i ostati tamo do kraja života. U Hrvatskoj je samo novac, novac i novac.

Što bi se moralo promijeniti u Hrvatskoj da bi vas eventualno potaknulo da razmislite o povratku kući?

Kristijan: Plaća od 1500 eura koja bi mi omogućila standard koji imam ovdje! Šalu na stranu, novac je bitan, ali puno manje nego što političari i policy makeri misle. Željni smo prilika. Željni smo poštovanja i priznanja našeg truda. Teško je živjeti u realnosti gdje stranac vjeruje više u tvoj potencijal od zemlje koja je platila tvoje obrazovanje.

To su stvari koje bi velik dio mladih profesionalaca vratio kući. No treba reći da je krivica i na nama, na društvu koje je dozvolilo normalizaciju korupcije, normalizaciju podobništava i stranačkog zaposlenja. Stoga se divim tisućama mladih koji nisu otišli, iako su mogli, i rade na promjeni, kako bismo se jednog dana mi ili naša djeca mogli zadovoljni vratiti u zemlju.

Ivana: Otvorenost za nove načine poslovanja, povećanje plaća, novi načini rada i mogućnost rada s međunarodnim timovima i klijentima. Sviđa mi se multinacionalno okružje i ne bih se toga mogla odreći.

Jakov: U ovom trenutku to nije moguće jer moj povratak više ne ovisi uopće o Hrvatskoj. Došao sam do te razine da me jednostavno nije briga ni što se tamo događa ni što se mijenja ni da li se mijenja jer ovdje imam curu već duže vrijeme, a i život. Raditi u Hrvatskoj, na hrvatskom radnom mjestu, za hrvatsku plaću meni više ne dolazi u obzir. Hrvatska ne može ništa promijeniti što bi mene dovuklo natrag, ispričali su za N1 Televiziju.